Mrtvi ajatolah okupio svijet u Teheranu, a među rijetkima iz Europe došli su i oni iz Bosne i Hercegovine

Dok se ipraćao ubijeni imam Homeinij u Mosalleu u Teheranu, slika Islamskog svijeta na trenutak se zaustavila. Prostoriju nije ispunjavao samo miris tamjana, već i teška, neizgovorena istina da je ostao upražnjen tron koji je desetljećima diktirao ritam Bliskog istoka. Na odru je ležalo tijelo ajatolaha Sejjeda Alija Hamneija, vođe Islamske revolucije, čovjeka čiju su smrt došli oplakati i oni koje je Zapad odavno otpisao kao smrtne neprijatelje i oni koji su u njegovoj sjeni tražili duhovnu vertikalu.

Petak je u iranskoj prijestolnici protekao u znaku rijetko viđenog okupljanja heterogenih vjerskih autoriteta iz desetak zemalja. Biti svjedokom kako rame uz rame stoje visoki klerici iz Rusije, Indije, Kine, Turske i Iraka s predstavnicima vjerskih zajednica iz Bosne i Hercegovine, Mađarske i Bangladeša, znači razumjeti da Hamneijeva smrt transcendira uske okvire šijitskog svijeta.

Među okupljenima su bili i intelektualci iz Indonezije te predstavnici afganistanskih krugova, uključujući Ahmada Masuda, sina legendarnog Ahmada Šaha Masuda, čije prisustvo svjedoči o složenoj mreži lojalnosti gdje se historijski animoziteti privremeno stavljaju po strani pred veličinom trenutka.

Posebnu pažnu među analitičarima izaziva dolazak boraca iračkog Kata’ib Hezbolaha, formacije koja se predstavlja kao stijena otpora, a Zapad je tretira kao terorističku organizaciju. Njihovo stajanje u stavu mirno pred posmrtnim ostacima “zapovjednika Islamskog ummeta” nije bio samo protokolarni kurtoazni čin. Bio je to performans moći i poruka da osovina, lišena svog ideološkog arhitekta, ne namjerava kapitulirati.

Sličnu poruku poslala je i delegacija libanonskog Pokreta Amal, zajedno s predstavnicima sirijske, libanonske, iračke i marokanske fronte otpora, stvorivši spektakularan prikaz transnacionalne solidarnosti kakav se rijetko viđa izvan okvira službenih samita.

Nevjerojatan spoj geografije nastavio se nizati dolaskom kulturnih aktivista iz Španjolske, Ekvadora i Bolivije. Latinska Amerika, kolijevka socijalističkih eksperimenata i antiameričkog sentimenta, ovim je činom demonstrirala da su niti duhovne diplomacije, ispredene desetljećima, ostale neprekinute čak i kad je fizičko tijelo Vrhovnog vođe izdahnulo. Njihova prisutnost u Mosalli bila je vizualni dokaz da Teheran nije usamljen, već da njegovu revolucionarnu misiju i dalje smatraju moralnim kompasom za borbu protiv imperijalističkog poretka, neovisno o dogmatskim razlikama koje bi ih u normalnim okolnostima razdvajale.

Dok se tijelo izlaže na posljednji počinak u Velikoj Mosalli tijekom subote i nedjelje, priprema se epopeja pogrebnih obreda bez presedana. U ponedjeljak će se Teheranom prolomiti rijeka ljudi u završnoj procesiji prije nego što se tijelo uputi prema svetom gradu Komu, srcu šijitskog učenja i nezaobilaznoj stanici na putu vječnosti. Zatim slijedi posljednje transnacionalno hodočašće, prenoseći posmrtne ostatke u Irak, gdje će Bagdad, Karbala i Nadžaf, najsvetija mjesta šijitskog svemira, ugostiti ceremonije dostojne potomka Poslanika, prije konačnog ukopa u Mašhadu devetog srpnja.

Ovaj egzodus od Teherana do Mašhada, s inkorporiranom iračkom svetom trasom kroz tri grada, dizajniran je kao posljednje Hamneijevo pismo svijetu. To nije samo sahrana, to je utjelovljenje doktrine “Ujedinjenih frontova” gdje i mrtvo tijelo služi kao instrument političke teologije.

Izvor: IRNA