MONSTRUOZNI ZLOČIN U BRITANIJI – Homoseksualni par silovao bebu od 14 mjeseci koja je na kraju umrla

Ovo nije tragedija. Ovo je egzekucija. I to egzekucija jednog potpuno bespomoćnog djeteta od strane ljudi koji su ga trebali štititi. Jamie Varley (37) i John McGowan-Fazakerley (32) nisu ljudi. Oni su zvijeri koje su hodale među nama. Učitelj i njegov partner sustavno su četiri mjeseca zlostavljali, silovali i naposljetku zadavili 13-mjesečnog Prestona Daveyja. I ne samo to – snimali su svoje zlodjelo. Fotografirali su, videozapisivali, a zatim dijelili materijal koji je toliko grozan da se porota morala psihički pripremati prije nego što ga pogleda.

TRIDESET MODRICA. Prijelom ruke. Ozljede u ustima i grlu koje govore o silovanju. I na kraju – gušenje. Dijete koje je prije posvojenja bilo “potpuno zdravo” pretvoreno je u leš za četiri mjeseca.

Ali pitanje koje si nitko ne postavlja – a trebao bi – glasi: TKO JE OVIM MONSTRUMA DAO DIJETE?

Britanski sustav socijalne skrbi, isti onaj progresivni sustav koji u ime “inkluzije” i “raznolikosti” dijete daje bilo kome tko ispuni formular. Dva muškarca – učitelj i njegov partner – dobili su bebu od 13 mjeseci. I što su napravili? Ono što bi svaki zdrav razum mogao predvidjeti: uništili su je.

Ne radi se o homofobiji. Radi se o seksualnom nasilju nad dojenčetom koje su počinila dva muškarca. Statistike su neumoljive: djeca u istospolnim kućanstvima imaju statistički značajno veću izloženost seksualnom zlostavljanju. To nije mržnja – to je činjenica. A činjenice su danas, naravno, “fobija”.

Dokle ćemo se praviti da svaka odrasla osoba ima “pravo” na dijete?

Dijete nije dodatak modnom dodiru. Dijete nije statusni simbol. Dijete nije igračka za dvoje odraslih muškaraca koji su očito bili potpuno nesposobni za bilo kakvu roditeljsku ulogu.

Preston Davey umro je u mukama. Gušio se. Možda rukom, možda jastukom, možda nečim gurnutim u usta. A dok je umirao – netko ga je snimao.

I sad nam još kažu da je ovo “izolirani slučaj”. Nije. Ovo je vrh sante leda sustava koji je dijete pretvorio u robu koju se dodjeljuje po principu političke korektnosti, a ne po principu dobrobiti djeteta.

Svaka osoba koja je sudjelovala u davanju ovog djeteta tim ljudima trebala bi biti na optuženičkoj klupi zajedno s Varleyjem i McGowan-Fazakerleyjem. Svaki socijalni radnik, svaki sudac, svaki psiholog koji je potpisao papire. Oni su sukrivci. Oni su omogućili ovaj zločin.

Preston nije mogao govoriti. Nije mogao pobjeći. Nije mogao nazvati pomoć. Mogao je samo ležati i trpjeti dok su ga dvojica muškaraca sustavno uništavala.

I za kraj – ove dvije zvijeri odbacuju sve optužbe. Imaju obraza sjesti na optuženičku klupu, odjeveni u odijela i reći da nisu krivi. Prestonova majka sjedi nekoliko metara od njih. A oni su hladni. Bez emocija. Bez kajanja.

Jer ljudi koji rade ovakve stvari nemaju ljudske emocije.

Jedna stvar je sigurna: pravda za Prestona ne postoji. Možemo ih zatvoriti do kraja života. Možemo ih baciti u najdublju tamnicu. Ali Preston se neće vratiti. Njegovih 13 mjeseci na ovom svijetu bili su pakao.

I dok budemo plakali za njim – a trebali bismo – moramo postaviti i teško pitanje: Koliko još djece mora umrijeti prije nego što prestanemo tretirati posvajanje kao ljudsko pravo, a ne kao privilegiju koja se daje samo onima koji su dokazano sposobni za ljubav i brigu?

Odgovor je, sudeći po ovome – još previše.

Počivaj u miru, mali Preston. Nisi zaslužio ovo. Niti jedno dijete ne zaslužuje ovo.