Najveća misterija svjetskog zrakoplovstva – 40 godina bez nesreće

Sjeverna Koreja najzatvorenija je i najtajnovitija zemlja na planetu, prava tvrđava izolirana od ostatka svijeta. Ipak, postoji teorijski jednostavan način da se uđe u tu državu, a to je kupnja zrakoplovne karte. Za to nemate pedeset opcija, već morate proći kroz Air Koryo, zrakoplovnu kompaniju režima. No dobro razmislite prije nego što to učinite jer njezin dosje izaziva strah i nevjericu.

Godinama je Air Koryo bio na samome dnu svih međunarodnih ljestvica i službeno zabranjen u Europskoj uniji. Dugo je vremena bio jedina kompanija na svijetu koja je od agencije SkyTrax dobila ocjenu od jedne jedine zvjezdice, i to s vrlo dobrim razlozima. Letjeti s Air Koryoom na papiru izgleda kao čisti ruski rulet. Ne samo da ta kompanija upravlja starim sovjetskim krntijama proizvedenima prije više od pedeset godina, već joj međunarodne sankcije u potpunosti zabranjuju kupnju i najmanjeg rezervnog dijela. Unatoč toj zastrašujućoj činjenici, upravo se tu krije najveća misterija modernog zrakoplovstva. Usprkos potpunoj izolaciji i floti zamrznutoj u vremenu, Air Koryo nije doživio nijednu jedinu nesreću više od četrdeset godina. Kako je takvo što uopće moguće? Ti bi zrakoplovi trebali biti prizemljeni već odavno, no oni i dalje lete, a iza tog paradoksa skriva se nevjerojatno inženjersko čudo i zapanjujuća geopolitička priča.

Zračni prostor Sjeverne Koreje golema je crna rupa usred azijskog kontinenta gdje je nebo zasićeno letovima. Ona usamljena točka koja napreduje nebom jedan je od rijetkih civilnih zrakoplova koji imaju dopuštenje za prelet, a riječ je upravo o letu Air Koryoa. Unutar kabine nećete pronaći obične građane, već eventualno ponekog pažljivo odabranog turista, dok su većina putnika visoki dužnosnici režima te kineski i ruski poslovni ljudi. Vojne parade i propaganda neprestano se vrte na ekranima dok vam stjuardese dijele Pyongyang Times, službene novine te zemlje. Svakoga tjedna samo nekolicina letova ove kompanije uopće uđe u zemlju, od čega četiri dolaze iz Kine, a tri iz Rusije. No nebo iznad Sjeverne Koreje nije oduvijek bilo toliko pusto. Prije četrdeset godina zrakoplovi Air Koryoa bili su znatno brojniji, a neki od njih letjeli su čak i do Europe, prije nego što je čitava kaskada problema pogodila kompaniju.

Air Koryo osnovan je krajem pedesetih godina prošlog stoljeća kako bi povezao Pjongjang s Moskvom. U to je vrijeme Korejski rat upravo opustošio zemlju, gradovi, ceste i mostovi bili su potpuno uništeni, a režim je preživio isključivo zahvaljujući vojnoj pomoći Kine. Vlada se morala približiti Sovjetskom Savezu kako bi obnovila svoje gospodarstvo. Sjeverna Koreja tada je kupila sovjetske propelerske zrakoplove kako bi uspostavila redovitu liniju s Moskvom i održavala povremene domaće letove. Cilj kompanije bio je jednostavan i okrutan, brže prevoziti članove režima. Diplomacija i zrakoplovstvo dobro su surađivali, pa je zemlja dobivala pomoć, kupovala sovjetsku naftu i strojeve po niskim cijenama i polako izranjala iz kaosa. No puko preživljavanje nije bilo u planovima režima, Sjeverna Koreja htjela je postati regionalna sila, a u tome joj je pomogla neočekivana svađa. Šezdesetih godina Sovjetski Savez i Kina postaju rivali unatoč zajedničkom komunizmu, a Kim Il Sung, djed Kim Jong Una, igra iznimno inteligentnu igru. Odbija odabrati stranu i stavlja dvije velesile u međusobnu konkurenciju kako bi izvukao što više pomoći.

Zahvaljujući potpori dvaju divova, Sjeverna Koreja obnavlja tvornice uništene u ratu i gradi elektrane, postajući jedna od najindustrijaliziranijih država Azije. Sedamdesetih godina Sjeverna Koreja bogatija je od svog južnog susjeda, a režim čak gradi moderna sela duž granice kako bi namamio ljude da prebjegnu na sjever. U tom zamahu ekonomskog uspjeha Kim Il Sung pokušava se distancirati od Sovjetskog Saveza i povećati svoj prestiž na međunarodnoj sceni stvaranjem doktrine samodostatnosti zvane Juche. Istovremeno naređuje Air Koryou modernizaciju flote kako bi pronašao nove saveznike među socijalističkim diktaturama Afrike i Europe. Flota se popunjava starijim sovjetskim modelima s elisama poput Iljušina 18 i Antonova 24, brzim letjelicama srednjeg dometa Tupoljev 134 i 154 te prvim dugolinijskim avionima Iljušin 62. Upravo tih pet tipova zrakoplova, koji su i danas u službi na unutarnjim letovima, omogućilo je Air Koryou da leti do ključnih odredišta komunističkog bloka u Europi poput Praga ili Sofije gotovo bez usputnog slijetanja, a upravo je tim letovima François Mitterrand doputovao u Sjevernu Koreju 1981. godine.

U to je vrijeme režim imao novca i želio je pokazati svoj uspjeh. U toj volji za neovisnošću i međunarodnim utjecajem Air Koryo čak 1979. godine polaže dvije opcije za kupnju legendarnog Concordea, no one su na kraju otkazane, vjerojatno zbog problema koji će ubrzo uslijediti. Sve je funkcioniralo savršeno do početka devedesetih, tehnički ekosustav osiguravao je Sovjetski Savez koji je proizvodio rezervne dijelove, obnavljao motore i obučavao pilote. Taj ekosustav eksplodirao je 1991. godine raspadom SSSR-a, a ruska ekonomija se urušila, izgubivši sposobnost lake proizvodnje zrakoplova. Sovjetske tvornice ostale su bez narudžbi, mnoge su bankrotirale, a stare proizvodne linije bile su napuštene, rastavljene ili čak prodane po cijeni starog metala. Kako su se pojedini dijelovi zrakoplova proizvodili u različitim republikama poput Uzbekistana ili Ukrajine, lanac proizvodnje gotovo je nestao kad se SSSR raspao na neovisne države. Za Air Koryo to je bio prvi težak udarac, označivši kraj subvencioniranog goriva i uzrokujući drastičnu nestašicu vitalnih rezervnih dijelova. Kompanija je bila prisiljena smanjiti broj linija, počevši od redovitih ruta prema udaljenim gradovima istočne Europe.

Suočen s rizikom kroničnog nedostatka dijelova, Air Koryo pokušao je modernizirati flotu kupnjom novih aviona, no to nije bilo nimalo jednostavno. Raspad sovjetskog režima bio je prava katastrofa za Sjevernu Koreju, koja se preko noći našla u situaciji da naftu mora plaćati u dolarima po tržišnoj cijeni. Bez jeftine ruske nafte strojevi su se zaustavili, a električna mreža se urušila, označivši početak zloglasnih nestanaka struje koji su i danas vidljivi iz svemira. Sjevernokorejska poljoprivreda bila je izrazito mehanizirana i ovisna o gnojivima proizvedenima iz nafte, što je dovelo do pada prinosa i katastrofalne gladi. Kako bi spriječio pad režima, otac Kim Jong Una drastično je ojačao vojnu kontrolu i ubrzao nuklearni program, što je zamalo izazvalo rat sa Sjedinjenim Državama. Godine 1993. Sjeverna Koreja objavila je povlačenje iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, a Amerikanci su ozbiljno razmatrali napad. Srećom, posredovanjem je godinu dana kasnije u Ženevi postignut dogovor prema kojem je režim zamrznuo program u zamjenu za pomoć u različitim sektorima.

U godinama koje su uslijedile dvije su se zemlje neobično zbližile, diplomati su putovali na relaciji Pjongjang Washington, što je otvorilo mogućnost da Air Koryo kupi američke zrakoplove i modernizira svoju flotu. Još od Korejskog rata kompaniji su sankcijama zabranjeni Airbus i Boeing, jer svaki zrakoplov tih proizvođača sadrži više od deset posto američke tehnologije i njihova prodaja režimu strogo je zabranjena pod prijetnjom odmazde. U ozračju detanta Air Koryo pokušao je ispregovarati kupnju modernih američkih letjelica MD-82, što bi bila prava diplomatska pobjeda. Projekt je otišao toliko daleko da je kompanija čak dodala taj avion na svoje komercijalne brošure, no nada je bila kratkog vijeka. Američki Kongres usprotivio se prodaji strahujući da bi tehnologija mogla pasti u neprijateljske ruke, a sumnje da režim potajno nastavlja nuklearni program pokazale su se točnima i odnosi su se ohladili. Prilika je propuštena, a flota Air Koryoa nastavila se smrzavati u vremenu.

Dana 9. listopada 2006. Sjeverna Koreja detonirala je svoju prvu atomsku bombu u tunelu na sjeveru zemlje. Taj prvi test bio je dvadeset puta slabiji od Hirošime, ali dovoljno jak da ga detektiraju seizmografi diljem svijeta. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda tada je jednoglasno izglasalo komercijalne sankcije kako bi spriječilo daljnji razvoj. U početku su sankcije bile blage i odnosile su se isključivo na oružje, što je Air Koryou dalo vremena da od Rusije i Ukrajine kupi posljednje zrakoplove, dva Tupoljva 204 i dva Antonova 148. Ti avioni najmlađi su u današnjoj floti, ali imaju dva ogromna nedostatka. Proizvedeni su u malim serijama pa su iznimno rijetki, a što je još gore, u sebi sadrže zapadne komponente jer su pušteni u pogon nakon raspada SSSR-a. Kako prvi krug sankcija nije obeshrabrio režim u nabavi bombe, mjere su proširene nakon svakog novog i snažnijeg nuklearnog testa.

Od 2017. godine na snazi su stroge restrikcije na naftu te na sve strojeve, materijale i komponente koje mogu imati dvostruku namjenu, vojnu i civilnu. Te se zabrane očito odnose na prodaju zrakoplova, što nas vraća na početni paradoks. Trenutna flota Air Koryoa sastoji se od desetak sovjetskih letjelica čiji se dijelovi ne proizvode već trideset godina i četiri novija aviona s ugrađenom zapadnom opremom pod sankcijama. U normalnim okolnostima dijelovi zrakoplova dizajnirani su da izdrže određeni broj letova prije zamjene, a kako Air Koryo nema pristup rezervnim komponentama, teoretski ne može obavljati održavanje i svi bi avioni iz sigurnosnih razloga odavno trebali biti prizemljeni. Upravo su to zaključile mnoge zemlje koje su zabranile toj kompaniji ulazak u svoj zračni prostor, pa Air Koryo trenutno održava samo tri linije prema Kini i Rusiji. Ipak, brojke ne lažu, niti jedna nesreća u više od četrdeset godina. Kako je to moguće?

Prvi trag vodi prema Rusiji. Dugo se sumnjalo da ta zemlja ne poštuje sankcije, a 2019. godine novinari američkog medija NK News analizirali su satelitske snimke i uočili dva stara ruska Tu-204 kako ih prebojavaju u boje Air Koryoa u jednoj zračnoj luci na Kavkazu. Logotip kompanije i sjevernokorejska zastava još nisu bili naslikani, no sličnost s postojećim letjelicama i činjenica da Air Koryo već koristi taj tip aviona upućivali su na to da će biti poslani u Sjevernu Koreju. Novinari su pokrenuli istragu i pitali Ruse zašto prebojavaju svoje avione na taj način, no odgovor, naravno, nikada nisu dobili. Dvije godine kasnije, 2021. godine, logotip prilično opskurne kirgiške kompanije bez ijednog aviona osvanuo je na tim dvama aparatima koji su potom uskladišteni u zračnoj luci blizu Moskve i o njima se više nikada ništa nije čulo. Je li se Kremlj nadao ublažavanju sankcija prije prodaje ili su novinari svojim otkrićem spriječili ilegalni transfer, nemoguće je znati. Otada se i sama Rusija našla pod embargom zbog rata u Ukrajini, što je Air Koryo još više izoliralo. Kod posljednjih kupljenih Tu-204 zapadnih dijelova ionako ima sve manje jer ni Rusija više nema pristup njima, dok je za Antonove 148 Ukrajina prekinula sve veze otkako je režim poslao trupe.

Kad ne možete kupiti nove avione niti uvesti rezervne dijelove za popravak postojećih, preostaje vam samo jedna opcija, kanibalizam. Dio flote Air Koryoa danas bez sumnje služi kao banka organa za ostale letjelice. Kako bi održali avione u zraku, sjevernokorejski mehaničari nemaju drugog izbora nego ih koristiti što je manje moguće i žrtvovati druge aparate unutar kompanije. Motor se skida s letjelice na izdisaju, svi ispravni dijelovi se spašavaju i koriste za održavanje preostalih. Promatrajući avione u letu i čitajući brošure Air Koryoa tijekom godina, može se zaključiti da su jedan Iljušin 18 i jedan Tupoljev 154 već otišli u mirovinu. S obzirom na to da kompanija još uvijek posjeduje nekoliko takvih aviona u službi, vrlo je vjerojatno da su upravo oni rastavljeni i da su svi ispravni dijelovi pomno sačuvani kako bi njihova braća i sestre nastavili letjeti. Najveći problem ove tehnike jest taj što je to zapravo odbrojavanje do kraja. Svaki put kad se opljačka jedan avion da bi se spasio drugi, flota se nepovratno smanjuje. Air Koryo već je sada jedna od najmanjih nacionalnih zrakoplovnih kompanija na svijetu i mogla bi jednostavno nestati ako se sankcije budu poštovale i održavale.

U posljednje vrijeme čini se da se kompanija pokušava diverzificirati prodajom benzina, cigareta i gaziranih pića te čak pokretanjem vlastite flote taksija. No na vidiku je možda i posljednji preokret u ovoj priči. Air Koryo bi mogle spasiti upravo dvije povijesne saveznice Sjeverne Koreje, Rusija i Kina. Suočene sa sankcijama, te dvije zemlje uporno rade na razvoju vlastitog putničkog zrakoplova koji ne bi sadržavao nijednu zapadnu komponentu.

Ako ti avioni ikada uspiju poletjeti, Air Koryo će bez sumnje dobiti priliku obnoviti svoju flotu, a najgora zrakoplovna kompanija na svijetu mogla bi doživjeti potpuni preporod.