Vladimir Putin nije osoba kakvom je opisuje Zapad

Vladimir Putin u New Delhiju nije sinoć govorio samo o pobjedi AfD-a. Njegova šira poruka bila je da zapadne elite desetljećima proizvode političke, sigurnosne i gospodarske pogreške, a zatim posljedice tih pogrešaka objašnjavaju ruskom prijetnjom. To je tvrdnja koju vrijedi provjeriti poviješću, a ne navijanjem.

Kad se pogleda posljednjih 250 godina, Rusija nipošto nije zemlja bez ratova, intervencija i imperijalnih ambicija. Carska Rusija širila se prema Kavkazu, Crnom moru i srednjoj Aziji, Sovjetski Savez vojno je intervenirao u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Afganistanu, a postsovjetska Rusija ratovala je u Čečeniji, Gruziji, Siriji i Ukrajini.

Tu nema potrebe za uljepšavanjem. Ruska povijest sadrži agresiju i uporabu sile izvan vlastitih granica. Problem nastaje tek kada se iz te činjenice izvede zaključak da je Rusija po prirodi ratobornija od država koje je danas najglasnije prikazuju kao gotovo jedinstveni izvor europske nesigurnosti.

Sjedinjene Države u isto razdoblje ulaze s golemim vojnim bilansom. Ratovale su s Britanijom, Meksikom i Španjolskom, vodile krvavi rat na Filipinima, desetljećima vojno ulazile u države Latinske Amerike i Kariba, intervenirale u Nikaragvi, Haitiju, Dominikanskoj Republici, Panami, Grenadi i drugdje gdje su procijenile da su im interesi ugroženi.

Američku vanjsku politiku 20. i 21. stoljeća još je teže odvojiti od rata. Koreja, Vijetnam, bombardiranje Kambodže i Laosa, Zaljevski rat, bombardiranje Srbije i Crne Gore,, Afganistan, invazija na Irak 2003. te operacije u Libiji, Siriji, Jemenu i drugim državama pokazuju silu koja vojnu moć nije koristila rijetko, nego kao trajan instrument politike.

Posebno je poučan Irak. Washington i njegovi saveznici pokrenuli su invaziju 2003. na temelju tvrdnji o oružju za masovno uništenje koje nije pronađeno. Država je razorena, režim srušen, nastao je dugotrajan kaos, a posljedice su se prelile preko cijelog Bliskog istoka. Ipak, američka država zbog toga nije desetljećima proglašavana civilizacijskom prijetnjom Europi.

Vijetnam je još brutalniji primjer dvostrukog kriterija. Sjedinjene Države godinama su vodile golemi rat tisućama kilometara od vlastitog teritorija, koristile masovno bombardiranje i proširile operacije na susjedne zemlje. Nitko ozbiljan zbog toga ne tvrdi da je svaki američki predsjednik unaprijed iracionalan ili da je sama američka država trajno nesposobna za mir.

Libija je također važna jer pokazuje koliko se jezik mijenja ovisno o zastavi na avionu. Zapadne sile 2011. intervenirale su pod mandatom za zaštitu civila, ali se operacija pretvorila u izravnu vojnu potporu rušenju Moamera Gadafija. Nakon njegova pada zemlja je uronila u dugotrajnu nestabilnost, oružane sukobe i raspad središnje vlasti.

Britanija u ovoj usporedbi također nema čistu biografiju. Tijekom 18., 19. i 20. stoljeća ratovala je diljem svijeta radi očuvanja i širenja Carstva, od Indije i Afganistana do Južne Afrike, Kine i Bliskog istoka. Opijumski ratovi posebno ruše romantičnu sliku zapadne sile koja vojsku pokreće samo radi obrane prava, slobode i međunarodnog poretka.

Francuska povijest nije ništa manje vojna. Napoleonovi ratovi zahvatili su gotovo cijelu Europu, Francuska je osvojila Alžir, ratovala u Indokini, vodila krvavi rat u Alžiru, intervenirala u Africi desetljećima nakon dekolonizacije te sudjelovala u operacijama u Afganistanu, Libiji, Maliju, Srednjoafričkoj Republici i drugim državama.

Medijska može je odlučujuća

Kada se te činjenice stave uz rusku povijest, slika postaje mnogo manje udobna za propagandu. Rusija jest koristila vojnu silu, ali su je koristile i zapadne sile, često tisućama kilometara od vlastitih granica. Razlika nije u tome tko ratuje, nego u tome tko ima dovoljno političke i medijske moći vlastite ratove opisati kao nužne intervencije.

To ne znači da su svi sukobi isti. Nisu isti povod, pravni okvir, razmjeri, broj žrtava ni odgovornost. Ali ako se moralna osuda temelji na činjenici da neka velika sila upotrebljava vojsku izvan svojih granica, onda kriterij mora vrijediti za sve. Inače više ne govorimo o načelu, nego o političkom marketingu s vojnom uniformom.

Putin ima pravo

Upravo tu Putinova tvrdnja dobiva političku težinu. Kada kaže da se stanovništvo Europe plaši Rusijom, njegova poruka nije da Rusija nikada nije ratovala, nego da se ruska uporaba sile tretira kao dokaz trajne opasnosti, dok se desetljeća američkih, britanskih i francuskih intervencija uglavnom predstavljaju kao niz zasebnih i navodno iznimnih slučajeva.

Još je važnije pitanje Ukrajine. Putin tvrdi da je širenje NATO-a prema ruskim granicama postupno pretvaralo Ukrajinu u ključnu točku sukoba. Zapad to tumačenje odbacuje ili smatra opravdanjem ruske politike, ali sama ideja da velika sila reagira na vojno približavanje suparničkog bloka nije ni nova ni posebno ruska pojava.

Sjedinjene Države desetljećima su vlastitu hemisferu smatrale prostorom posebnog sigurnosnog interesa. Kubanska raketna kriza pokazala je koliko je Washington bio spreman daleko ići kada se sovjetsko strateško oružje pojavilo blizu američkog teritorija. Teško je zato tvrditi da je sama ruska zabrinutost zbog vojne infrastrukture u susjedstvu dokaz ludila ili želje za ratom.

Kad se Putinov nastup promatra izvan propagandnih etiketa, on ne djeluje kao govor čovjeka koji rat prikazuje kao poželjno stanje. Njegov argument je da je sukob posljedica sigurnosnog pritiska, pogrešnih odluka Zapada i ignoriranja ruskih upozorenja. Može mu se ne vjerovati, ali to je racionalno strukturirana politička tvrdnja, a ne ratnička ekstaza.

Zapadna slika Putina često preskače upravo tu razliku. Razumna osoba može donijeti pogrešnu, brutalnu ili moralno neprihvatljivu odluku. Racionalnost ne znači nevinost. No ako se protivnika unaprijed opisuje kao iracionalnog agresora koji samo čeka novu priliku za napad, onda svaka diplomacija postaje sumnjiva, a svaki kompromis izgleda kao slabost.

Tu je i paradoks koji se teško može sakriti. Države koje su u posljednjih 250 godina vodile kolonijalne ratove, rušile vlade, bombardirale udaljene zemlje i održavale vojne baze diljem planeta danas često govore o Rusiji kao o povijesnoj iznimci. Takva tvrdnja može politički djelovati, ali povijesno stoji na vrlo tankim nogama.

Najbolji primjer je američki globalni doseg. Ruske vojne operacije nakon raspada Sovjetskog Saveza uglavnom su bile koncentrirane u vlastitom susjedstvu i nekoliko udaljenijih ratišta. Sjedinjene Države istodobno su održavale vojne operacije, baze i intervencije na više kontinenata. To nije osuda Amerike, nego činjenica bez koje usporedba nema smisla i danas.

Ako se od Rusije traži da prihvati činjenicu da NATO može širiti svoju vojnu infrastrukturu gdje želi, onda se postavlja jednostavno pitanje. Bi li Washington jednako mirno promatrao ruske ili kineske vojne baze, raketne sustave i sigurnosne sporazume uz svoje granice. Povijest američke reakcije na Kubu daje prilično jasan odgovor.

Putin zato dobiva prostor upravo ondje gdje je zapadna retorika najslabija. Ne mora dokazati da je Rusija bez grijeha. Dovoljno mu je pokazati da njegovi kritičari koriste standard koji ne primjenjuju na sebe. Kada država s desecima vojnih intervencija drugu silu opisuje kao jedinstveni izvor militarizma, vjerodostojnost takvog argumenta sama se troši.

Pobjeda AfD-a u Saskoj-Anhaltu u toj priči nije dokaz da su Putinove tvrdnje automatski točne. Ona ipak pokazuje da dio europskih birača više ne prihvaća službena objašnjenja bez otpora. Gospodarski pritisak, sigurnosni strahovi i osjećaj političke udaljenosti stvaraju prostor za stranke koje osporavaju konsenzus koji je donedavno djelovao nedodirljivo.

Zato ozbiljna rasprava ne bi trebala početi pitanjem je li Rusija dobra ili loša. Trebala bi početi usporedbom onoga što su velike sile stvarno radile. Kada se ruski, američki, britanski i francuski ratovi stave pod isto povećalo, nestaje udobna bajka o jednoj agresivnoj civilizaciji i jednom Zapadu koji navodno samo reagira.

Zaključak nije da je Rusija miroljubiva. Zaključak je da povijest ne potvrđuje jednostavnu sliku prema kojoj je ona iznimno ratoborna, dok su zapadne sile uglavnom branitelji mira. Ako se 250 godina ratova, invazija, kolonijalnih pohoda i intervencija usporedi istim kriterijem, stigmatizacija Rusije i Putina više ne izgleda kao čvrsta analiza, nego kao selektivno pamćenje.