Projekat Westford: Kako je Amerika 1963. poslala 480 miliona bakrenih igala u orbitu

Zamislite da neko predloži da se cijela planeta Zemlja obavije s 480 miliona sićušnih bakrenih igala. Zvuči kao znanstvena fantastika, ali američka vojska je to stvarno pokušala 1963. godine. Projekt Westford ostaje jedan od najčudnijih i najkontroverznijih eksperimenata u historiji svemirskih istraživanja.

Tokom ranih 1960-ih, Hladni rat je bio na vrhuncu, a Sjedinjene Države i Sovjetski Savez držale su oči uprte u svoje nuklearne arsenale. Za uzvratni udar u slučaju napada, Amerikanci su morali moći trenutno komunicirati sa svojim bazama i podmornicama na drugom kraju svijeta. Sve međunarodne komunikacije tog vremena oslanjale su se na podmorske kablove položene na dno oceana i radio valove koji su se prirodno odbijali od visoke atmosfere, jonosfere.

Za američki vojni vrh ta situacija bila je zastrašujuća. Ako izbije sukob, Sovjetima bi bilo dovoljno prerezati nekoliko podmorskih kablova ili poremetiti jonosferu nuklearnom eksplozijom na velikoj visini da američko vojno zapovjedništvo bace u potpuni mrak. Trebalo je pronaći rezervno rješenje, infrastrukturu koju neprijatelj ne može uništiti. Odgovor inženjera iz Lincoln Laboratoryja na MIT-u bio je radikalan. Napraviti vlastito ogledalo u svemiru.

Ideja je na papiru jednostavna, ali potpuno pretjerana. Istraživači su izradili stotine miliona mikroskopskih bakrenih igala. Svaka igla dugačka je tačno 1,77 centimetara, otprilike kao polovina debljine ljudske dlake. Ta dužina nije odabrana slučajno. Odgovara tačno polovini valne dužine vojnog radio signala koji su željeli prenositi. Pojedinačno, bakrena igla nevidljiva je na nekoliko metara udaljenosti, ali kada se 480 miliona njih oslobodi u orbiti, formiraju gigantski pasivni reflektor.

Princip je funkcionisao tako što antena na tlu emituje snažan radio signal prema nebu. Signal udara u taj metalni oblak, odbija se od igala u suspenziji i vraća se prema drugoj anteni udaljenoj hiljadama kilometara. Nema kablova za presijecanje, nema krhkih satelita za uništavanje. Sam svemir postaje gigantska telefonska linija. Prvi test u punoj veličini održan je u oktobru 1961. Korisni teret lansiran je u svemir raketom, ali u orbiti se mehanizam za izbacivanje zaglavio.

Distributer nije uspio raspršiti igle. Umjesto da formiraju prsten, milioni bakrenih niti ostali su zalijepljeni u nekoliko kompaktnih blokova i beskorisno lebdjeli u vakuumu. Bio je to potpuni neuspjeh, godine istraživanja i milioni dolara pod udarom kritika. U tom trenutku mnogi su zahtijevali potpuno odustajanje od projekta, ali inženjeri su popravili mehanizam, izmijenili gel za disperziju i odlučili ponoviti eksperiment.

Drugi pokušaj poletio je 9. maja 1963. Kontejner se ispravno otvorio. Oslobođene na visini većoj od 3.600 kilometara, igle su najprije formirale gusti oblak, a zatim su se polako raspršile duž svoje orbite. Za nekoliko sedmica, pravi pojas metala okružio je planetu. Projekt Westford bio je uspostavljen. Ključni test održan je u Camp Parksu u Kaliforniji, gdje je ogromna parabolična antena usmjerena prema nebu poslala govorni signal.

Na drugom kraju kontinenta, u Westfordu u Massachusettsu, druga antena je slušala i signal je prošao. Ljudski glas, teleks poruke, a zatim i digitalni podaci savršeno su se odbijali od tog zastora igala nevidljivog golim okom. Najekstravagantnija ideja svemirske ere upravo je proradila. Ali taj vojni trijumf odmah je izazvao međunarodnu oluju. Astronomi širom svijeta otkrili su šta je vojska uradila i bili su bijesni. Strahovali su da će taj pojas reflektirajućeg metala zaslijepiti optičke teleskope i omesti radio signale koji dolaze iz dubina svemira.

Za naučnu zajednicu, vojska je upravo inaugurisala svemirsko zagađenje velikih razmjera. Ipak, projekt nije ubio bijes astronoma, nego tehnološki napredak. U isto vrijeme rađala se mnogo efikasnija revolucija. Aktivni telekomunikacijski sateliti poput Telstara. Zašto se mučiti s milionima pasivnih igala kada jedan satelit može primiti signal, pojačati ga i prenijeti s beskonačno većom jasnoćom. Orbita Westforda srećom je izračunata tako da pritisak sunčevog zračenja na kraju gurne igle u gušće slojeve atmosfere gdje su izgorjele.

Danas projekt Westford izgleda kao luda ideja iz drugog stoljeća. Milioni bakrenih igala bačenih u svemir da bi radio valovi odskakali od njih. To nije bila greška u proračunu, bila je to tehnička solucija koja je savršeno funkcionisala, ali je postala zastarjela gotovo istog trenutka kada se rodila. Godinama je naša planeta stvarno nosila krunu od nevidljivog metala, svemirsku komunikacijsku infrastrukturu koja je postojala, funkcionisala i koju je historija gotovo potpuno zaboravila.