Blokada društvenih mreža otkriva nemoć države pred tehnologijom

Francuska rasprava o blokiranju društvenih mreža tijekom nereda otkriva staru istinu: država koja ne kontrolira infrastrukturu ne može kontrolirati ni komunikaciju.

Bivši francuski premijer Gabriel Attal ovih je dana ponovno otvorio pitanje koje se vraća nakon svakog vala nasilja — treba li država moći privremeno ugasiti pristup društvenim mrežama u područjima zahvaćenima neredima. Attal, koji je kandidat svoje stranke za predsjedničke izbore 2027., tvrdi da platforme stvaraju „točke konvergencije” i potiču oponašanje nasilja kod najmlađih. Ima i iskustvo s tim alatom: njegova vlada suspendirala je TikTok u Novoj Kaledoniji u svibnju 2024.

Povod je bio val prosvjeda 17. listopada, na kojima su društvene mreže odigrale ulogu u svakoj fazi — od početnog poziva, preko organizacije i koordinacije na terenu, do masovne distribucije snimki. Na TikToku je sve krenulo od jedne videoobjave korisnika znanog kao „V2”, koji je pozvao na prosvjed protiv poskupljenja goriva. Snimka je skupila šest milijuna pregleda i više od 800 tisuća lajkova, a algoritam je ostatak odradio sam.

Tri načina da se presiječe veza

Država ne može „ugasiti” TikTok ni Telegram — njihovi poslužitelji su u inozemstvu. Može jedino naložiti domaćim operaterima da svojim korisnicima onemoguće pristup. Postoje tri tehnike, i sve tri imaju rupe.

Blokada DNS-a najčešća je metoda: operater jednostavno ne odgovori na upit ili vrati lažnu adresu. Ujedno je i najlakše zaobići — dovoljno je u postavkama telefona upisati drugi DNS poslužitelj, primjerice Cloudflareov ili Googleov. Blokada IP adresa djeluje tvrđe, ali nosi rizik: velike platforme koriste mreže za distribuciju sadržaja čije adrese dijele s drugim servisima, pa bi s njima pale i usluge koje nemaju veze s neredima. Inspekcija prometa, kojom se ime servisa prepoznaje unutar šifrirane veze, traži opremu koju francuski operateri ne mogu postaviti preko noći — to rade Rusija i Iran, s namjenskim sustavima.

Ciljana blokada zvuči uredno, ali ne postoji

Attal govori o blokadi „ciljano na područja gdje se odvijaju neredi”. To je lakše izgovoriti nego provesti. Najprije bi trebalo uskladiti Orange, SFR, Bouygues Telecom, Free i desetke virtualnih operatera koji se na njih naslanjaju.

Na mobilnoj mreži geografsko ciljanje je teoretski zamislivo — operater zna na kojoj je anteni koji telefon. Ali antena ne staje na kraju ulice. U gradu pokriva nekoliko stotina metara, a telefon prelazi s jedne na drugu kako se čovjek kreće. Blokada bi zato zahvatila znatno širu zonu od ciljanog kvarta ili bi propustila dio ljudi unutar nje.

Ovdje se otvara pitanje koje zagovornici blokade ne postavljaju: ako je mjera tehnički neprecizna, koga ona zapravo kažnjava? Stanovnike četvrti koji nisu izašli na ulicu, trgovce koji preko istih mreža primaju narudžbe, roditelje koji preko njih traže djecu. Neredi su prestali, a cijeli kvart ostaje bez veze — i to je cijena koja se u političkoj raspravi o „efektu krda” nikad ne ispiše.

Francuska pritom nije prva koja poseže za tim alatom. Ista rasprava vodila se i nakon nereda 2005. i 2023., a suspenzija TikToka u Novoj Kaledoniji već je pokazala kako mjera izgleda u praksi: kratka, burna i pravno sporna. Attalova inicijativa zato nije novi sigurnosni koncept, nego reciklirana reakcija na događaj koji je već prošao.

Francuska rasprava o blokiranju društvenih mreža nakon nasilja 17. listopada otkrila je ono što nijedan ministar ne voli priznati: tehnički blokada je moguća, ali politički i pravno je gotovo neprovediva. Na fiksnoj mreži logika je posve drukčija nego na mobilnoj — operater ne radi po četvrtima, nego po linijama i pretplatnicima. Nema načina da se TikTok ugasi na internet-prijamnicima jedne četvrti, a da se pritom ne obradi svaka linija zasebno. I nema načina da se spriječi da netko iz blokirane zone prijeđe na Wi-Fi susjeda, trgovine ili prijamnika koji stoji samo metar izvan obuhvata.

Usporedba s Novom Kaledonijom, koju vlasti stalno izvlače kao primjer, ne drži vodu. Tamo je blokada TikToka provedena u izvanrednom stanju, nakon nereda koji su ostavili desetak mrtvih i tjednima paralizirali arhipelag. Nasilje od 17. listopada ozbiljno je, ali vlada je zasad odbacila izvanredno stanje i odlučila se za lokalne policijske sate. Osim toga, blokada je tamo bila jednostavna jer arhipelag ima jednog mobilnog operatera — OPT-NC. Tadašnji premijer Gabriel Attal dao je blokirati TikTokove IP adrese i prepisati DNS odgovore za cijeli teritorij.

Sud je već presudio protiv takvog poteza

Ni to nije prošlo. Dana 1. travnja 2025. francusko Državno vijeće ocijenilo je blokadu nezakonitom, ocijenivši da je riječ o nerazmjernom zadiranju u slobode. Sud je pritom priznao da se društvena mreža može suspendirati u iznimnim okolnostima — ali samo ako nijedno drugo sredstvo ne omogućuje trenutno djelovanje i samo na ograničeno vrijeme. To je uski okvir koji svaka buduća vlada mora imati pred očima.

Europsko pravo u Novoj Kaledoniji ionako ne vrijedi. Ona nije francuski departman nego zajednica posebnog statusa, svrstana među prekomorska područja pridružena Europskoj uniji, pa se Akt o digitalnim uslugama (DSA) tamo ne primjenjuje. U kontinentalnoj Francuskoj svaka mjera protiv TikToka, Instagrama ili Snapchata morala bi se uskladiti s tim aktom i s Europskom komisijom.

VPN je rupa kroz svaku blokadu

Virtualne privatne mreže su drugi, dobro poznati problem. VPN propušta cijelu vezu kroz poslužitelj koji najčešće stoji u inozemstvu, čime DNS i IP blokade postaju bespredmetne. Blokada Pornhuba u Francuskoj već je dovela do eksplozije korištenja VPN-ova. Telegram, pak, ugrađuje podršku za proxy poslužitelje osmišljenu upravo da odoli državnim cenzurama, kao u Iranu ili Rusiji. Drugim riječima, blokada bi najviše obuzdala povremene korisnike, a ne one koji se doista žele organizirati.

Postoji i treći put koji vlasti već imaju pri ruci: prisiliti platforme na bržu moderaciju. Članak 36. DSA-a predviđa mehanizam reakcije na krize. Na preporuku europskog odbora za digitalne usluge Komisija može od najvećih platformi zatražiti da procijene svoj doprinos krizi i poduzmu mjere da je ograniče. Tekst je oprezan: kriza mora predstavljati ozbiljnu prijetnju javnoj sigurnosti u Uniji ili u njezinim važnim dijelovima. Formulacija ostavlja širok prostor tumačenju — slične mobilizacije s izgredima dogodile su se u Italiji i Belgiji, pa bi se moglo tvrditi da je zahvaćen važan dio Unije. No odabir konkretnih mjera prepušten je platformama, pod nadzorom Komisije. DSA nijednoj državi ne daje ovlast da jednostrano ugasi platformu.

Podsjetimo, u lipnju 2023. sedamnaestogodišnji Nahel ubijen je hicem policajca nakon što je odbio zaustavljanje. Nakon nereda koji su uslijedili, tadašnji europski povjerenik za unutarnje tržište Thierry Breton dao je naslutiti da bi platforme koje ne poštuju DSA mogle biti blokirane. Izjava je izazvala buru, sve do usporedbi s Rusijom, Kinom i Iranom.

Država već raspolaže polugama za online moderaciju: prijavljivanje sadržaja preko platforme Pharos, zahtjeve za uklanjanje, suspenziju računa, sudske naloge za identifikaciju autora i kazneni progon. Ti alati već služe. U ponedjeljak, 19. listopada, premijer Sébastien Lecornu najavio je masovnu sudsku operaciju: 200 istražitelja koji će pretraživati snimke nasilja objavljene na platformama. Videozapisi koji su prenosili pljačke mogli bi tako poslužiti za identifikaciju počinitelja.

Može li se dakle društvene mreže doista ugasiti? Tehnički da, ali ne na ciljani način kakav zamišlja Gabriel Attal. Lokalna blokada sudarila bi se sa stvarnošću antena i prijamnika, s mnoštvom operatera i s lakoćom zaobilaženja preko VPN-a. Sudarila bi se i s pravom: Državno vijeće postavilo je stroge uvjete, a DSA upravljanje krizama povjerava Bruxellesu, a ne državama. Između teške i nedjelotvorne blokade te nedjelovanja, najrealniji put ostaje onaj koji već postoji — prisiliti platforme na bržu moderaciju i iskoristiti tragove koje počinitelji nasilja sami ostavljaju na internetu.

Francuska rasprava o zabrani društvenih mreža za mlade od 15 godina otkrila je ključni problem: država može donijeti zakon, ali teško može tehnički spriječiti pristup aplikacijama koje nemaju sjedište u Francuskoj.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron zagovara zabranu pristupa društvenim mrežama za osobe mlađe od 15 godina, a rasprava je ubrzo prešla s pitanja „treba li” na pitanje „može li se”. TikTok, Snapchat, Telegram i Instagram ne posluju preko francuskih podružnica koje bi se mogle jednostavno isključiti. Njihova infrastruktura je globalna, poslužitelji su izvan francuskog pravnog prostora, a pristup se ostvaruje kroz aplikacije koje se preuzimaju iz trgovina američkih i kineskih kompanija.

Blokada na razini mreže pogađa i nevine

Tehnički najizvediviji pristup bio bi blokada na razini telekom operatera, poput Bouygues Telcoma ili Orangea. No takva blokada ne razlikuje 14-godišnjaka od 40-godišnjaka. Zaustavljanje prometa prema poslužiteljima TikToka značilo bi da aplikacija prestaje raditi za sve korisnike u zemlji. Mladi bi u praksi lako zaobišli blokadu virtualnom privatnom mrežom ili promjenom DNS postavki, što je danas pitanje nekoliko minuta za svakoga tko zna koristiti tražilicu.

Francuska već ima iskustvo s takvim mjerama. Blokade piratskih stranica pokazale su da se promet preselio na zrcalne adrese unutar nekoliko dana. Ista logika vrijedi i za društvene mreže, samo s većim ulogom: mladi korisnici nisu pasivni promatrači, oni su tehnički pismeniji od prosječnog birača.

Pitanje koje izvor nije postavio

Ako država ne može tehnički zatvoriti pristup, ostaje joj samo pritisak na kompanije da same uvedu provjeru dobi. No te iste kompanije dosad su odbijale uvesti obveznu verifikaciju jer ona smanjuje broj korisnika, a time i prihod od oglašavanja. Zašto bi to sada promijenile? Zato što im francusko tržište nije dovoljno važno da bi zbog njega mijenjale globalni model poslovanja.

Tu se otvara pitanje koje se u raspravi preskače: verifikacija dobi znači da bi svaki korisnik morao dokazati tko je, što otvara vrata masovnom prikupljanju osobnih podataka. Francuska bi tako, u ime zaštite mladih, dobila sustav nadzora kakav dosad nije imala. To je cijena koju zagovornici zabrane rijetko spominju.

Hrvatska bi trebala gledati što se događa

Ista dilema čeka i Hrvatsku. Ako se krene u ograničavanje pristupa društvenim mrežama, valja znati da se time ne rješava problem sadržaja, nego se stvara iluzija kontrole. Umjesto tehnički neprovedivih blokada, smislenija bi bila obveza roditeljske kontrole i jasna odgovornost platformi za sadržaj koji plasiraju maloljetnicima. No i to zahtijeva institucije koje rade svoj posao, a ne samo najave iz vlade.

Francuska rasprava zato nije priča o tehnologiji. To je priča o tome koliko država stvarno može u svijetu u kojem pravila postavljaju kompanije sa sjedištem tisućama kilometara dalje. Dok god se to ne prizna, svaka zabrana ostat će slovo na papiru — i dobar naslov za medije.