Kad se u javnom prostoru spomene riječ “evanđelje”, najčešće se zamišlja jedna knjiga, jedan izvor, jedan glas vjere. Stvarnost je daleko složenija. Evanđelja predstavljaju temelj europske duhovnosti, umjetnosti, jezika, moralnih pojmova, ali i političkih identiteta koji su oblikovali kontinent. Ona nisu samo tekstovi, nego i ogledala vremena u kojem su nastala – svijeta bez interneta, bez bilježnica, bez arhiva, u kojem se sjećanje čuvalo govorom, ritmom i zajednicom. U svijetu koji je vjerovao da se smisao prenosi prije svega – iz usta u usta. Ovaj članak ne nastoji rušiti vjeru, nego razjasniti što evanđelja jesu, što nisu, kako su nastala, kako su se mijenjala, kako ih danas razumiju filozofi, Crkva i slobodni zidari te zašto je suvremeni čovjek obavezan barem jednom u životu pročitati ih – ali i razumjeti ih. Tek kada ih vidimo kao živi dokument, a ne fosil, možemo shvatiti koliko su snažno obilježila civilizaciju.
Što su zapravo evanđelja?
Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo početi od same riječi. “Evanđelje” dolazi od grčkog euangelion – dobra vijest. To nije bila knjiga, nego poruka. Poruka da je Isus iz Nazareta bio očekivani Mesija, da je živio, propovijedao, umro i – prema vjeri prvih zajednica – uskrsnuo.
Tek kasnije ta riječ poprima oblik zapisanog teksta koji želi prenijeti tu vijest dalje. Važno je odmah razumjeti da u prvom stoljeću kršćanstva evanđelje nije bilo knjiga na polici. Evanđelje je bilo iskustvo zajednice, stih ponavljan u liturgiji, zapis na usnama propovjednika. Kada danas govorimo o evanđeljima, zapravo govorimo o tekstovima koji su pokušali zamrznuti usmenu tradiciju – i time je sačuvati. I to tek u trenutku kad je postojala ozbiljna opasnost da se sve zauvijek izgubi.
Danas u kršćanskoj Bibliji stoje četiri evanđelja: po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. No povijest kršćanstva svjedoči da ih je bilo mnogo više. Postoje evanđelja po Tomi, po Mariji Magdaleni, po Judi, djetinjska evanđelja koja opisuju čudesne scene iz Isusova djetinjstva i mnoga druga. Broj se penje na više od pedeset.
Canon – službeni popis “pravovjernih” tekstova – odabran je u stoljećima nakon Isusa, u vrijeme kad je Crkva postajala organizirana struktura i trebala jasno odrediti koje ideje čuva, a koje odbacuje kao opasne ili pogrešne. Dakle, izbor četiri evanđelja nije slučajan ni slučajnost – nego proizvod teološkog i političkog filtriranja. Svatko tko želi razumjeti evanđelja mora znati da činjenica njihova postojanja u današnjem obliku nije prirodni proces, nego rezultat povijesne odluke.
Tko je pisao evanđelja?
Na pitanje tko ih je napisao, većina modernih istraživača odgovara: ne oni čija imena nose. Evanđelja su nastala desetljećima nakon Isusove smrti, a ne u trenutku događaja. Razdoblja nastanka kreću se, prema povijesnim analizama, ovako: Marko oko 65. do 75. godine, Matej oko 80. do 90., Luka oko 85. do 95., a Ivan čak između 90. i 110. godine.
To znači da ljudi koji su zapisali te tekstove nisu nužno poznavali Isusa osobno. Oni su zapisivali ono što je zajednica ponavljala. Da bismo razumjeli koliko je to drugačije od današnjeg načina čuvanja sjećanja, moramo se sjetiti: mi živimo u dobu mobilnih kamera, snimki, arhiva i cloud diskova. Nama se čini nemogućim prisjetiti se nečijeg života detaljno nakon sedamdeset godina, a kamoli nakon nekoliko desetljeća u antičkom društvu.
No u prvim stoljećima naše ere svijet nije funkcionirao tako. Usmena tradicija nije bila “pričanje oko vatre”, nego društvena institucija. U zajednicama rane kršćanske tradicije pripovijedanje nije bila zabava, nego ritual. Tekst se učio, ponavljao, pamtio u ritmu. Fraze su bile oblikovane tako da posluže kao memorijske stepenice. Tko to ne razumije, nikada neće razumjeti ni evanđelja.
Različitost pisanja u evanđeljima
Četiri evanđelja razlikuju se kao četiri vrste svjetla koje obasjavaju istu stvarnost.
Marko je najstariji i najkraći. On prikazuje Isusa najviše kao čovjeka koji pati, koji je zbunjen, koji se bori. Markovo evanđelje nastaje u vremenu progona i nasilja nad kršćanima, pa se i Isus prikazuje kao onaj koji nosi bol – jer je to ono što zajednici treba: uzor izdržljivosti.
Matej, s druge strane, pokušava uvjeriti židovsku publiku. U njegovom tekstu stalno se pojavljuju citati iz Starog zavjeta. On želi dokazati: Isus je onaj koji je obećan prorocima.
Luka piše kao analitički liječnik. Njegov svijet je poganski, grčko-rimski, i on pokušava kršćanstvo prikazati kao moralno prihvatljivu i društveno korisnu filozofiju. U vremenu kada su kršćani bili percipirani kao sekta koja remeti poredak, Luka stvara sliku religije koja može graditi bolnice, pomagati siromašnima i biti korisna društvu. Evanđelje po Ivanu je potpuno druga kategorija. Ono je poezija, filozofija, mistika.
Ivan donosi Isusa kao kozmički Logos, kao svjetlo koje nadilazi povijest. On više ne pripovijeda o čovjeku, nego govori o smislu koji pulsira cijelim svemirom.
U usporedbi s modernim tekstovima, evanđelja su hibrid – dokument, umjetnost, propaganda i duhovnost. Njihova namjena nikada nije bila objektivna povijest. Nitko tada nije mislio: “Trebao bi postojati kronološki točan životopis Isusa.” Cilj je bio jednostavan: stvoriti vjeru i očuvati identitet.
Kada su prvi svjedoci početnih događaja počeli umirati i kada su Rimljani 70. godine razrušili Jeruzalem, kršćani su shvatili da njihove priče mogu nestati u prašini povijesti. Pisanje evanđelja bilo je čin preživljavanja. I čin politike. Onaj tko zapisuje – određuje što pamti svijet.
Važno je naglasiti da se evanđelja kroz povijest nisu ponavljala kao mehanički nepromjenjiv tekst. Ona su živjela. Prilagođavala su se. Najpoznatiji primjer je završetak Markova evanđelja. Najstariji rukopisi završavaju naglo – ženama koje u strahu napuštaju prazan grob. Bez ukazanja. Bez pobjede. Bez završetka kakav bi današnji čitatelj očekivao. Stoljećima kasnije pojavljuju se rukopisi s dodanim scenama uskrslog Krista. To je dokaz da je zajednica željela tekst koji je potpun, zaokružen. To nije izdaja poruke – nego odraz ljudske potrebe da smisao uvijek ima posljednju riječ.
Kada se evanđelja analiziraju hladnom glavom, bez pobožne magle, vide se kontradikcije. Te razlike ne govore da je tekst lažan, nego da je nastao iz više tradicija. Primjerice, Isusovo rodno mjesto: Matej smješta rođenje u Betlehem, Luka također, ali pod izlikom rimskog popisa stanovništva, dok Marko i Ivan izbjegavaju detalje i ostavljaju dojam da je Nazaret mjesto identiteta. Posljednje riječi na križu razlikuju se u svakom evanđelju. Kod Marka je to krik napuštenosti, kod Luke molitva oprosta, kod Ivana izjava dovršenosti. Razlike postoje i u opisima uskrsnuća, broju anđela na grobu, imenima žena i lokacijama ukazanja. To nije problem ako razumijemo: evanđelja nisu povijesni izvještaji. Ona su svjedočanstva vjere. Ona nisu pisana da bi se složila u identičnu sliku, nego da bi kroz različite oči stvorila veći mozaik.
Jesu li evanđelja pomogla čovjeku da spozna Boga – ili su odmogla? Ovdje nema jednostavnog odgovora. Nema ni potrebe za jednostavnim odgovorom. Evanđelja su svijetu dala Boga ljubavi, oprosta, ranjivog Boga koji pere noge svojim učenicima. Ona su oblikovala bolnice, karitativne ustanove, humanitarne pokrete. Bez evanđelja ne bi postojala europska ideja čovjeka kao bića koje vrijedi, i to ne samo zato što je korisno, nego zato što postoji.
Ali s druge strane, ista evanđelja – kada su postala alat moći – bila su korištena da se opravdaju progoni, pokrštavanja, ratovi i moralna kontrola. Evanđelja su dvostruki mač. Ona mogu zapaliti svijeću savjesti, ali mogu postati i oruđe u rukama onih koji Boga pretvaraju u politički štap. Razlika je uvijek bila – i ostat će – u čovjeku koji se njima služi.
Filozofi današnjice evanđelja ne čitaju samo kao vjerski tekst. Egzistencijalisti će reći da je snaga evanđelja u pitanju: kako živjeti? Što znači biti čovjek? Što znači voljeti? Filozofi jungovskog smjera vidjet će u Isusu arhetip – simbol borbe, žrtve, transcendencije. Sekularni humanisti cijenit će etičku poruku, ali će je odvojiti od ideje Boga. U idealnom društvu, svaki čovjek bi imao slobodu čitati evanđelja kao ogledalo – ne kao zakon koji se mora slijepo poštovati. Evanđelja su uspješna ne tamo gdje su zapovijed, nego tamo gdje su inspiracija.
Slobodni zidari, često povezivani s tajnovitošću, zapravo nisu religijska grupa nego društvo koje okuplja ljude različitih vjera. Oni u evanđeljima vide simboličnu mudrost, metafore o čovjeku koji se uspinje prema svjetlu, prema znanju. Isus je za njih etički učitelj, a ne nužno božanstvo. Bog je za njih Veliki Arhitekt, univerzalni princip reda, ne isključivo Biblijski Bog. Njihovo čitanje evanđelja često je hladno, kritičko, ali i s poštovanjem prema etičkom jezgru teksta.
Vatikan, s druge strane, evanđelja promatra kao božanski nadahnute tekstove, pisane ljudskim rukama, ali s jedinstvenom porukom koja nadilazi povijesne nedostatke. Crkva će reći da su kontradikcije nevažne, jer evanđelja nisu pisana da svjedoče o vremenskom slijedu, nego da dovedu do vječnosti. Za Vatikan evanđelja nisu samo knjiga. Ona su sakrament riječi. Zdenac u kojem duša može pronaći smisao ali samo ako čita s vjerom.
Usporedimo li evanđelja s talmudom i hadisima, vidjet ćemo da se radi o tri potpuno različita pristupa istom pitanju: kako se čovjek približava Bogu? Evanđelja čine to kroz priču, kroz narativ, kroz Isusov život kao primjer. Talmud, temelj židovstva, pokazuje drugačiji put – vjeru kao debatu, kao zakon, kao racionalni spor između rabina. Hadisi, temeljni izvor za razumijevanje islama nakon Kur’ana, čine to kroz predaje o djelima i riječima proroka Muhammeda. Evanđelja su emotivna i poetska. Talmud je racionalan i pravni. Hadisi su praktični i orijentirani na ponašanje. Tri puteva istog pitanja, ali tri potpuno različite civilizacije.
I sada, kada se sve pročita i kad se čovjek nađe pred zaključnom rečenicom, ostaje pitanje: što zapravo zapamtiti? Prije svega – evanđelja nisu nastala da bismo o njima raspravljali kao o povijesnim izvorima, nego da bismo rasli. Ona su poziv, a ne enciklopedija. Evanđelja su pokušaj male skupine ljudi da svjedoče o iskustvu koje ih je promijenilo do te mjere da su bili spremni za njega umrijeti. Ona nisu objektivna povijest, ali su autentičan trag unutarnje evolucije čovječanstva. I zato nije važno vjeruješ li u svako slovo. Važno je čitati ih, pitati se i dopustiti da te izazovu.
Možda se najveća istina o evanđeljima ne nalazi u njihovim stranicama, nego u tvom životu nakon što ih pročitaš. Možda su evanđelja zapravo pitanje. A svatko od nas odgovor.
Na kraju, neka ostane jedna misao: evanđelja nisu objašnjenje Boga. Ona su ogledalo čovjeka. I tek kad ih čitamo kao tekst koji nas poziva da postanemo bolji, a ne kao granitni zakon, shvaćamo njihovu pravu svrhu. I možda, baš tada, počinjemo razumijevati što su ona zapravo – dobra vijest.
Vjera je u većini slučajeva puno više emocionalna potreba nego filozofska.
I Kršćani u evanđeljima uglavnom traže potvrdu i sigurnost u zagrobni život.
Ali svakako lijepo napisano ! 👍
Mogu li pisati ovdje?
Na ovom portalu?
Kaže Pavao: “Ako vam netko naviješta drugo evanđelje osim onoga koje ste primili, neka je proklet.”
Upravo zato je važno biti precizan, jer svako evanđelje koje izostavlja otkupljenje u Kristu uklanja središte poruke koju svijet treba čuti.
Više o toj temi možeš saznati ovdje:
https://youtu.be/W_1whocESR0?si=6lTeK3RsQyckyPOV
Dakle, Evanđelje nije samo poruka da je Isus iz Nazareta bio očekivani Mesija koji je živio, propovijedao, umro i uskrsnuo.
Evanđelje je dobra vijest da je Isus Krist, sam Bog koji je postao čovjekom, svojom smrću i uskrsnućem otkupio grijehe svijeta.
Time je čovjek milosti radi opravdan, ne po djelima Zakona, nego po vjeri. U Kristu više nismo pod osudom Zakona, nego smo oslobođeni i uvedeni u novi život, u savez milosti.
Ova tema, kao I mnoge druge koje se bave prošlošću, je kao stvorena da se bar malo rasvjetli i eventualna mogućnost manipulacije. Kako religijama, tako I našom istorijom. Gdje su dokazi, pogotovu pisani dokazi za ove tvrdnje? Da li bi, sa jedne strane, trebali vjerovati da su ljudi prije 2000 godina bili nepismeni, a time I zaglupljeni, ljudi koji su usmenim putem prenosili, ne samo ova religiozna znanja, a sa druge strane učiti o Rimskom pravu, Grčkim filozofima, arhitekturi, nauci i astronomiji iz tog vremena? Ne ide jedno s drugim, zar ne? Naravno da je jedan dio bio nepismen (pa i danas takvih ima), ali je sigurno drugi dio znao pisati i računati. Koliki je omjer tada bio medju njima, možemo nagadjati. Ali, zar nije.čudno da sva ta pismenost praktično nestaje nedugo nakon ovog početka računanja vremena i svi pisani dokumenti nestaju, a da bi se odjednom pojavili nekih 1000… Čitaj više »
Inspirativan članak.
Dobra osnova za razvijanje kritičkih tema, ali to smemo razvijati kući sa ženom a ne ovde.
Mislim da bi me žena samo mrko i čutke pogledala.
–
Došli smo do iste tačke, ja iz religioznosti,
ona iz ateizma.
–
Ne može se voleti život a mrzeti smrt.
Niti obrnuto.
Ne može se iz celine vaditi deo koji ti se više sviđa.
Oba idu zajedno,
Sva evanđelja je napisao rimski državni pisar Eusebio po naređenju cara Konstantina, pa su svi “apostoli” zapravo fiktivni likovi kojima je Eusebio na umjetan način pribavio postojanje, a Konstantin mu je naredio da odabere datum objave nekoliko stoljeća unazad, tako da ne postoje živi ljudi koji bi se mogli sjetiti postojanja “Isusa”. Sve prepisane pouke iz Irske Biblije i MahaBharate su u redu, ali su svi likovi te priče fiktivni, jer je Eusebio spajao Novi Zavjet iz nekoliko različitih knjiga, pa čak i od jednog grčkog filozofa čiji identični citati se nalaze u Novom Zavjetu. Vatikanski svećenici su pisali lažnu povijest po zapovijedima svojih pretpostavljenih – i danas nas zasipaju lažnim knjigama punih falsificiranog „znanja“. Irski tekstovi su izmijenjeni i dodani su brojni izmišljeni detalji, a za vrijeme križarskih ratova su podmetani razni „dokazi“ u Siriji – čak su izmišljali imena likova i mjesta koja odgovaraju njihovoj „Bibliji“. Prava istina… Čitaj više »
Wow!?!
Nedjeljna misa??
Impresivno!!!!
Da li ćete i petkom nešto iz Kur’ana?
Treba uvesti vjerski program, jgb. Malo vjere, malo politike, kap mržnje, ustašluk, četnikluk, ovlaš Partizan Luka u maloš kašičici, dodati dva, tri lista udbaštva, obavezno lažne nauke, pa i teorija kao što je onaj Howkinga izmišljao, divno.
Brave New world
Crkva je uništila i veliku biblioteku u Aleksandriji 400. godine. Isto je radila svugdje gdje su postojale velike biblioteke sa pravim znanjem. Na mjestu uništenog hrama u Aleksandriji, gdje je bila knjižnica, ona je sagradila crkvu u čast “plemenite vojske mučenika” koje je sama otjerala u smrt. Oni su ih ubili, a zatim su tvrdili da su to mučenici njihove vjere. Vatikan danas i dalje podmeće svoje laži kada kaže da su Muslimani uništili tu biblioteku oko 700. godine. U 9. i 10. stoljeću je Vatikan navukao „pokrštene“ Vikinge na Irsku – Vikinzi su konačno poraženi 1014. Oliver Cromwell je masakrirao Irsku u 17. stoljeću – od 8 ili 10 milijuna ljudi preživjelo je oko 850,000. Vatikan neprekidno budno motri Irsku i ne dopušta ništa što bi ga ugrozilo. I danas Vatikan uništava svaki novi dokaz koji se pojavi, a koji opovrgava njihovu verziju povijesti. Trenutno preko ISIS i NATO… Čitaj više »
U svako vrijeme morate tražiti objašnjenje.Nikad ne smijete samo jednostavno prihvaćati. Da promislim o odabiru iz završne rečenice:”I možda, baš tada, počinjemo razumijevati”…………… korisno je izvuči arheološke činjenice koje nude pametno postojanje i nisu uništene jer znamo da željni dominacije skrivaju,uništavaju nađene činjenice da mogu nametati po svome pa uzimam primjer imena hramaKailasha,U indijskoj državi Mahashtra nalazi se Ellora – kompleks hramova i samostana isklesanih u planini Kailas.Mislim da se more promišljati i o ovoj rečenici-navodu: Vrlo je važno da nas ne obogotvorujete. JOHN: Voljeli bismo postaviti pitanje “Što je Bog?” Sada i sami imamo o tome nekakvu predodžbu, ali voljeli bismo onima koji pitaju predočiti dosljedan i razumljiv odgovor.TOM: Što je Bog za vas? JOHN: Pa, mnogo je načina na koje bih mogao odgovoriti. Mogao bih reći da je Bog Konačno, ili Ljubav, ili… TOM: To je sjedinjena, beskrajna inteligencija, potpomognuta čistom ljubavlju. A raste od čiste ljubavi. To… Čitaj više »
Čuj filozofije, da evanđelje nisu pisali oni čije ime evanđelje nosi. Ovo podrivanje može biti u režiji samo nekog poluvjernika, nevjernika…ili naivca koji vjeruje nekim drugim likovima iz kruga ateističkih znanstvenika, koji lukavo potkopavaju Riječ Božju, onako antikristovski. Srušiti svjedoke učenja i djela Isusa Krista i onda srušiš i onoga koji je umro da bi mi živjeli, onoga od koga se godine broje… Evanđelje po Mateju,pisac Matej, 41.n.e.mjesto pisanja Palestina Evanđelje po Marku, pisac Marko, 60-65 n.e., mjesto pisanja Rim Evanđelje po Luki,pisac Luka, 56-58 n.e. mjesto pisanja Cezareja Evanđelje po Ivanu, pisac Ivan, cca.98 n.e. mjesto pisanja Efez Tamo je napisao i svoje poslanice iste te godine Knjigu Otkrivenje, Ivan je završio dvije godine ranije,96n.e…. u zatvoru na otoku Patmos, tamo je ostarjeli Ivan primio viziju zbog koje staju mozgovi najvećih mudrijaša ovoga svijeta. Knjiga Otkrivenje ima ispunjenje za naše vrijeme (Otkrivenje 1:10) , od početka WW1 pa dalje… Čitaj više »
Isus je savršeno dobro znao za reinkarnaciju. Stoga postoje indirektni nagovještaji o tome svugdje po evanđeljima. On je o tome znao jako dobro ali postoji jedan drugi razlog, zbog čega on to nije propovijedao. Isus je boravio u Indiji i vidio je što se dogodilo sa teorijom reinkarnacije. U Indiji je pet tisuća godina prije Isusa postojala teorija o reinkarnaciji. To je bila čista istina, to nije bila samo teorija, teorija je bila bazirana na istini. Čovjek je imao milione života. To je govorio Buda, Mahavira, Ram, Krišna: sve se indijske religije slažu s tim. Oni se nisu slagali u ničemu osim u tome, to je bila jedina zajednička teorija. Ali zašto Isus, Mojsije, Muhamed – izvori tri religije koje su se rodile izvan Indije – nisu direktno govorili o reinkarnaciji? Iz jednostvanog razloga, a taj razlog je što je Mojsije bio svjestan te teorije jer su – Egipat i… Čitaj više »
Ako nešto neznate nikad nemojte vjerovati jer ako budete počeli vjerovati tada nikada nećete moći spoznati. A kada vi nešto znate bilo bi sasvim glupo da vjerujete. Kakva svrha može biti u vjerovanju? Vi to već znate.
Vi nevjerujete u sunce, vi nevjerijete u ruže – vi to znate.
Vi samo možete vjerovati u Boga jer ga nepoznajete. Vi vjerujete u dušu jer je niste spoznali.
Sveuciliste u juznoj africi uvelo africki samanizam na studij teologije. Kazu da je krscanstvo vjera kolonizatora.
Imaju pravo. Sve sto je o teo spada u teologiju: krscanstvo, islam, samanizam, rasprava ovdje, bogovi rudari zlata naseg nepozeljnog, praznovjerne pomisli.
Niti Evanđelja niti ostatak Biblije nisu autoritativni i kompetentni opis pravog Boga. Niti je to Kuran, niti su to Vede, niti je to ijedna druga mitološka umotvorina. Na cijeni su danas samo zato jer su nekako preživjele do ovih vremena. Da nisu one, preživjele bi neke druge.
To su bajke o nekakvim nadnaravnim bićima koja ponekad mogu sve, ponekad ništa. Autori tih bajki autori uopće nisu bili kadra ovladati konceptom svemogućeg, sveprisutnog i sveznajućeg Boga, Zato one i obiluju bedastoćama, očiti su proizvod svog vremena, te, kako i sam autor članka implicira, prilagođavane političkim potrebama trenutka.
Tužno je da su cijele nacije ubijale ili bivale ubijane zbog nekoliko nemuštih komada fikcije.