EKSKLUZIVNO – Američka vojna katastrofa u Iranu – 42 zrakoplova i milijarde dolara štete

Brojka od 42 uništena zrakoplova, procjena od 29 milijardi dolara štete, 13 mrtvih američkih vojnika i 381 ozlijeđeni u samo četrdesetak dana sukoba jasno pokazuje koliko je agresija na Iran bila skupa za Sjedinjene Države. Ono što je još poražavajuće nije samo materijalna cijena već sustavno uništavanje američke vojne prednosti koju su Iranci izračunali do najsitnijeg detalja. Amerika je krenula u rat misleći da dominira nebom, a završila je s flotom koja se povlači poput ranjene zvijeri.

Iranci su prvo ciljali radare protuzračne obrane u Jordanu, Saudijskoj Arabiji i Emiratima. Bez radara američki proturaketni sustavi postali su slijepi i beskorisni. Amerika je u panici slala E2D Hawkeye preko Atlantika, a jedan Awax je pogođen. Prva i najveća bitka je izgubljena na polju situacijske svijesti jer su Iranci savršeno razumjeli da uništen radar znači i uništenu obranu. Bez detekcije nema vođenja projektila, a bez vođenja nema ni pogodaka.

Kada je riječ o satelitskom snimanju Amerika je reagirala prekasno. Rat je počeo 28. veljače, a tek početkom ožujka uvedena je odgoda od 14 dana na komercijalne snimke. Do 4. travnja ta odgoda postaje neodređena, a 8. svibnja Amerika stavlja pod sankcije tri kineske tvrtke koje prodaju satelitske snimke. Jasno je da su Iranci koristili upravo te komercijalne izvore za prikupljanje obavještajnih podataka dok je Amerika spavala na dužnosti.

Već 1. ožujka šest američkih marinaca je ubijeno dronom u luci Al Kit. CNN javlja da je 16 američkih lokacija u regiji bilo na meti. Francuska je morala pomagati Emirate jer Amerikanci nisu štitili svoje saveznike kako treba. Kada ne štitite one koji vam otvaraju zračni prostor i baze, gubite politički kapital dugoročno, a posljedica je da vam Saudijci zatvaraju nebo baš kad vam treba najviše.

Problem s bazama postao je američka Ahilova peta. U posljednjih 30 godina broj baza se rastopio poput leda. Amerika je morala povući zrakoplove iz zemalja odmah do Perzijskog zaljeva jer ih nije mogla obraniti na vrijeme. Umjesto toga morala je koristiti europske baze. Zamislite to u sukobu na Pacifiku gdje su udaljenosti ogromne i gdje nemate gdje spustiti stotine zrakoplova. To nije samo problem, to je katastrofa koja čeka da se dogodi.

Princ Sultan 2026. godine bit će zapamćen kao novo Pearl Harbor. Pet zrakoplova je uništeno na zemlji, jedan E3 je pogođen. Američki zrakoplovi su ranjivi na tlu i to nije nova lekcija. Isti problem imali su i Rusi sa svojim A50. Koncept ACE koji predviđa raspršivanje zrakoplova izvrstan je za jedan dan ali ne i za četrdeset dana. Kad imate samo četiri ili pet aerodroma i stotine aviona jednostavno ih nemate gdje micati.

Najveće gubitke Amerika nije imala u lovcima već u tankerima. Sedam KC135 je izgubljeno, uključujući jedan koji se sudario iznad Iraka. Pet ih je oštećeno na zemlji 14. ožujka. Jedina ljudska žrtva u zraku nije bila u borbenom zrakoplovu već u tankeru. Bez tankera nema projekcije snage, a to je osnovna lekcija koju Amerika izgleda mora ponovno naučiti. Budućnost pripada bespilotnim tankerima poput MQ25 Stingray.

Priča o spašavanju posade Dude 44 je impressivna ali i dosta čudna. Michael Bay već sprema film o tome, što je izvrsna američka propagandna mašina. Međutim, koncept daljinskog otkucaja srca djeluje kao znanstvena fantastika. Spasilačka misija je izvedena taktički besprijekorno, ali to ne mijenja činjenicu da su izgubili zrakoplov na neprijateljskom teritoriju. Vrhunska taktika ne pobjeđuje ratove, ratove dobivaju strategija i politika.

Tijekom sukoba američki F15E su oborili Kuvajćani vlastitom vatrom. To nije greška već sustavni problem. Bez obzira na Link 16 i najmodernije sustave, prijateljska vatra uzima svoj danak u svakom sukobu. Zato vam treba masa, treba vam volumen zrakoplova. Ne možete se osloniti na tehnologiju jer će vas ona iznevjeriti baš kad vam je najpotrebnija. Ovo je lekcija stara koliko i samo zrakoplovstvo.

Simetrična obrana više ne funkcionira ni protiv balističkih projektila ni protiv malih dronova. Još 2014. godine Amerika je testirala lasersko oružje na brodovima u Perzijskom zaljevu. Toliko o tome koliko je ta tehnologija spora. Bez funkcionalnog laserskog oružja, obrana je preskupa i neučinkovita. Svaki projektil koji obarate košta vas milijun, a Iran vas napada dronovima od deset tisuća dolara. Matematika je jednostavna i okrutna.

Iranci i Ukrajinci daju zapadu lekciju iz operativne otpornosti. Ukopajte se. Ako ne možete sve presresti, smanjite štetu skrivanjem pod zemlju. Pitate li se gdje je najbliže sklonište u vašem gradu? Iranci su se pripremili, Švicarci su shvatili koncept, ali zapadne vojske žive u iluziji kratkog rata. Iranski plan je bio dugoročno iscrpljivanje, ne sprint već maraton. Amerika je htjela brzu pobjedu, a dobila je dugotrajno krvarenje.

Zaključak je jasan. Amerika je izgubila materijalno, izgubila je ljudski i izgubila je ugled. Cijena slike je iznimno visoka. Nikada nećemo znati što bi se dogodilo da nisu napali, ali znamo da režim u Teheranu nije pao nakon 40 dana bombardiranja. Clausewitzev kameleon nastavlja mijenjati oblik i iznenađivati one koji misle da tehnologija sama pobjeđuje ratove. Bitka se dobiva strpljenjem, ukopavanjem i spremnošću na dugi rat, a to Amerika više nema.

Više o iranskoj strategiji pročitajte u članku Iran matirao SAD te o traženju odštete u Iran traži odštetu i povlačenje američkih snaga.