Palestinci u Izraelu izlaze na birališta iz straha za goli život

Izraelci u utorak izlaze na birališta, a najveća promjena u odnosu na posljednje izbore 2022. godine mogla bi doći iz zajednice koja je dosad najčešće ostajala kod kuće.

Palestinski građani Izraela, kojih je oko 2,1 milijun ili približno petina ukupnog stanovništva, prema posljednjim anketama trebali bi glasati sa stopom izlaznosti između 64 i 68 posto, piše analitičar Ameer Fakhoury. To je osjetan skok u odnosu na 54 posto iz 2022. i približava se rekordnih 15 mandata koje je zajednička lista palestinskih stranaka osvojila 2020. godine.

Fakhoury, koji vodi Nisan centar pri institutu Vanleer u Jeruzalemu, tvrdi da bi stvarna brojka mogla prijeći i 69 posto, ali da se o tome ne govori javno kako ne bi izazvalo samozadovoljstvo birača. Njegova procjena nije puka statistika — ona govori o tome da je jedna zajednica prestala vjerovati da je čeka zaštita.

Tri linije obrane koje su pale

Fakhoury opisuje kako su Palestinci unutar Izraela desetljećima imali tri zaštitna sloja. Prvi je bilo unutarnje suzdržavanje izraelskog društva i institucija, dijelom zato što je država htjela ostati dio liberalnog međunarodnog poretka. Drugi je bio sam taj međunarodni poredak, s institucijama koje su, ma koliko licemjerne bile, ipak postavljale neke granice. Treći je bio Vrhovni sud, koji je pravio razliku između Palestinaca pod okupacijom i onih s izraelskim državljanstvom.

Sva tri sloja, tvrdi analitičar, više ne postoje. Izrael je, kako kaže, počinio genocid u Gazi i prošao nekažnjeno, a upravo ta nekažnjivost mijenja pravila igre. Država koja je nekad čuvala privid racionalnosti i poštovanja međunarodnih normi sada, prema njegovim riječima, otvoreno razgrađuje taj poredak. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da oko 80 posto izraelskih Židova podržava razaranje koje se nanosi Palestincima.

Kao konkretan dokaz navodi slučaj Samija Abu Shehade, čelnika stranke Balad, kojemu je zabranjeno kandidirati se zbog teksta objavljenog prije tri godine. Fakhoury u tome vidi populistički sud koji služi instinktima većine, a ne pravnim načelima — i ocjenjuje to najopasnijim razvojem dosad.

Glasanje iz straha, a ne iz povjerenja

Uobičajeno sudjelovanje manjine na izborima izražava povjerenje u demokratski sustav. Ovdje je, smatra Fakhoury, obrnuto: Palestinci izlaze na birališta iz nepovjerenja prema državnim institucijama i pokušavaju se prihvatiti za one političke snage koje bi mogle pružiti kakvu-takvu zaštitu.

To više nije borba za ukidanje Nacionalnog zakona koji je ozakonio židovsku nadmoć, ni za dodatne proračune, ni za nova prava. Riječ je o sprječavanju raseljavanja i zaštiti najosnovnijih uvjeta za život. Čak i pitanje organiziranog kriminala, o kojem arapski zastupnici govore kao o sigurnosnom problemu, tiče se prava koja bi u normalnoj državi bila podrazumijevana.

Fakhoury i njegove kolege s Haifskog sveučilišta trenutačno istražuju tri glavna motiva palestinskog sudjelovanja na ovim izborima. Njegov zaključak je hladan i precizan: građanin u pravom smislu te riječi ne bi trebao ulaziti u politiku samo zato da bi izbjegao smrt.

Ovo nije priča o probuđenoj demokratskoj svijesti. To je priča o zajednici koja je izgubila iluziju da je država u kojoj živi ikada imala namjeru štititi je kao ravnopravne građane — i koja sada bira između lošeg i još goreg.

Organizirani kriminal u palestinskim gradovima unutar Izraela nije stvar nesposobnosti policije, nego alat upravljanja. Tako barem tvrdi Ameer Fakhoury, istraživač koji trenutačno provodi anketu na uzorku od oko 1.500 palestinskih građana Izraela, a čije se teze uklapaju u širu sliku predizborne kampanje za izbore 2026.

Njegova je ocjena da vlasti svjesno puštaju nasilje da eskalira. Mladi u palestinskim mjestima ginu rutinski, a izostanak progona i presuda nije slučajan. Riječ je, kaže, o obliku proxy upravljanja — paralelnom sustavu kontrole koji djeluje uz državni aparat i umjesto njega.

Mehanizam radi na dva kolosijeka. Prvo, zajednicu čini ovisnom o vlastima koje jedine mogu ponuditi zaštitu. Drugo, ruši uvjerenje da ta zajednica uopće ima kapacitet brinuti se za širi palestinski narod. Kad ti je sigurnost u vlastitom dvorištu upitna, solidarnost s Gazom i Zapadnom obalom postaje luksuz.

Tri stranke koje otvoreno zagovaraju protjerivanje

Kontekst u kojem se sve to odvija nije nimalo bezazlen. Tri izraelske stranke u kampanju ulaze s programima koji otvoreno podržavaju deportaciju, raseljavanje i protjerivanje Palestinaca — uključujući one s izraelskim državljanstvom. Bezalel Smotrich, ministar financija i čelnik Religijskog cionizma, „judaizaciju“ Galileje i Negeva, područja s brojnim palestinskim stanovništvom, postavio je u središte svog nastupa.

U takvom ozračju Fakhoury razlikuje tri motiva palestinskog birača: solidarnost, samoodržanje i puko preživljavanje. Treći je, tvrdi, danas prevladao. „Kad u političku jednadžbu uđe instinkt preživljavanja, on nadvlada sve ostale motive“, kaže. Anketa je u tijeku, ali smjer je, dodaje, već jasan.

Iz toga izvlači tezu koja ide dalje od izborne taktike. Ako građanin na biralište dolazi kako bi spriječio vlastitu likvidaciju, sam pojam građanstva gubi smisao. „Građanin u suštinskom smislu ne bi se trebao baviti politikom samo zato da izbjegne smrt“, poručuje. Kad preživljavanje postane glavni motiv, granice običnog političkog sudjelovanja se ruše.

Abbasov zaokret i cijena pragmatizma

U tom svjetlu Fakhoury čita i uspon Mansoura Abbasa, čelnika Raama. Ta je stranka 2021. ušla u vladajuću koaliciju kad je Netanyahu nakratko bio svrgnut, a otad je napustila zajednički blok s ostalim palestinskim strankama. Fakhoury u tome vidi dvostruki proces: državljanstvo se prazni iznutra, a politička odgovornost prema širem palestinskom narodu slabi izvana.

Abbasov argument, kako ga rekonstruira, glasi: previše smo slabi da bismo ikome pomogli, spasimo sebe. „To je u biti pokoravanje političkim uvjetima koji su nam nametnuti“, ocjenjuje Fakhoury. Pritom priznaje da bi čisto sebična strategija donijela veću pregovaračku moć — stranke bi se otimale za palestinske glasove. Ali takav zaokret, kaže, proturječio bi moralnom pragu koji je ta zajednica dosad držala.

Ostaje pitanje koje iz te analize nitko ne postavlja naglas: ako se organizirani kriminal doista koristi kao sredstvo upravljanja, zašto nitko u izraelskom pravosuđu i medijima ne traži odgovornost za tisuće neriješenih ubojstava? Odgovor na to pitanje vjerojatno je važniji od svake izborne kampanje.

Unatoč tome što izraelske stranke godinama unaprijed isključuju arapske stranke iz koalicijskih razgovora, ovaj put gotovo sve glavne stranke, osim lijevog centra Demokrata, zadržavaju tu poziciju — ali neke su ostavile prostor za dogovor s Mansourom Abbasom. Upravo ta nijansa otkriva koliko je izraelska politika naučila računati s palestinskim glasom kao faktorom koji se ne može ignorirati, a da pritom ne prizna njegovu težinu.

Analitičar Ameer Fakhoury procjenjuje da bi palestinski glas mogao odigrati odlučujuću ulogu ako arapske stranke osvoje oko 15 mandata. Takav rezultat oduzeo bi izraelskoj desnici parlamentarnu većinu potrebnu za sastavljanje vlade. No tu se priča zaustavlja: sposobnost sprječavanja tvrde desnice da formira vladu nije isto što i sposobnost da se postavi alternativa.

Tri scenarija nakon zatvaranja birališta

Fakhoury vidi tri moguća ishoda. Prvi je vlada nacionalnog jedinstva koja bi uključila Netanyahua i njegova glavnog rivala, bivšeg vojnog zapovjednika Gabija Eisenkotta. Taj scenarij, kaže, trenutačno ima najjače izglede, dijelom zbog američkog pritiska za takav aranžman, ali su mu ukupni izgledi i dalje ograničeni.

Drugi je manjinska vlada — kabinet koji preživljava zahvaljujući dovoljnoj parlamentarnoj podršci, a da pritom nema vlastitu većinu. U takvom scenariju arapske bi stranke mogle suzdržano podržati vladu, umjesto da joj pruže izričitu parlamentarnu sigurnosnu mrežu.

Treći scenarij, koji bi mogao biti vjerojatniji nego što mnogi očekuju, vrti se oko Mansoura Abbasa. Fakhoury poziva da se pažljivo čita Eisenkottov jezik: on nije rekao da Abbas ne može sudjelovati u vladi, nego da će se vlada sastojati samo od cionističkih stranaka. Ta razlika, tvrdi, ostavlja otvorenom mogućnost da se Abbasove političke pozicije protumače kao dovoljno kompatibilne s cionizmom za neki oblik suradnje.

Abbas je javno prihvatio Izrael kao židovsku državu, a židovski izraelski zastupnik Yoav Segalovitz prešao je iz centrističke liste Together u Raam, gdje se na izbornoj listi nalazi na drugom mjestu. Fakhoury to ne smatra slučajnošću: Abbasove izjave o prihvaćanju židovskog karaktera države mogle bi biti dio tekuće političke razmjene između dviju strana, koja priprema teren za dogovore nakon izbora.

Cijena mobilizacije

Nije nikakvo iznenađenje da su figure poput Smotricha i ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben Gvira, koje Fakhoury naziva židovskim supremacistima sklonima genocidnoj retorici i protjerivanju Palestinaca, potaknule izlazak palestinskih birača. U tom smislu, primjećuje, učinili su više za mobilizaciju palestinskih birača nego što bi to postigla ikakva konvencionalna izborna kampanja.

Fakhoury očekuje izlaznost od 72 do 73 posto, možda i više. No upozorava da je pravi izazov dublji: palestinska zajednica daje politički kisik Zajedničkoj listi i Raamu, ali ako te stranke ne prepoznaju da se okruženje fundamentalno promijenilo od sporazuma iz Osla 1993., promašit će priliku.

Najveća opasnost, kaže, ne leži u samom izbornom rezultatu, nego u onome što dolazi poslije. Sljedeća izraelska vlada vjerojatno neće biti stabilna. Ako, kao i na prethodnim izborima proteklog desetljeća, ishod bude nejasan, uslijedit će novi krug izbora — možda još teži i opasniji za palestinsku zajednicu.

Fakhoury je razmatrao i najgore poslijeizborne scenarije, a neki od njih, priznaje, duboko su zabrinjavajući. Jedan uključuje Mansoura Abbasa kako nastavlja pružati političku podršku vladi koja represira njegov vlastiti narod — što bi moglo izazvati veliki rascep unutar palestinskog društva. Drugi uključuje arapske stranke koje vladi pruže parlamentarnu sigurnosnu mrežu, a zatim se nađu upletene u politike koje postaju sve neobranjivije.

Pitanje koje izvor nije postavio glasi: ako se razlika između lošeg i goreg ishoda uruši, čime će palestinske stranke opravdati svoju strategiju pred biračima koji su im dali glas upravo zbog te razlike? Fakhoury na to nema odgovor — samo upozorenje da politički rad mora početi odmah nakon izbora, jer slavlje zbog sprječavanja genocidne vlade neće dugo trajati.

Kontekst je dodatno zaoštren najavama o sve većoj međunarodnoj izolaciji Izraela. Netanyahu posljednjih dana govori o pripremama za sve samodostatniju, izoliranu ekonomiju, sugerirajući da je kraj američke podrške na vidiku i da bi zemlja mogla doći pod međunarodne sankcije. Izolacija rađa mentalitet opsade, a mentalitet opsade — veću mržnju i nasilje prema Palestincima. To je rizik koji nijedan izborni rezultat ne može neutralizirati.

Izraelski politički analitičar Fakhoury upozorava da se izraelska unutarnja scena ne mijenja samo na razini stranačkih lista, nego na razini državnog mentaliteta. „Izrael se priprema za drugo političko i gospodarsko razdoblje. Svjedočimo njegovoj preobrazbi u nešto što bi se moglo opisati kao država parija, sve više organizirana oko spartanskog modela“, kaže Fakhoury.

Njegova ocjena nije usamljena. Izraelska javnost već godinama živi u mobilizacijskom stanju, a politički program sve se manje gradi oko unutarnjih tema poput stanovanja, cijena i radnih mjesta, a sve više oko sigurnosnog narativa. Rast palestinskog glasa na izborima 2026. treba čitati upravo u tom kontekstu — ne kao znak otvaranja, nego kao odgovor na zatvaranje prostora za raspravu.

Konsenzus koji guši alternative

„Suprotstavljene škole mišljenja i političke tradicije koje su nekada postojale zamjenjuje novi konsenzus. Svi postajemo Sparta. I to je stvarnost za koju se moramo pripremiti“, dodaje Fakhoury. Riječ je o pomaku koji je teško objasniti samo izbornom aritmetikom. Kada se politički spektar sužava, birači koji su dosad bili marginalizirani odjednom postaju relevantni — ne zato što je sustav postao inkluzivniji, nego zato što je ostao bez protuteže.

To je pitanje koje izvorna rasprava o palestinskom glasu ne postavlja: koliko je taj glas stvarna politička snaga, a koliko posljedica urušavanja unutarnje oporbe? Izraelski birač koji danas traži alternativu desnom konsenzusu ne nalazi je u klasičnim strankama, pa se okreće onima koje su dosad bile izvan fokusa. Paradoks je jasan — jačanje palestinskog glasa i jačanje spartanskog konsenzusa dvije su strane iste medalje.