Hormuški tjesnac postao je američka vojna usluga, a ne sloboda plovidbe

Pentagon je preko noći objavio brojku koja zvuči kao ratni izvještaj, a ne kao trgovinska statistika: 1,5 milijardi barela nafte izvezeno je kroz Hormuški tjesnac uz američku pratnju od ljeta.

Centralno zapovjedništvo SAD-a priopćilo je u nedjelju da su njegove snage pomogle zaljevskim državama izvesti više od 1,5 milijardi barela sirove nafte kroz Hormuški tjesnac, zaobilazeći iransku blokadu. U istoj objavi navodi se da je u posljednjih šest mjeseci tjesnacem prošlo više od 3.000 komercijalnih brodova te da je „više od 95 posto tankera prošlo sigurno”.

Admiral Brad Cooper, zapovjednik Centcoma, poručio je da su glavni tranzitni pravci danas „slobodni i čisti od iranskih morskih mina zahvaljujući nevjerojatnim naporima naših ljudi”. Cooper je u trenutku objave boravio među američkim vojnicima u regiji.

Što brojka zapravo mjeri

Milijarda i pol barela zvuči impresivno, ali to je količina koju su zaljevske države ionako izvozile i prije nego što je tjesnac postao ratna zona. Prava vijest nije količina nafte, nego činjenica da je sloboda plovidbe u Hormuzu danas vojna usluga koju naplaćuje Washington, a ne pravilo međunarodnog prava.

Tu leži pitanje koje Centcom nije postavio: tko plaća tu pratnju, po kojem mandatu i što se događa sa zemljama koje američku zaštitu ne žele ili je ne mogu priuštiti? Kada sigurnost jednog od najvažnijih energetskih pravaca svijeta ovisi o nosaču zrakoplova, cijena nafte prestaje biti tržišna kategorija i postaje politička.

Hormuz kao poluga, ne kao prolaz

Hormuški tjesnac nije samo geografsko usko grlo kroz koje prolazi petina svjetske nafte. To je mjesto gdje se već desetljećima sudaraju interesi: iranske prijetnje zatvaranjem tjesnaca, američke flote u Perzijskom zaljevu, kineski kupci koji preko istog pravca uvlače sirovinu. Svaka američka pratnja tankera istovremeno je poruka Teheranu i poruka Pekingu.

Za europske potrošače, pa tako i hrvatske, priča ima konkretnu cijenu. Europa je nakon prekida jeftinih ruskih isporuka završila na globalnom tržištu gdje se svaki incident u Hormuzu pretvara u dodatak na račun za plin i gorivo. Hrvatska tu nema ni flotu ni pregovarački stol — ima samo račun.

Lekcija za vlastitu energetsku politiku

Ova objava trebala bi biti hladan tuš za svaku vladu koja energetsku sigurnost prepušta tuđim vojskama. Nacionalne države koje nemaju vlastite izvore, vlastitu rafinerijsku i skladišnu infrastrukturu i vlastitu valutu kojom mogu amortizirati šokove, u ovakvim krizama plaćaju dvostruko: jednom dobavljaču, drugi put onome koji čuva prolaz.

Hormuz je podsjetnik i na nešto što se u domaćim raspravama o energetici rado preskače. Dok god se o sigurnosti isporuka odlučuje u stožerima izvan Europe, razgovor o obnovljivim izvorima, nuklearnoj opciji ili domaćim zalihama nije ideološka tema nego pitanje elementarne državne zrelosti.

Centcom će idući mjesec vjerojatno objaviti novu brojku. Ona će opet biti veća, a pitanje koje nitko od aktera ne želi postaviti ostaje isto: koliko dugo će sigurnost svjetske trgovine nafte visjeti o jednoj floti i jednoj odluci u Washingtonu?