Rusija gradi svoj put uz Kinu i to nitko ne može zaustaviti

Kako se rusko-kineski odnosi produbljuju, jača i retorika koja ih prati. Na političkom planu, veze između dviju zemalja jače su nego ikad, uz redovite razmjene na visokoj razini i gotovo potpuno usklađivanje po ključnim globalnim pitanjima – od Ukrajine preko Bliskog istoka do reformi međunarodnih institucija. Međutim, kada je riječ o gospodarskoj suradnji, narativ često postaje skeptičniji, posebno u Rusiji. Glavna tema: strah od prevelike ovisnosti o Pekingu.

Ta zabrinutost nije posve neosnovana, s obzirom na nagli rast trgovine između dviju zemalja. Godine 2021. Kina je činila samo 18% ruske trgovine. Do kraja 2024. očekuje se da će taj udio porasti na 34%, pri čemu Kina predstavlja 41% uvoza i 30% izvoza. Taj nagli rast odgovara oštrom padu trgovine s Europskom unijom, koja je u samo tri godine pala s više od polovice ukupne ruske trgovine na manje od 20%. U tom kontekstu, pomak prema Kini ne samo da je logičan nego i neizbježan.

Ipak, same brojke ne podupiru tezu o opasnoj ovisnosti. Kao prvo, ruski trgovinski portfelj postaje sve raznolikiji. Trgovina s Indijom, Turskom i zemljama Euroazijske ekonomske unije (EAEU) također bilježi rast, u nekim slučajevima čak brži nego s Kinom. Radi se o prilagodbi ruske ekonomske geografije, a ne o jednostranoj ovisnosti. Do 2022. ruska vanjska trgovina bila je nerazmjerno orijentirana na Zapad. Sada se ta neravnoteža ispravlja.

Što je još važnije, strahovi da Rusija postaje kineski gospodarski ‘mlađi brat’ nisu potkrijepljeni stvarnom strukturom trgovine ili ulaganja. Zapravo, Rusija redovito bilansi trgovinski suficit s Kinom, što je rijetkost među kineskim partnerima. Kina je glavni trgovinski partner za više od 120 zemalja, uključujući nedavno i Sjedinjene Države. Rusija u tom pogledu nije iznimka.

Predodžba o vazalskoj ovisnosti često se temelji na tvrdnji da su kineski proizvodi preplavili rusko tržište. U jednom segmentu – automobilima – to djelomično stoji. Kineske marke sada dominiraju ruskim tržištem nakon odlaska zapadnih proizvođača. Međutim, ta dominacija vjerojatno neće biti trajna. Ruska vlada već je poduzela korake za poticanje domaće proizvodnje i može povećati carine ili ponuditi poticaje kako bi potaknula povratak japanskih i južnokorejskih tvrtki.

U drugim sektorima situacija je složenija. Uvoz industrijske opreme iz Kine znatno je porastao, ali to je prije pragmatičan odgovor na zapadne sankcije nego znak ovisnosti. Osim toga, politike zamjene uvoza i sivi tržišni kanali za zapadnu opremu dodatno su diversificirali tržište.

Što se tiče ulaganja, slika je još jasnija. Iako bilateralni plan uključuje oko 80 projekata vrijednih preko 200 milijardi dolara, realizirano je samo 50, s ukupnim ulaganjem od 780 milijardi rubalja. Ključno je da Kina nije pokazala interes za preuzimanje kontrolnih udjela u ruskim sektorima prirodnih resursa, niti je ušla u visokotehnološke industrije. Čak i u automobilskom sektoru, kineske tvrtke postupno provode lokalizaciju. Unatoč zajedničkim interesima, napredak na velikim projektima poput plinovoda “Snaga Sibira-2” ostaje spor.

Taj oprez djelomično proizlazi iz straha od sekundarnih sankcija. Kineski ulagači izbjegavaju upletanje u geopolitičke sporove i drže se opreza. Kao rezultat, kineski kapital nije preplavio Rusiju kako su se neki bojali. Naprotiv, može se reći da je kineski gospodarski utjecaj u Rusiji premalen, a ne prevelik.

Stara izreka da gospodarske veze zaostaju za političkim i dalje vrijedi, čak i nakon 2022. I dok je produbljivanje veza s Kinom ključno, jednako je važno širiti gospodarske odnose s drugim regijama – Indijom, jugoistočnom Azijom, Bliskim istokom, Afrikom, te dugoročno potencijalno Japanom i Južnom Korejom. Takva bi diverzifikacija ne samo ojačala rusko gospodarstvo, već i povećala pregovaračku moć prema Kini.

Da bi rusko-kineski gospodarski odnosi postali čvršći i otporniji na vanjske potrese, potrebne su strukturalne promjene. To uključuje razvoj paralelnih financijskih sustava otpornih na sankcije, izgradnju pouzdanih logističkih koridora, širenje prekograničnih zona suradnje i konačno implementaciju dugo očekivanog sporazuma o slobodnoj trgovini. Ti koraci učvrstili bi odnos u okviru otpornijih institucionalnih struktura.

Politički i geografski, Kina je najvažniji partner Rusije u 21. stoljeću. Zadatak nije u strahu od te činjenice, već u njenom oblikovanju u obostranu korist. Prava opasnost ne leži u ovisnosti, već u propuštanju povijesne prilike.