Marginalne bilješke arapskih rukopisa otkrivaju skrivenu povijest čitanja

Studija iz Šardže tvrdi da su bilješke na marginama arapskih rukopisa samostalan povijesni izvor, a ne samo ukras uz glavni tekst.

Istraživanje objavljeno u časopisu Journal of Islamic Thought and Civilization analiziralo je 47 rukopisa i iz njih izvuklo 132 različite marginalne bilješke. Riječ je o zapisima koje arapska tradicija zove samāʿāt — doslovno „slušanja” ili „audicije”.

Takva bilješka nastajala je kad bi se rukopis naglas pročitao pred učiteljem i studentima. Zapisivalo se naslov djela, ime predavača, imena prisutnih, datum i mjesto održavanja sjednice, te je li dopušteno daljnje prenošenje teksta. Bez tog zapisa, tvrde autori, autentičnost dokumenta bila bi upitna.

Što margina otkriva, a glavni tekst prešućuje

Voditelj studije Saleh Muhammad Zeki Mahmood Al-Leheabi s Univerziteta u Šardži kaže da ti zapisi mogu popuniti praznine u postojećim povijesnim izvorima i otkriti ljude čija imena nigdje drugdje nisu zabilježena.

Rukopisi u korpusu potječu iz razdoblja od 12. do 15. stoljeća, a nastali su u Bagdadu, Fustatu, Damasku, Alepu i Isfahanu. Teme su različite: hadisi, kur’anske znanosti, umjetnosti, religija. Neki rukopisi skupili su desetke, a pojedini i stotine takvih zapisa tijekom generacija, pa jedan svezak može svjedočiti o čitanjima u Damasku, Kairu i Jeruzalemu, a zatim i o sjednicama održanim stoljećima kasnije.

Autori izdvajaju četiri nalaza. Prvi: samāʿāt nisu pisani stihijski, nego po standardiziranim formulama — potpuni, djelomični i fragmentarni zapisi imaju vlastite obrasce koji istraživaču govore koliko je teksta preneseno. Drugi: bilješke pokazuju širu društvenu sliku nego što se obično pretpostavlja — među prisutnima se pojavljuju žene, trgovci i obrtnici uz imućne pravnike. Treći: državne granice srednjovjekovnog islamskog svijeta nisu sprječavale kretanje učenjaka između politički suprotstavljenih središta. Četvrti: bilješke o kolacioniranju teksta, ispravci, brisanja i unakrsne reference svjedoče o brižljivoj samokorekciji prepisivača.

Analogija koja se nameće — i njezina granica

Proces je to koji podsjeća na današnju recenziju. I jedno i drugo gradi povjerenje u znanje, ali na posve različitim pretpostavkama. Razlika je ključna: suvremeni recenzent ostaje anoniman, a srednjovjekovni je pregled bio javan, potpisan i vezan uz konkretnu osobu koja jamči svojim ugledom.

Upravo zato ti zapisi danas vrijede više od bilješki o vlasništvu, tvrde autori. Vlasnička bilješka kaže kome je knjiga pripadala. Samāʿ kaže tko ju je proučavao, kada, kod koga, je li čitanje dovršeno i je li odobreno njezino daljnje prenošenje.

No autori sami navode i prepreke. Bezbrojni rukopisi nisu objavljeni, nisu katalogizirani ili su raspršeni po zbirkama. Certifikati sadrže izblijedjeli tekst, prepisane slojeve i nečitak rukopis. Nedostatak digitalnih zbirki otežava izgradnju baza podataka, a metode bilježenja variraju od temeljitih do zbrkanih. Interpretacija traži unakrsnu provjeru s biografskim leksikonima i kronikama, što može dovesti do pogrešnih pripisivanja.

Ako su margine doista ravnopravan izvor, zašto se dosad sustavno nisu istraživale? Odgovor nije samo tehničke naravi. Istraživanje arapskih rukopisa desetljećima je ovisilo o katalozima koje su izrađivali zapadni znanstvenici, a njihov interes bio je usmjeren na glavni tekst, ne na društvenu povijest čitanja.

Tu se otvara i šire pitanje: tko danas kontrolira pristup tim zbirkama i tko odlučuje što će se digitalizirati. Rukopisi su raspršeni od Gothe do Istanbula, od Damaska do Kaira. Zemlje u kojima se čuvaju imaju različite mogućnosti i različite interese za ulaganje u katalogizaciju. Dok god je građa nedostupna, povijest islamskog znanja ostaje dijelom zapisana u marginama koje nitko ne čita.

Autori predlažu organiziranje zapisa u strukturirane baze i kataloge. To je razuman, ali i minimalan zahtjev. Prava posljedica njihove studije je drukčija: rukopis više nije samo tekst koji treba urediti, nego spremnik jedinstvenih podataka o ljudima koji su ga čitali, prepisivali i prenosili dalje.