Kroz tjesnac Hormuz prošli su prošli tjedan tek 103 tankera i teretnjaka u jednom, odnosno 89 u drugom smjeru, što je svega petina prometa prije početka rata na Bliskom istoku.
Podaci britanske pomorske uprave UKMTO pokazuju da se komercijalni promet kroz strateški tjesnac nije oporavio ni nakon višemjesečnog zatišja. Tankeri čine 45 posto ukupnog prometa, a najopasnijom se pokazala južna omanska ruta na kojoj je zabilježeno 16 od 18 projektila ispaljenih od 6. srpnja.
Iran, točnije Revolucionarna garda, i dalje uznemirava brodove – preletima dronova, pozivima na VHF-u i postavljanjem mina na plovnim rutama. Pomorske snage drže tjesnac pod kontrolom i odlučuju tko smije proći, a tko ne.
Tko plaća cijenu zatvorenog prolaza?
Pitanje koje se nameće, a koje izvor ne postavlja, glasi: tko zapravo snosi posljedice ovakvog stanja? Svjetska tržišta nafte već su se prilagodila smanjenoj opskrbi, ali cijenu plaćaju gospodarstva koja ovise o uvozu energenata – posebno ona u Europi i Aziji.
Hormuz je prolaz kroz koji prolazi oko petine svjetske proizvodnje nafte. Svaki dan zatvaranja ili smanjenja prometa znači više cijene goriva, više inflacije i više pritiska na građane. A ratovi se vode daleko od naših obala, dok se njihove posljedice osjećaju na našim benzinskim postajama.
Zanimljivo je i da se ovaj pad prometa događa unatoč formalnom prekidu vatre. Očito je da se rat na terenu ne vodi samo projektilima nego i ekonomskom blokadom. Iran je shvatio da ne mora potopiti nijedan brod da bi poremetio svjetske tokove – dovoljno je da stvori atmosferu nesigurnosti.
Pitanje je koliko će još dugo svjetska zajednica tolerirati ovakvo ponašanje jedne države koja svojim potezima izravno ugrožava slobodu plovidbe. Jer slobodan prolaz kroz međunarodne tjesnace nije privilegij, nego temeljno načelo pomorskog prava koje jamči opstanak svjetske trgovine.
I tako to vide “zapadnjaci”. Aj’mo sada jedan tekst onako objektivan. Mislim kol’ko može, jbg 😛 😛