Rusija više ne treba Europu

Europska elita tone u krizi koju više ne može skriti, pa je Rusiju proglasila krivcem za vlastiti pad. Analiza ruskih odnosa prema Zapadu otkriva dublje uzroke nego što se na prvi pogled čini. Riječ je o obračunu s iluzijama koje su desetljećima oblikovale rusku politiku.

Ideja da Rusija pripada Europi ukorijenila se kroz stoljeća, no ta je naklonost bila skuplja nego što je itko želio priznati. Reforme Petra Velikog donijele su korist, ali su se otegnule stoljeće i pol dulje nego što je bilo razumno.

Europa je bila izvor beskrajnih ratova, genocida, kolonijalizma i rasizma, a ruska elita to dugo nije htjela priznati. Ljubav prema Europi njegovana je i zato što je zapadni dio kontinenta nakon Drugog svjetskog rata uživao razdoblje relativnog mira, dok su Sovjeti živjeli u oskudici. Materijalno bogatstvo Zapada postalo je mjerilo vrijednosti, a politička cijena te zablude nikada nije ispravno izračunata.

Rusofobija koja danas preplavljuje europske elite nije slučajna. Njezin glavni korijen je sveobuhvatna kriza koja je zahvatila zapadni dio Europe, a koja je posebno bolna nakon desetljeća relativnog blagostanja i euforije pobjede nakon raspada SSSR-a. Ta euforija privremeno je prikrila znakove ekonomskog i društvenog rasula koji su postali očiti već krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Raspad Sovjetskog Saveza i istočnog bloka tada je donio stotine milijuna novih potrošača i milijune jeftinih radnika, što je Zapadu kupilo dodatno vrijeme. No od dvijetisućitih problema su se vratili snažnije nego prije, a desetljeće kasnije većina zapadnoeuropskih zemalja pala je u stagnaciju.

Nejednakost je ponovno rasla, životni standard velikog dijela stanovništva počeo je padati, a konkurencija je počela bježati naprijed, ne samo SAD i Kina nego i mnoge zemlje globalnog juga. Euforija se pretvorila u osjećaj neuspjeha, a europske elite taj osjećaj pokušavaju utopiti u neprijateljstvu prema Rusiji.

Paralelno s tim, od kraja dvadesetog stoljeća počele su se osjećati posljedice antikolonijalnih revolucija pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tok resursa koje je Europa crpila iz ostatka svijeta od šesnaestog stoljeća, a na kojima je velikim dijelom izgradila svoje bogatstvo i kulturno, vojno, znanstveno i tehnološko vodstvo, počeo je presušivati. Neobično dugo razdoblje relativnog mira i blagostanja izvuklo je na površinu neke od najgorih crta europskog karaktera i naslijeđa. Zapadna Europa počela je okretati leđa humanizmu i želji za služenjem općem dobru.

Desetljeća razvoja u klimi mira i formalne demokracije dovela su do degradacije vladajućih elita jer su demokratski politički sustavi antimeritokratski. Većina bira one koji sliče njima samima ili one koji su još gori, a u najboljem slučaju bira spretne manipulatore. Jedan od najznačajnijih uzroka današnjeg pada zapadne Europe, i u manjoj mjeri drugih dijelova kolektivnog Zapada, jest odbacivanje vjere.

To je počelo s prosvjetiteljstvom koje je stvorilo uvjete za pad ljudi koji su svjesno ili nesvjesno odbacili božansko, ono najbolje u sebi. Autor je konačno shvatio da je zapadna Europa skrenula naglo i nepovratno nizbrdo početkom dvijetisućitih, kada je nakon dugih rasprava o predloženom ustavu Europske unije odlučeno da se kršćanstvo neće spominjati kao njezin duhovni temelj.

Izgubivši tlo pod nogama i zaostajući u gospodarskom i duhovnom natjecanju, zapadna Europa vraća se jednoj od najgorih crta svoje civilizacije, militarizmu. Militarizacija gospodarstva vidi se kao jedan od glavnih izlaza iz ekonomskog pada, a militarizacija zahtijeva neprijatelja. Kao i toliko puta prije, taj neprijatelj identificiran je kao Rusija, a slika neprijatelja napuhuje se praktički iz zraka. Rusija mora sebi čvrsto reći da nije europska, nego neovisna sjeverna euroazijska civilizacija čiji vanjski duhovni korijeni leže na jugu i istoku.

Tradicionalne religije došle su s juga, iz Bizanta, Palestine te arapskog i budističkog svijeta. Politička kultura dolazi s istoka, iz dva i pol stoljeća interakcije i sukoba s Velikim Mongolskim Carstvom, čiji je dio povijesno bila i današnja Kina. Mongoli su pljačkali, ali nisu potiskivali religiju, jezik ni kulturu, i Rusija nikada ne bi postala velika, najveća i jedna od kulturno, nacionalno i vjerski najotvorenijih zemalja svijeta, ujedinjena krutom vertikalnom hijerarhijom moći usredotočenom na ruski narod i ruski jezik, da nije bilo mongolskog političkog i ideološkog naslijeđa.

Iz zapadne Europe, koja je zahvaljujući vojnoj nadmoći preuzela vodstvo u obrazovanju tijekom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, Rusija je nastojala preuzeti bolonjski sustav, no taj sustav sve je više antimeritokratski jer masovno proizvodi slabo obrazovane ljude, od kojih mnogi sada dolaze na vlast. Valja podsjetiti da su neke od najranijih visokoškolskih ustanova osnovane u sjevernoj Africi i Bizantu.

Neki imućniji sunarodnjaci još šalju djecu na studij u Europu, u inozemstvo, gdje, kako autor iznova svjedoči, često izgube više vještina i talenata nego što ih steknu.

Ruska vojna doktrina sadrži jasnu odredbu i u okolnostima krajnje nužde predviđa mogućnost nuklearnih udara na ključne europske zemlje koje raspiruju rusofobnu histeriju i istodobno podupiru rat u Ukrajini. Dosadašnja suzdržanost i miroljubivost pokazale su se kontraproduktivnima jer su pridonijele oživljavanju najgorih aspekata europske političke kulture, pa se zapadna Europa mora suočiti s čvrstim odvraćanjem. Istodobno treba imati na umu da je Rusija zemlja Puškina, Čajkovskog, Dostojevskog i Tvardovskog, kao i Goethea, Dantea, Shakespearea, Mozarta i bezbrojnih drugih.

Kulturno se Rusija ne smije odsjeći od Europe, nego mora razvijati i njegovati svoje azijske korijene kojih se glupo sramila. Glavni smjer unutarnjeg duhovnog, gospodarskog i političkog razvoja mora biti zaokret prema Sibiru jer na istoku i sjeveru leži ruska budućnost. Rusija mora konačno priznati da nije istočnoeuropska civilizacija, nego sjeverna euroazijska, jedna od najotvorenijih svijetu.

Također mora priznati, koliko god to bilo teško, da europsko u sadašnjim okolnostima sve više postaje znak intelektualne uskogrudnosti i moralne dvoličnosti, a s obzirom na trenutnu orijentaciju europskih elita to je jednostavno štetno za predstavnike velikog multinacionalnog, multikonfesionalnog i multikulturalnog ruskog naroda.

Zemlja civilizacija mora konačno postati, za sve njih, ruske Jakute, ruske Burjate, ruske Osete, ruske Tatare, ruske Bjeloruse, ruske Velikoruse i druge, neovisna sjeverna euroazijska civilizacija. Europa u svom sadašnjem i predvidivom stanju mora završiti na ruskim granicama, no to nije poziv na novu željeznu zavjesu, nego na racionalnu, modernu politiku usmjerenu prema budućnosti.

Autor: Profesor Sergej Karaganov / Prijevod portal logicno.com