Istraživači predvođeni Fu Qiaomei s Instituta za paleontologiju kralježnjaka i paleoantropologiju Kineske akademije znanosti objavili su u časopisu Cell studiju koja se bavi ključnim pitanjem: jesu li transkontinentalne razmjene domaćih životinja i biljaka u Gansuu bile rezultat migracija ljudi ili samo širenja dobara i znanja? Genomski podaci, koji datiraju od prije otprilike 4700 do 3000 godina, pokazuju da usvajanje zapadnih žitarica i stoke na devet od jedanaest istraživanih lokaliteta nije ostavilo nikakve genetske tragove utjecaja iz zapadne Euroazije ili Srednje Azije.
Kulturna difuzija umjesto demografske
Umjesto očekivanih genetskih poveznica sa zapadom, dominantno podrijetlo drevnih stanovnika Gansua povezano je s populacijama iz sliva Žute rijeke, jugoistočne Mongolije i Tibeta. Rezultati sugeriraju da se širenje zapadne poljoprivrede ovdje odvijalo kulturnom difuzijom, a ne demografskom, za razliku od obrazaca zabilježenih u Europi i Srednjoj Aziji gdje su migracije nosile poljoprivrednu revoluciju. Istraživači pretpostavljaju da su dobra i znanja stizala koridorom srednjoazijskih planina ili putem razmjene preko mongolskih stepa, posredstvom populacija koje su služile kao most između istoka i zapada.
Studija se nije zaustavila samo na genetici. Istraživanje velike nekropole Mogou, jedne od najvećih iskopanih groblja u Kini, otkrilo je složene društvene i pogrebne običaje iz razdoblja prije 3600 do 3200 godina. Analiza srodstva pokazala je da je većina pokojnika iz Mogoua bila povezana biološkim vezama koje su se održale kroz prijelaz iz kulture Qijia u kulturu Siwa, što upućuje na kontinuirano i povezano društvo.
Groblje koje ne poštuje rodbinske veze
Zanimljivo otkriće odnosi se na pogrebne prakse. Unatoč snažnoj biološkoj povezanosti zajednice, genetska srodnost nije uvjetovala mjesto ukopa. U grobnicama s više pokojnika nisu pronađeni bliski rođaci prvog ili drugog stupnja, a neki su suukopani pojedinci mogli imati miješani društveni status ili su pokopani u različitim vremenima. To sugerira da pogrebni običaji u Mogouu nisu bili strogo centrirani na biološko srodstvo te da su druge međuljudske veze i ponovno korištenje grobnica tijekom vremena igrali važnu ulogu.
Genetski odstupanici, pojedinci koji nisu bili bliski rođaci članova zajednice, češće su pokapani na način koji arheolozi tumače kao niži status. Iako su muškarci uglavnom pokapani s alatima za proizvodnju hrane, a žene s preslicama, druge pogrebne prakse poput lokacije groba ili broja grobnih priloga nisu pokazivale značajne razlike među spolovima. Zajednica je prakticirala endogamiju, ali i egzogamiju, a muškarci i žene nisu pokazivali značajne razlike u srodstvu, što isključuje strogo patrilokalne ili matrilokalne obrasce naseljavanja.
Ovo istraživanje postavlja pitanje koje izvor ne postavlja: ako su se zapadna poljoprivredna dostignuća širila bez ljudskih migracija, što to govori o načinima na koje se znanje prenosilo u drevnom svijetu? Dok Europa i Srednja Azija svjedoče demografskim valovima koji su nosili poljoprivredu, Gansu pokazuje alternativni put gdje su ideje i dobra putovali brže od ljudi. Ovakvi nalazi podsjećaju na suvremene rasprave o tehnološkoj razmjeni – ponekad nije potrebno kretanje ljudi da bi se promijenio način života, već je dovoljna otvorenost zajednice prema novim znanjima. Povijest Gansua svjedoči da je kineska civilizacija oduvijek bila sposobna apsorbirati vanjske utjecaje bez gubitka vlastitog identiteta, što je vrijedna lekcija i za današnje rasprave o globalizaciji i očuvanju nacionalnih posebnosti.