fbpx

Jesmo li se imali „rašta i roditi“?

crno-naslovna

U Crnoj Gori kažu da se imao „rašta i roditi“ onaj ko za sobom ostavi neki prepoznatljiv, koristan trag, a tu izreku spominje i Njegoš u svom Gorskom vijencu.

I svi mi se ponekad zapitamo hoće li nas se neko sjećati nakon naše smrti, a ako hoće, po čemu će to biti? Po dobru ili po zlu? Po krupnim, značajnim stvarima ili po sitnicama? I zanimljivo je kako je velika ta želja i potreba kod mnogih ljudi da „s ovog svijeta“ odu uvjereni da su bili važni, da će „biti upamćeni“. Sjećam se jednog čovjeka kome je glavna briga prije smrti bila hoće li ga trogodišnji unuk upamtiti. Čini mi se da je i umro u toj brizi i neizvjesnosti, i zahvaljujući tome, kad god se njega sjetim, uvijek ga se sjetim po toj njegovoj brizi.

Međutim, nije uvijek neki veliki uspjeh u životu garancija da ćete ostati upamćeni po njemu. A pitanje je i koliko je dobro što ste upamćeni, ako ste upamćeni po zlu. Ali ostavimo sve te ljude koji su već postali sinonimi za razne vrste zala. Ni kada uradimo nešto što se za našeg života slavi, pa možda i poslije smrti, nekada je upitno zaslužuje li to toliku slavu. Eto, Nobel je otac dinamita koji je donio mnogo koristi čovječanstvu, ali i mnogo nesreće. Nije on namjeravao raditi nešto što donosi nesreću, ali je njegov rad i za to iskorišten. I je li on donio dobro ljudima ili zlo? Ili, je li donio više dobra ili zla? O onima koji su radili na otkriću nuklearne energije da i ne govorimo. Čak i djela genijalnog Tesle su iskorištena ne samo da koriste ljudima, nego i da ih uništavaju. Od čovjeka koji je konstruirao poljoprivrednu mašinu, uzeli su ideju za napraviti automatsku pušku. Zato je uvijek pitanje koliko bi veliki, cijenjeni ljudi koji su ostali upamćeni kao zaslužni za napredak čovječanstva bili sada stvarno sretni kada bi mogli sagledati sve dobre i loše strane svoga rada. Možda bi neki poželjeli da nikada nisu uradili to što su uradili.

Na drugoj strani postoje i ljudi koji su uradili nešto što se u to vrijeme činilo beznačajnim, možda i štetnim. Napadali su ih, recimo, susjedi zbog otpada koji su stvarali, a kasnije se taj otpad pokazao dragocjenim. U mom selu, u kom su se ljudi masovno bavili korparstvom, bio je problem što je bilo mnogo like, kore s oguljenih šiba koju su ljudi bacali i tamo gdje ne treba, što je izgledalo vrlo ružno. Onda se jedna obitelj počela baviti proizvodnjom organske zemlje za uzgoj cvijeća za što je kao osnovnu komponentu koristila taj otpad. Odjednom je, od problema da se brdima natrule like zagađuje sredina, nastajala opasnost da uskoro neće biti dovoljno bazne sirovine za proizvodnju zemlje za cvijeće. „Na sreću“, došao je rat pa je sve propalo i taj se problem nije pojavio.

Malo je ljudi koji mogu učiniti velika djela po kojima će biti upamćeni. Većina je onih običnih, malih, koji će biti upamćeni samo u užem krugu ljudi i samo kraće vrijeme, možda tek generaciju-dvije. Neki će svojim djelima ostaviti traga, a da za to neće ni znati, a možda se neće ni znati ko je to djelo napravio. Eto, kako možemo znati ko se prvi sjetio staviti maramu iz koje se razvila kravata koja je sada poznata i prihvaćena gotovo u cijelom svijetu?

Zato trebamo raditi i živjeti ne razmišljajući mnogo o tome hoćemo li biti upamćeni i jesmo li se imali „rašta“ i roditi. Naše je da živimo svoj život po svojim ili i po tuđim pravilima, a drugi će procijeniti je li on bio uzaludan i nezapažen ili manje ili više važan.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
27 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Sinisa
Gost
Sinisa
2 godine prije

Naravno,svi imamo svoju misiju.

jasmin
Gost
jasmin
2 godine prije

Svi smo mi ovdje s razlogom.A kada odemo iza nas ostaju samo nasa djela:dobra ili losa.I porod,svakako!

Alen
Gost
Alen
2 godine prije
Reply to  jasmin

Upravo tako…

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije

Uglavnom se nismo imali zašto roditi. Tek smo ogromno skladište za DNK kojoj je svejedno gdje preživljava, u mahovini, krokodilu ili nama ljudima. Ljudi ne pamte ništa. Niti same sebe, kamo li da bi pamtili druge. Kao i u svemu, tako i u shvaćanju toga što je važno i tko je važan, čovjek prihvaća ono što mu kaže autoritet.
Što kaže Crkva, školstvo, država – koji su tek skladišta psihopata – to je ono što znamo.
Bioandroidi koji glume da žive.
Od svih stvari koje čovjek radi, najbesmislenije je pisanje po portalima. Niti tko čita, niti tko pamti (besmislenije je tek komentiranje poput ovoga). Napisati knjigu, to je tek malo više od portala. Niti tko čita, niti tko pamti.
Mi smo potrošači kisika i pošast za sve ostale oblike života na Zemlji.
Ali niti ovakvi atomizirani nismo nešto pa nam treba zaklon kolektiva. Neki odlaze u psihopatske šatore ideologije (pa nam prodaju muda pod bubrege), dugi pod jednako besmislene šatore nacije. Za cijelog svog postojanja na Zemlji nismo naučili poštovati same sebe, kako bismo onda poštovali druge.
Demijurg se vjerojatno u svojoj pokvarenosti smije svom proizvodu. nešto je pogriješio pri miješanju DNK, nije spojio svih 12 lanaca, nego ostavio tek dva zbog ravnomjernijeg disanja. Da disanje nije u vegetativnom biljka dijelu čovjeka, pogušili bismo se za 2 minute koliko smo bistri.

Georgij Žukov
Gost
Georgij Žukov
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

Vrlo dobro druze Son , sluzimo narodu ! 🙂

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije
Reply to  Georgij Žukov

A što je narod? Manja ili veća nakupina ljudi koja govori isti jezik i međusobno se ne razumije; koji se od rođenja programiraju od već programiranih i odgajaju na lažnoj ,izmišljenoj povijesti i velikanima svoga roda (devendjeda Prpe, rekao bi Ivan Raos), koji se tuku za prostor kako bi ga uništavali oni,a ne drugi? Ili je narod veličajno djelo povijesti, vremena kao takvoga koji štiti pojedince, daje im smisao života i priprema ih za regrutaciju? Kako bi sutra gnojili svojim tjelesima biljni svijet, hranili crve i osiguravali trajni opstanak psihopatima koji su ih regrutirali?

jasmin
Gost
jasmin
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

Alerik,ne znam sta je razlog ovolikog Vaseg pesimizma i ogorcenosti. Svako je sam kreator svoga zivota i odnosa koje sklapa s ostalim ljudima. Ja se radujem svitanju svakog novog dana zbog ovoo malo dobrih,plemenitih i mudrih ljudi. Vjerujem u covjeka…

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije
Reply to  jasmin

Pesimizam, optimizam, realizam su samo načini interpretiranja stvarnosti. Čak su i emocije dio programa i izraza bakterija u nama. Sigurnost, seks, sitost, odsutnost fizičke boli su stošci oko kojih se vrte naši životi. Radovat ćemo se i tugovati po programu. Input-output. Pjevat ćemo kad smo siti. Biti nikakvi kad smo gladni. Samo promijeni input i output ćeš dobiti po programu.

bbbb
Gost
bbbb
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

Potreba primata za čopoom rješava se bogovima, narodima, ideologijama.

Sinisa
Gost
Sinisa
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

Sine zivot je Blockchain sistem;sve je upisano i nista se nebrise,sve sto ucinimo ima uticaj na univerzum i sve je upisano u njemu i to niko nemoze izbrisati..sve nas to ceka. Primitivni smo,ograniceni sa svim i svacim,buducnost nam je crna ali to neznaci da smo se dzabe rodili.

Majk Majers
Gost
Majk Majers
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

Alerik
A mozda nam je upravo to sta pises, trenutna misija na ovoj planeti. Da iskusimo, da budemo utlaceni ili da tlacimo. Mozda smo se dogovorili, negdje u nekom drugom energetskom obliku da cemo drzat svijet ovakav kakav jest, da bi kroz reinkarnaciju osjetili sve moguce situacije, prije nego odemo (u energetskom obliku, tzv. dusa) na neku drugu razinu.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije
Reply to  Majk Majers

Od svega su najzabavnije te priče o životu kao školi, lekcijama i kretanju na slijedeći level. Reinkarnacija i naš izbor sudbine koju ćemo proživjeti. Pa je onda lako prihvatiti stvarnost jer ‘upravo ženjemo kako smo sijali u prethodnom životu’. Sve je pošteno i haj. Bijela svjetlost na kraju tunela i vodiči koji nas sačekivaju, pokazuju odrađeni život kao film i šalju nas natrag. Glupi se rodimo, glupi umremo. Bitno je da smo odradili misiju za predatore kojima smo hrana.Sad i poslije.
‘Tišino, možeš li me čuti
ja sam samo tvoje roblje
koje putuje na stanicu bez imena
i mogu vidjeti
što ćeš učiniti
al ne mogu se
pridružiti tvojoj prokletoj kopiladi
između krajnosti’

Majk Majers
Gost
Majk Majers
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

Moguce da smo samo baterije (izvor energije) energetskim predatorima. I sta sad, moj Alerice? Da ostatak zivota zivim sa tom mislju? Da uz svaku energiju koju potrosim mislim kako je otisla predatoru? Da se ubijen?
Ima u tvom pisanju i istine, siguran san. Al kakve su nam opcije? Da san ti plus, jer ne volin jednoumlje. Al ja na takav nacin ne mogu ni ne zelin zivit! Zivoti su nam odraz nas samih, naseg djelovanja. Mozemo ih prominit, al samo ako iskonski sebe prominimo. Samo tako
Nekom je zivot sama patnja, nekom uzivanje. Vecina nas ipak, ima zivot ispunjen obavezama i svim ostalim utezima. Al imamo i fenomenalne trenutke zbog kojih vridi bit tu di i jesmo
Necu ulazit i ne zanima me razlog tvog depresivnog pogleda na zivot. Al takav zivot je jos najapsurdniji. Pokusaj nac zadovoljstvo u malim stvarima……….

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije
Reply to  Majk Majers

Ništa od toga što navodiš nisam isključio. Ljudi se raduju, tuguju, rade, žive, strepe, bore se sa životnim nedaćama pa se po tomu ne razlikujem od drugih. Samo naglašavam da ništa ne treba shvaćati preozbiljno i od samog svog postojanja praviti spomenike. Ono što ne znamo, po količini daleko nadilazi ono što tobože znamo. i nakon ovoliko godina iza sebe, sramim se koliko malo znam.

Piretis
Member
Piretis
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

@Alerik- Baš si odlučio biti kontra i dovesti svaki smisao u pitanje. OK. Malo ti se što može spočitati, pa neću ni ja. Samo. Ima nešto što se zove čovječnost (crnogorci bi rekli-čojstvo). Pa ako je naše samo da dišemi, jedemo, radimo, razmnožavamo se, to nije puno ni značajno, ali ako osim toga uspijemo biti i ljudi (čovječni) prema sebi i drugima e to je već puno. Pamtili nas po tome ili ne nama je svejedno jer smo to bili zato što mislimo da je to vrijedno. Ako sve relativiziramo jer ćemo jednom postati prah i pepeo moglo bi nam se desiti da puno toga propustimo (ili namjerno zanemarimo) i da nam najveće životno dostignuće bude upravo povratak u ništavilo.

Piretis
Member
Piretis
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

@Alerik- Nije sve tako crno. Pitanje smisla života je puno opsežnije (i bez konačnog odgovora) nego što može stati u knjigu, a kamoli u članak (ili komentar na taj članak) na blogu.
Kad već konstatiraš da “niti tko čita, niti tko pamti” preporučam ti da bar ti pročitaš “Otkup sirove kože” od Abdulaha Sidrana. Dobar je to pokušaj rezimiranja vlastitog života, pa i osmišljavanja istog.
I još- nismo baš potpuno nepotrebni za života. Ako smo voljeli i bili voljeni to je dosta. Pa makar nas po ničemu i ne pamtili.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije
Reply to  Piretis

@Piretis
Rekao bi Gibonni – još uvijek mogu ti podvaiti ljubav. I doista, kad se sve ogoli poput bjelogorice u zimu, onda nam se podvali ljubav.
Volimo. Ono što nazivamo ‘voljenjem’ jest voljenje sebe i ugode koju nam pruža biće koje ‘volimo’.
Sposobni smo voljeti zato što…nam netko nešto pruža. Bezuvjetno nismo sposobni voljeti. Čim ona/onaj kojeg volimo čini nešto što nam nije po volji, volimo ga manje. I nikako taj drugi ne smije voljeti još nekoga. Dobar je ako smo mi ekskluzivci, drugačije je za kamenovanje ili barem rastavu.Ono što nazivamo ljubavlju nije ni tisućiti dio onog što bi ljubav mogla biti.
Hvala na preporuci, slijedećeg puta u knjižnici ću provjeriti imaju li tu knjigu.

Piretis
Member
Piretis
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

@Alerik-Da, u pravu si da ni ljubiti ne znamo kako bi mogli i trebali. Ali imamo cijeli život priliku to učiti i bar tu biti manje sebični nego drugdje. Ali ima trenutaka kad ugledamo dragu osobu (bračnog partnera ili dijete) pa zadrhtimo kao od zime i tada znamo da toga volimo više od sebe.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije
Reply to  Piretis

Da smo rođeni u plemenu u kojem je ‘od pamtivijeka’ normalno imati više žena, onda bi nam srce treperilo nekoliko puta dnevno od tolike ljubavi. Određuje nas moral, religija, običajno pravo – što su sve programi pa kapu treba skinuti dolje tvorcima programa. Već stotinama tisuća godina nas potežu preko konopaca ‘normalnog’, poticanja mržnje, zavisti, zlobe, plemenskog srama (izopćavanja iz plemena ako se ne povinuješ plemenskim zakonima) i ništa iz toga ne naučimo. Samo predajemo štafetu dalje.

lekcija
Gost
lekcija
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

son of alerik zelio bih ti poslati jednu knjigu sigurno se ne moze naci ja je imam u pdf a i dalje je mislim u rukopisu ili je izdata sad 2017. nisam siguran ne zivim vise u toj zemlji odakle je pisac ako si zainteresovan rreci mi koji kontakt ti odgovara da ti ostavim mail ili neku soc mrezu i da li da to pisem tu u komentarima (mada ne znam kako drugacije). izvini ako se namecem ali knjiga je mnogo dobra i nekako mislim da bi ti bila od koristi i da bi se pronasao. ne agitujem ne propagiram samo su me dodirnuli komentari izvinjavam se ako uznemiravam

Bobi
Gost
Bobi
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

E nije istina ovo za bezuvijetnu ljubav. Niti treba generalizirati tako. Postoji jako puno pojedinaca apsolutno suprotnih od tvog opisa.

lekcija
Gost
lekcija
2 godine prije
Reply to  Son of Alerik

brate nekako te osjecam ali i zelim da vjerujem da je kao kod mene taj tvoj pesimizam put u konachni optimizam samo treba da nadjemo kako da zaobidjemo sve vrece govana koje su se nagomilale godinama. veliki pozdrav

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije
Reply to  lekcija

sonofalerik171@gmail.com, volim dobre knjige, hvala.

Oko
Gost
Oko
2 godine prije

Ono kad novinara pukne kriza srednjih godina pa se udubi u teme “svrha zivota,kakav sam trag ostavio za sobom I sl”. Kupovina besnog motora ili cabrio automobila I karanje 15-20 god mladje devojke je drevna narodna medicina. Posle toga slede tekstovi ” nebo je plavo,trava zelena, ljubicice divno mirisu…”.

Georgij Žukov
Gost
Georgij Žukov
2 godine prije

Drug Son of Alerik nije pesimista, depresivan niti iracionalan , on je samo realan i realista a bogami i dobro nacitan , vidi se da ne cita da bi znao vec da bi razumio , u ovih par komentara otvorio je par tabu tema i demistificirao nekoliko laznih identifikacija a bogami i lazi o ljubavima , koja na ovom stupnju bivstvovanja odnosno svijesti uopce nije moguca .

Sinisa
Gost
Sinisa
2 godine prije
Reply to  Georgij Žukov

Pa bogca mu nije sve tako crno!?

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  Sinisa

Srecom ljudi nisu jedina bica koja se radjaju.
Caplja se rodi da caplji.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik