Marsovska tla dobila prvu klasifikaciju

Kad se sljedeći put bude raspravljalo o hrani za buduće kolonije na Marsu, rasprava više neće počinjati od pitanja ima li tamo vode, nego od pitanja kakvo je tlo — i to po prvi put po jedinstvenom sustavu.

Daniel Irving sa Sveučilišta u Sydneyu objavio je u časopisu CATENA prvu sveobuhvatnu klasifikaciju marsovskih tala. Sustav koristi orbitalna promatranja i modele kako bi gotovo 800 milijuna lokacija na Marsu razvrstao u hijerarhiju od 2000 razreda tla, uz globalnu kartu koja pokazuje gdje se koji tip nalazi.

Irving je za nova tla predložio naziv „areti”, izveden iz Aresa, grčkog imena za Mars. Sustav je nazvan Privremeni politetički aretni klasifikacijski sustav (PPACS) i dijeli marsovska tla na 10 glavnih „područja”, 100 „skupova” i 2000 detaljnih „oblika”, prema teksturi, mineralogiji, pH vrijednosti i debljini profila.

Karta pokriva 92 posto površine planeta. To je prvi put da je klasifikacija ovog opsega napravljena za marsovska tla, tvrdi Irving, uz napomenu da su znanstvenici i prije kartirali geologiju, mineralogiju i kemiju Marsa — ali bez okvira koji te podatke povezuje u cjelinu.

Zemlja koja bi mogla držati vodu

Kao provjeru koncepta, istraživači su svih 2000 razreda ocijenili prema svojstvima važnima za biljnu proizvodnju: sposobnost zadržavanja vode, pH, debljina profila, udio gline i šljunka. Najbolje je prošao razred nazvan Nohibareth s ocjenom 0,93 na ljestvici od nula do jedan.

Njegov modelirani prosječni profil ima pH 6,8, 72 posto gline, gotovo bez pijeska i šljunka, te procijenjenu sposobnost zadržavanja vode od 202 milimetra po metru. Karta ga smješta u srednje geografske širine, oko Tharsisa, središnje Arabije Terra i Elysium Planitije. Pokriva svega 0,14 posto površine Marsa.

No upravo je voda bila usko grlo: sposobnost zadržavanja vode ograničavajući je čimbenik u 73 posto proučenih oblika. Razredi iz područja Fareth do Mareth ocijenjeni su ispod 0,3.

Irvingov mentor, profesor Alex McBratney, upozorava da budući staklenik na Marsu neće trebati samo zrak, vodu i svjetlost — graditelji će morati znati što je ispod površine. Istraživači ipak jasno kažu: to ne znači da bi se usjevi mogli saditi izravno u marsovsko tlo. Trebat će kontrolirano okruženje, hranjive tvari i obrada potencijalno štetnih tvari.

Što karta prešućuje

Model ne uključuje toksičnost perhlorata, dostupnost dušika ni dubinske profile. Mnoga su svojstva izvedena iz orbitalnih podataka i usporedbi sa Zemljom, pa će klasifikacija trebati reviziju kako pristižu izravna mjerenja. Sljedeći korak nije Mars, nego Zemlja: izrada Marsu sličnih smjesa i testiranje u kontroliranim uvjetima.

Zanimljiv je i obrat prema vlastitom planetu. Marsovska tla nemaju organske tvari, a McBratney kaže da ljudi često misle kako tlo bez organske tvari ne može funkcionirati — no na Zemlji postoje takva tla, posebno u sušnim područjima poput Atacame i Pilbare.

Ovdje valja postaviti pitanje koje istraživanje ne postavlja: ako se golemi novac i znanstveni kapacitet usmjeravaju na klasifikaciju tla milijunima kilometara daleko, koliko je takvog sustavnog rada posvećeno tlima koja hrane ljude danas — i koja se u Europi degradiraju bez jedinstvene karte? Marsovski su areti tek privremeni. Domaća tla nemaju ni toliko.