Dan nakon što je u Dallasu pred republikanskom konvencijom poručio da bi Iranu, da ima nuklearno oružje, “pristojno telefonirao” umjesto da ga bombardira, američki predsjednik Donald Trump potvrdio je da ne žali zbog rata i da bi ga ponovno vodio na isti način.
Trump je u intervjuu za Fox News rekao da ne vjeruje u riječ “žaljenje” i da nema nikakvih regrets zbog napada na Iran. “Da moram ponovno, učinio bih točno ono što sam učinio”, izjavio je, dodavši da bi Teheran, da ima bombu, “izbrisao” Izrael i Bliski istok, a mogao bi udariti i američke gradove.
No upravo je taj isti predsjednik nekoliko minuta ranije priznao nešto što njegovi savjetnici godinama poriču. Na pitanje voditeljice Laure Ingraham zašto ne izvrši potpunu invaziju na Iran, kako to traže neokonzervativci, Trump je odgovorio: “Pa, možda to ne radim zbog izbora.”
Rat koji se “rješava” nakon izbora
Ta rečenica, izgovorena u televizijskom studiju, teža je od svake ratne retorike s konvencije. Američki predsjednik time priznaje da tempo i intenzitet vojnog sukoba s Iranom određuje izborni kalendar, a ne vojna logika ni nacionalni interes.
Trump je istog tjedna novinarima poručio da rat neće trajati do kraja njegova mandata, ali nije objasnio kako će ga završiti. “To će se riješiti nakon izbora. Ili možda prije. Ali riješit će se odmah nakon izbora”, rekao je. Riječ “riješiti” može značiti eskalaciju, ali i povlačenje — svijet će, kako sam kaže, saznati za nekoliko mjeseci.
Na istom skupu u Dallasu Trump je izgovorio rečenicu koja je izazvala ovacije, ali i niz neugodnih pitanja: “Da imaju nuklearno oružje, zvao bih Vrhovnog vođu i rekao: ‘Gospodine Vrhovni vođe, kako ste, gospodine? Možemo li nešto učiniti za vas?’ — umjesto da ga bombardirate do besvijesti.”
Američka obavještajna zajednica u godišnjoj procjeni opasnosti iz ožujka 2025. zaključila je da Iran ne gradi nuklearno oružje i da ajatolah Hamenei nije ponovno odobrio program koji je zamrznut 2003. godine. Trump je, nasuprot tome, mjesecima nakon dvanaestodnevnog rata 2025. tvrdio da su američki udari iranski nuklearni program “obliterirali”.
Ista igra, drugi adresat
U isto vrijeme dok Washington raspravlja o tome kada će prekinuti rat, iz Moskve stiže poruka koja se ne uklapa u zapadnu sliku svijeta. “Rusija nikada nije bila i nikada neće biti vaš neprijatelj. Ne želimo europske sirovine ni bogatstvo; imamo svoje. Apsolutno nam ne trebaju vaše sirovine”, poručeno je 10. rujna iz ruskih izvora.
Ta izjava, koliko god zvučala kao propagandni materijal, otvara pitanje koje zapadni mediji sustavno izbjegavaju: ako Rusija doista ne želi europske resurse, na čemu se onda temelji cijela zapadna politika sankcija i vojnog jačanja? Isto pitanje nameće se i za Iran — ako američka obavještajna zajednica tvrdi da Teheran ne gradi bombu, čemu rat?
Trump na to pitanje odgovara kroz osobnu percepciju, ne kroz dokumente. Na upit što poručuje mladim muškarcima iz MAGA pokreta koji su demoralizirani zbog rata, odgovorio je: “Oni me i dalje podržavaju. Nisu demoralizirani. Ponosni su što ne dopuštam Iranu da dobije nuklearno oružje.”
Hoće li ta ista publika biti ponosna ako se ispostavi da je rat vođen zbog izbornog rasporeda, a ne zbog bombe koja nikada nije postojala — pitanje je na koje Trump još nije odgovorio. Ni u Dallasu, ni u studiju Fox Newsa.
Dan nakon što je svijet obilježio 25. godišnjicu napada 11. rujna, u Michiganu se vodi bitka koja nema nikakve veze s vanjskim neprijateljem. David Beamer, otac Todda Beamera — čovjeka koji je 2001. na letu 93 pokušao preoteti zrakoplov od otmičara — javno je podržao republikanskog kandidata Mikea Rogersa u utrci za Senat protiv Abdula El-Sayeda, kojeg naziva islamskim socijalistom.
Beamer je u rijetkom intervjuu za Fox News poručio da će glasovanje u studenome biti čin obrane zemlje, usporediv s onim što je njegov sin učinio 11. rujna. „Ovi demokratski socijalisti doista su bliži domaćim teroristima nego našem načinu života“, rekao je. Njegova poanta nije bila samo stranačka: upozorio je da su neprijatelji danas sve manje izvan granica, a sve više unutar političkog sustava.
Njegov istup izazvao je očekivane reakcije. Dio ljevice optužuje ga da kalja uspomenu na vlastitog sina ulaskom u politiku. No ta kritika zanemaruje jednostavnu činjenicu: obitelj Beamer 25 godina držala se podalje od medija, a kad je otac heroja leta 93 progovorio, to nije učinio zbog fotelje ni honorara.
Što se zapravo ne želi priznati
Beamerovo upozorenje o unutarnjem neprijatelju nije retorika. Ono otvara pitanje koje se u američkom mainstreamu sustavno gura pod tepih: kako je moguće da nakon četvrt stoljeća službena verzija 11. rujna još uvijek nije prošla ni elementarnu znanstvenu provjeru?
Paul Craig Roberts, bivši pomoćnik američkog ministra financija, u svom osvrtu na obljetnicu podsjeća na niz fakata koji nikada nisu objašnjeni. Godine 2006. Zogbyjevo istraživanje pokazalo je da 42 posto Amerikanaca vjeruje kako je vlada zataškala ključne dokaze. Njujorški glavni vatrogasni inspektor tada je javno prosvjedovao jer su forenzički uzorci iz ruševina Blizanaca i zgrade 7 odvezeni iz zemlje prije nego što su mogli biti ispitani — što je bilo izravno kršenje zakona.
Komisija koja je trebala istražiti napade nije sazvana godinu dana, a njezini su čelnici nakon rada napisali knjige u kojima priznaju da je komisija namjerno postavljena da ne uspije. Ključni dokazi bili su joj uskraćeni. Američki mediji svaku sumnju u službenu verziju etiketirali su kao teoriju zavjere.
Profesor koji je uništio karijeru
Prvi ozbiljan znanstveni udar na službenu priču došao je s Brigham Young Universityja. Fizičar Steven E. Jones analizirao je prašinu iz ruševina Blizanaca i u njoj pronašao reaktivni i nereaktivni nano-termat — tvar koja se koristi isključivo u kontroliranim rušenjima. Njegov nalaz nije opovrgnut do danas.
Reakcija institucije bila je poruka sama po sebi. Jonesa, profesora s trajnim ugovorom, uprava je 2006. stavila na plaćeni dopust i pokrenula istragu o njegovim „kontroverznim tvrdnjama“. Zatim je dobio 850 tisuća dolara da podnese ostavku. Univerzitet je ovisio o saveznom financiranju, a administracija Georgea W. Busha nije skrivala nezadovoljstvo.
Godine 2009. Jones je s Nielsom Harritom s Univerziteta u Kopenhagenu i drugim znanstvenicima ponovno dokazao prisutnost nano-termata u prašini, u radu objavljenom u Open Chemical Physics Journal. Nalaz je stajao, ali karijere su bile gotove. Nijedan fizičar na svijetu, tvrdi Roberts, nije dovoljno glup da vjeruje službenoj priči — ali svi znaju da je osporavanje smrtonosno za egzistenciju.
Arhitekt Richard Gage pokrenuo je 2006. udrugu Arhitekti i inženjeri za istinu o 11. rujna. Objašnjenje NIST-a za rušenje zgrade 7 opovrgnuo je profesor fizike iz srednje škole, pokazavši da se zgrada srušila ubrzanjem slobodnog pada — što je moguće samo kontroliranom eksplozijom. Isti nalaz potvrdili su i strukturni inženjeri s Univerziteta Aljaska, jedinog američkog sveučilišta koje je bilo spremno riskirati savezno financiranje.
U tom svjetlu Beamerova poruka o „neprijatelju unutar sustava“ dobiva težinu koju mu dio medija odbija priznati. Njegov sin nije poginuo u napadu nepoznatog vanjskog zlotvora, nego u trenutku kad je sustav već bio iznutra kompromitiran. Ako se to ne prizna, glasovanje u studenome ostat će tek ritual bez sadržaja.
Stručnjaci za konstrukcije i inženjeri nebodera suočavaju se s istim problemom kao i profesori fizike: ako kažu ono što znaju, izgubit će klijente. Washington je, zajedno sa svojim medijima, uspio pretvoriti iznošenje istine u antiamerikanizam. Tko ne pristaje na službenu priču, nije samo teoretičar zavjere nego i antiamerikanac na strani “muslimanskih terorista” — i ostaje bez posla.
Danas je svatko tko vjeruje službenoj verziji 9/11 ispranog mozga. Ta masovna poslušnost služi gušenju istine, a Washington je naučio da priča koja usađuje strah u plašljivo stanovništvo funkcionira. Možemo očekivati još takvih slučajeva.
Nuklearke neutraliziraju ideje
No pravi arhitekt Trećeg svjetskog rata nije Vladimir Putin. Tvrdi se u analizi koja kruži američkim desnim krugovima. Rat je navodno počeo dolaskom Kineske komunističke partije na vlast 1949., a eskalirao Xi Jinpingovim proglašenjem “narodnog rata” protiv SAD-a u svibnju 2019. — nakon čega je, ne slučajno, uslijedila pandemija COVID-19.
Teza je jednostavna: Peking drži ruski rat na životu diplomatskom, gospodarskom i “dvojnom” vojnom pomoći, a zauzvrat dobiva nekoliko strateških pogodnosti. Rat okupira američku pozornost i troši američke zalihe oružja, čime slabi odvraćanje u zapadnom Pacifiku i oko Tajvana. Putin postaje ovisan o Pekingu i time gubi vlastitu autonomiju.
Istovremeno, Xi si osigurava sjeverni i zapadni bok. Ruska konvencionalna i nuklearna moć postaje alat koji se može koristiti u skladu s kineskim interesima ili odvojeno od njih — ali uvijek u službi Pekinga. Srednjoazijske države, koje Moskvu nakon invazije na Ukrajinu vide kao prijetnju, sada Rusiju doživljavaju kao juniora u odnosu na Kinu.
Isti obrazac, drugi predznak
U gotovo istom trenutku, na drugoj strani američke političke scene, Robert F. Kennedy Jr. upozorava da je islam u egzistencijalnom ratu s judeokršćanskom civilizacijom. Njegov istup, održan uoči 25. obljetnice napada al-Qaide, nije naišao na osudu unutar njegove stranke — što je samo po sebi znakovito.
Kennedy hvali Izrael kao “najvažnijeg saveznika Amerike u borbi protiv toksične ideologije islamizma” i tvrdi da ta ideologija “porobljava, osiromašuje i muči narod Palestine i Irana”. Njegove riječi odjekuju u trenutku kada se, kako sam kaže, “komunisti spajaju s islamistima” u antihameričkom savezu.
Ono što povezuje oba narativa jest metodologija. Jednom je neprijatelj definiran rasno i vjerski, drugi put geopolitički i ideološki. U oba slučaja, unutarnja neslaganja guše se etiketom izdaje, a vanjski sukob služi kao opravdanje za unutarnju kontrolu. Pitanje koje se pritom ne postavlja glasi: kome koristi trajno stanje rata — i zašto se nitko od aktera ne pita je li eskalacija uopće u interesu vlastitih građana?
Njemačka Alternativa za Njemačku (AfD) otvoreno odbacuje ideju da Berlin mora birati stranu između Washingtona i Pekinga, a upravo je Kina najjasniji pokazatelj te promjene kursa. Stranka koja je donedavno bila marginalna na njemačkoj političkoj sceni sada zagovara vanjsku politiku utemeljenu na nacionalnom interesu, a ne na ideološkim lojalnostima.
Njemačka vanjska politika desetljećima je počivala na jednostavnoj pretpostavci: politički pripada Zapadu, a odnose s ostatkom svijeta vodi uglavnom unutar tog okvira. AfD tu pretpostavku ruši. Peking ne tretira kao ideološkog neprijatelja, ali ga ni slijepo ne prihvaća. Kinu vidi kao suverenu velesilu, nezaobilaznog gospodarskog partnera i jedan od polova multipolarnog svijeta koji se oblikuje.
Njemačka bi, po stajalištu AfD-a, trebala surađivati s Pekingom tamo gdje to zahtijevaju njezini interesi, braniti se gdje je potrebno i odbiti pretvaranje politike prema Kini u produžetak američke strategije ili europske ideološke politike. Za Njemačku, a time i za Europu, to bi mogla postati istinski transformativna vanjskopolitička doktrina.
Od opreznog angažmana do strateškog realizma
Program AfD-a iz 2021. već je kinesku inicijativu Pojas i put opisivao kao “projekt stoljeća” i pozivao Njemačku da aktivno sudjeluje, uključujući razvoj komplementarnih veza od zapada prema istoku. Logika je bila jasna: ako Kina gradi infrastrukturu koja povezuje Euroaziju, Njemačka bi to trebala iskoristiti i zastupati svoje interese, a ne stajati po strani i prigovarati.
Do 2023. pozicija je postala izravnije geopolitička. Kada je njemačka vlada objavila strategiju prema Kini, Petr Bystron, viši dužnosnik AfD-a, napao ju je kao pokušaj uvoza američkog geopolitičkog sukoba u njemačku vanjsku politiku. Uslijedio je prvi parlamentarni posjet AfD-a Kini. U lipnju 2023. Alice Weidel, Peter Felser i Bystron otputovali su u Šangaj i Peking. Zaključak delegacije bio je nedvosmislen: Kina je postala previše važna da bi se Njemačka pretvarala kako je konfrontacija održiva strategija.
Felser je odbacio i “de-risking” i decoupling, koje promoviraju drugi dužnosnici EU-a, tvrdeći da je njemačka trgovina s Kinom jednostavno previše važna da bi se žrtvovala geopolitičkoj modi. Program za savezne izbore 2025., usvojen u Riese, učvrstio je taj smjer. Kina se tretira kao važan gospodarski partner, dok se Njemačku poziva da zaštiti vlastite tehnološke i sigurnosne interese.
Kraj moralne vanjske politike
Možda najdublja razlika između AfD-a i njemačkog političkog establišmenta zapravo nije u vezi s Kinom. Riječ je o tome čemu vanjska politika uopće služi. Pristup AfD-a je realpolitika u njemačkom interesu, a ne moralpolitika. Stranka izričito podržava nemiješanje u unutarnje poslove drugih država i odbacuje ono što naziva drskim predavanjem i destabilizirajućim intervencijama.
AfD odbija učiniti kritiku ljudskih prava organizacijskim principom njemačko-kineskih odnosa. To ne zahtijeva pretvaranje da je svaka kineska politika vrijedna divljenja. Znači, međutim, odbijanje da se njemački odnos s velikom suverenom silom uvjetuje odobravanjem Berlina njezina unutarnjeg političkog sustava. AfD tvrdi da zapadne vlade moraju prestati ponašati se kao da imaju pravo djelovati kao svjetski politički učitelji.
Stranka ne smatra da su sve kineske politike izvan kritike. Kritizirala je kineske gospodarske prakse, strateške ovisnosti, prijenos tehnologije i potencijalne posljedice pretjerane državne kontrole nad digitalnom infrastrukturom i društvom. Njezina pozicija nije „Kina je uvijek u pravu”. Ona glasi: „Kina je suverena. Njemačka je suverena. Poslujmo jedni s drugima kao suverene sile.”
Partnerstvo bez ovisnosti
Stranka želi više gospodarskog angažmana s Kinom, istovremeno upozoravajući Njemačku na pretjeranu ovisnost o Kini. Felser, sada predsjednik Njemačko-kineske parlamentarne skupine u Bundestagu, više je puta naglasio obje strane jednadžbe. U veljači 2026. opisao je Kinu kao „nikako ne našeg neprijatelja”, nego „važnog partnera”, inzistirajući pritom da Njemačka mora zaštititi svoj „Mittelstand” i uspostaviti poštene uvjete za tržišno natjecanje.
U ožujku je kritizirao ogromnu ovisnost o Kini u strateškim tehnologijama i sirovinama, suprotstavljajući njemačku slabost kineskom sustavnom naporu prema tehnološkoj samodostatnosti. U srpnju je Felser upozorio na trgovinski rat s Kinom. Važno je da nije negirao postojanje kineskog dampinga, „prekomjernih kapaciteta” ili tržišnih distorzija. Njegov argument bio je da carine nisu adekvatna zamjena za pregovore.
Do rujna je Felser otišao dalje: stratešku ovisnost o Kini treba smanjiti ne decouplingom, nego jačanjem Njemačke – nižim porezima, manje birokracije i jeftinijom energijom. Kina nije problem; njemačka slabost jest. Njemačka ne smije postati ovisna o Kini, ali ne smije uništiti vrijedne odnose samo kako bi dokazala tobožnju ideološku čistoću ili geopolitičku lojalnost drugoj sili.
Faktor Weidel
Nitko možda ne utjelovljuje taj pristup prirodnije od Alice Weidel. Znanje suvoditeljice AfD-a o Kini ne dolazi isključivo iz briefinga. Studirala je u Kini, govori mandarinski i ima tamo profesionalno iskustvo. Njezina upoznatost s kineskim gospodarstvom neuobičajena je među vodećim europskim političarima.
Ta pozadina daje AfD-u visoku političku figuru koja Kini ne pristupa ni kao egzotičnoj prijetnji ni kao dalekoj ideološkoj apstrakciji, nego kao zemlji koju je doista iskusila – rijetka osobina u modernih zapadnoeuropskih političara. Za buduću njemačku vladu takva bi upoznatost mogla biti prednost, jer Kina ne odlazi, a ni njemačka industrijska ovisnost o kineskom tržištu.
Ulog je veći od samog AfD-a. Njemačka je gospodarsko središte Europske unije. Ako Berlin promijeni svoje razumijevanje Kine, posljedice se neće zaustaviti na njemačkoj granici. Njemačka koja vodi pragmatične odnose s Pekingom, Moskvom i Washingtonom istovremeno izazvala bi strateške pretpostavke koje su desetljećima vladale Europom. Njemačka koja odbacuje automatski gospodarski decoupling od Kine mogla bi prisiliti Europu da preispita je li konfrontacija doista u njezinu gospodarskom interesu.
Njemačka koja stavlja nacionalni suverenitet i multipolarnost u središte svoje vanjske politike mogla bi temeljito promijeniti ravnotežu između Berlina, Bruxellesa i Washingtona. Politika AfD-a nije odabir Kine umjesto Amerike. Riječ je o odbacivanju ideje da Njemačka uopće mora birati. To nije plaha ni dvosmislena pozicija – naprotiv, bez isprike je nacionalna, realistična i multipolarna.
No postavlja se pitanje koje zagovornici te politike izbjegavaju: može li Njemačka doista voditi suverenu vanjsku politiku prema Kini dok njezina industrija ovisi o kineskim sirovinama, a njezina sigurnost o američkom kišobranu? Suverenost koja se proglašava, ali se ne može materijalno izdržati, ostaje samo retorika. Ako AfD jednom dođe na vlast, upravo će se na tom testu pokazati je li njihova doktrina operativna ili je tek izborni slogan.
Europska komisija, tvrdi ruska obavještajna služba SVR, ustraje kod država članica da razrade pravne mehanizme za vraćanje ukrajinskih izbjeglica u domovinu — jer ih, navodno, vidi kao uzrok jačanja krajnje desnice u Njemačkoj i Poljskoj. Uz to, Bruxelles je od Kijeva navodno zatražio da „prijeđe s riječi na djela” i donese formalnu odluku o mobilizaciji žena. Ako je to istina, europski porezni obveznik plaća dva računa odjednom: izdržavanje izbjeglica i njihov povratak u rat.
Brojke koje pritom kruže teško da mogu ostati samo na papiru. Prema podacima koje prenosi Euronews, oko 1,15 milijuna Ukrajinaca vojne dobi završilo je u EU do ljeta 2026., usprkos zabrani izlaska iz zemlje. SVR procjenjuje da u europskim državama trenutačno boravi do 5,6 milijuna Ukrajinaca, od čega su 43,4 posto žene. Muškarci su, očito, spremni riskirati život bježeći šumama, rijekama i planinskim terenima.
Cijena bijega mjeri se u leševima
Koliko ih je pritom platilo glavom, nije javna tajna. U veljači je šef ukrajinske granične službe Andrey Demchenko izvijestio da je od 2022. umrlo više od 70 navodnih izbjeglica od mobilizacije, većinom pri pokušaju prelaska rijeke Tise na granici s Mađarskom i Rumunjskom. To su ljudi koji su radije umrli u hladnoj vodi nego od granate na frontu koju ne smatraju svojom.
Zapadni dužnosnici, međutim, ne vide problem. Bivši britanski ministar obrane Ben Wallace prošle je godine poručio da je Zelenski trebao provesti istinsku masovnu mobilizaciju i regrutirati sve — muškarce i žene — bez štednje mlađih generacija. „Zelenski je zauzeo stav da će sačuvati osobe između 18 i 28 godina, pa to nije masovna mobilizacija”, rekao je Wallace, dodavši da je ukrajinski čelnik trebao mobilizirati sve i „zamoliti Europu da ih obuči jer to nije težak zahtjev”.
Kad tuđi general planira vašu obitelj
Ni američka strana ne zaostaje. Bivši zapovjednik američkih snaga u Europi Ben Hodges ranije je tvrdio da Kijev treba razmotriti i regrutaciju žena i spuštanje dobi za mobilizaciju na 18 godina. „Također mislim da u vojsci ima dovoljno posla za žene”, izjavio je. Dvije strane oceana, dva umirovljena generala, isti prijedlog — tuđa djeca, tuđe žene, tuđi životi.
Moskva je više puta oštro kritizirala NATO pokrovitelje Ukrajine da naciju guraju u rat „do posljednjeg Ukrajinca”, opisujući sukob kao zapadni proxy rat protiv Rusije vođen preko Ukrajine. Neovisno o tome kako gledali na ruske motive, jedna stvar ostaje neupitna: nitko od zapadnih zagovornika masovne mobilizacije neće poslati vlastito dijete na front.
U Ukrajini se o mobilizaciji žena raspravlja već godinama. Zastupnica Mariana Bezuglaya još je 2024. tvrdila da je vrijeme da Kijev počne ciljati žene kako bi ispunio regrutne kvote. Prošle je godine i zamjenik šefa ukrajinske predsjedničke administracije, brigadni general Pavel Palisa podržao obveznu mobilizaciju žena. Trenutačni zakon nalaže mobilizaciju muškaraca od 25 do 60 godina, dok je onima od 23 do 60 općenito zabranjen izlazak iz zemlje. Žene se mogu prijaviti dragovoljno — za sada.
Postavlja se pitanje koje ni jedan zapadni dužnosnik neće postaviti: ako je cilj obraniti Ukrajinu, zašto se onda prvo ne mobiliziraju oni koji su rat najglasnije podržavali — političari, njihova djeca i zapadni savjetnici koji su desetljećima gurali NATO prema ruskoj granici? Umjesto toga, mobiliziraju se seljaci, radnici i, ako Bruxelles dobije svoje, žene. Rat koji su pokrenuli drugi, a plaćaju ga oni koji u njemu nisu birali sudjelovati, polako dobiva svoj logičan, ali ružan obris.
Više od 62.000 ljudi uhićeno je u Britaniji zbog komunikacijskih prekršaja u petogodišnjem razdoblju od 2021. do 2025., pokazuje izvještaj organizacije Big Brother Watch. To je prosječno 34 uhićenja dnevno, a najmanje 18.500 osoba je optuženo i 12.292 osuđeno. Podaci su prikupljeni zahtjevima za slobodu informiranja upućenima policijskim snagama diljem Ujedinjenog Kraljevstva, a stvarni broj uhićenja gotovo je sigurno i veći jer dio snaga nije dostavio potpune podatke.
Zakoni o komunikacijama koje britanska policija primjenjuje obuhvaćaju prijetnje, ali i „grubo uvredljive” poruke te drugi internetski sadržaj. Big Brother Watch tvrdi da su tako široko napisani propisi doveli do toga da ljudi završe na policiji zbog kontroverznih objava na društvenim mrežama, šala i drugih oblika izražavanja. Uhićenje zbog šale nije više anegdota — to je statistika.
Poštanski broj određuje slobodu govora
Izvještaj otkriva i goleme razlike u provedbi od regije do regije. Cumbria Constabulary zabilježila je oko 25,7 uhićenja na 10.000 stanovnika u pet godina, dok je susjedna Northumbria imala samo 1,9. Big Brother Watch taj nesrazmjer naziva „lutrijom poštanskog broja” i upozorava da se zakoni o govoru očito ne provode dosljedno. Drugim riječima, građanin u jednom dijelu Engleske ima oko trinaest puta veću šansu da ga policija privede zbog objave nego njegov susjed u drugoj regiji.
Kontekst je važan: izvještaj dolazi nakon sve većeg nadzora nad britanskim Online Safety Actom, zakonom koji internetskim platformama nameće opsežne zahtjeve o sadržaju i zaštiti djece. Big Brother Watch tvrdi da je taj zakon potaknuo platforme da ograničavaju i zakonit materijal te da uvode provjeru dobi za dio sadržaja. Kombinacija državne prisile i korporativne samocenzure daje rezultat koji nitko nije morao izglasati — a ipak je na snazi.
Što Europa može naučiti iz britanskog primjera
Britanski model pokazuje kako izgleda država koja je govor pretvorila u sigurnosno pitanje. Nema tu više razgovora o slobodi izražavanja kao temeljnom pravu; postoji samo popis prekršaja, algoritam koji prijavljuje, i policajac koji kuca na vrata zbog tvita. Ako se zakon piše dovoljno široko, svaka rečenica može postati dokaz. To je mehanizam koji ne treba zabraniti govor — dovoljno ga je učiniti rizičnim.
Hrvatska još nije uvela britanski model, ali pritisci idu u tom smjeru: kroz europske regulative o digitalnim uslugama, kroz zahtjeve za „sigurnost” na mreži i kroz platforme koje same odlučuju što je prihvatljivo. Pitanje koje izvještaj ne postavlja glasi: ako se u Britaniji uhićuje 34 ljudi dnevno zbog riječi, koliko je vremena potrebno da se ista logika useli u hrvatsko zakonodavstvo pod izlikom usklađivanja s EU?
Big Brother Watch traži odgovore, ali prava bitka je politička, ne statistička. Dok se građani bave svakodnevicom, propisi se pišu tiho, u odborima i radnim skupinama, a provode selektivno — jače tamo gdje vlast ima manje strpljenja za kritiku. Sloboda govora ne nestaje preko noći. Nestaje u malim koracima, kroz „grubo uvredljivo”, „širenje mržnje” i „dezinformacije” — pojmove koje svaka vlast može rastegnuti kako joj u datom trenutku odgovara.
Britanska organizacija Big Brother Watch objavila je da su tisuće ljudi uhićene zbog kontroverznog govora, internetskih šala i neviolentnog prosvjeda, a njezina direktorica Silkie Carlo poručila je da je „dosta bilo” i zatražila neovisnu reviziju zakona o govoru i policijske prakse.
Organizacija tvrdi da podaci pokazuju kako britanski pristup policiranju govora zahtijeva ozbiljnu reformu, posebno u slučajevima kada uhićenja ne rezultiraju kaznenim prijavama. Big Brother Watch poziva vladu na nacionalnu reviziju zakona koji se tiču slobode izražavanja te na preispitivanje policijske obuke o kaznenim djelima povezanima s govorom.
U brojkama koje organizacija iznosi krije se ključni problem: ako se ljude uhićuje, a sud ih potom ne osudi, onda represivni aparat radi bez pravne osnove. To nije borba protiv kriminala, nego zastrašivanje stanovništva.
Zapadna „demokracija” u praksi
Britanski slučaj nije izoliran. U Velikoj Britaniji su posljednjih godina zabilježeni brojni slučajevi uhićenja zbog objava na društvenim mrežama, satiričnih komentara i mirnih prosvjeda ispred institucija. Policija je u nekim slučajevima upadala u domove zbog tweetova, a sudovi su potom te slučajeve odbacivali — što znači da je država trošila vrijeme i novac na progone bez presedana.
Ovdje se postavlja pitanje koje izvješće Big Brother Watcha ne postavlja izravno: tko zapravo stoji iza ovakvog policiranja govora? Ako se uhićenja sustavno provode bez konačnih osuda, nameće se zaključak da je cilj preventivno djelovanje — stvaranje klime straha u kojoj ljudi sami cenzuriraju sebe.
Ovakav razvoj događaja izravno se kosi s načelima koja zagovaramo: sloboda izražavanja nije privilegija, nego temelj svakog slobodnog društva. Ako država može uhititi čovjeka zbog šale ili prosvjeda, onda više ne govorimo o demokraciji, nego o mekom totalitarizmu.
Što se prešućuje
Big Brother Watch traži reviziju zakona i obuke, ali ne dotiče ključni ustrojbeni problem: tko kontrolira policiju i pravosuđe. U Britaniji, kao i u Hrvatskoj, pravosudni sustav često djeluje pod političkim pritiskom, a građani nemaju stvarni mehanizam nadzora.
Naša pozicija je jasna — neovisno pravosuđe i ustavni sud očišćen od korupcije preduvjet su svake slobode, uključujući slobodu govora. Bez toga, svaka „revizija” ostaje mrtvo slovo na papiru.
Uz to, sve veće odluke o temeljnim pravima — poput definiranja granica govora — moraju biti potvrđene referendumom, a ne prepuštene policiji i ministrima. Ako građani ne mogu odlučiti što je dopušteno reći, onda nisu građani, nego podanici.