Čovjek koji je novi svjetski nered vidio petnaest godina prije nas

Domagoj Juričić upravo je u Velikoj Britaniji objavio knjigu o krizi demokracije, gubitku povjerenja i svijetu koji se mijenja pred našim očima. O mnogim stvarima o kojima danas piše razgovarali smo još prije petnaest godina. Tada sam mislio da je to nemoguće. Danas više nisam tako siguran.

Domagoja Juričića poznajem gotovo cijeli njegov profesionalni život. Upoznali smo se davno u Zagrebu, dok još nije imao sve one funkcije i titule koje će mu se kasnije naći u životopisu. Od tada smo prošli mnogo toga. Viđali smo se u Zagrebu i Parizu. Često razgovarali o politici i svijetu, ponekad se razilazili u mišljenjima, ali nikada nismo dopustili da nam različiti stavovi pokvare prijateljstvo.

Kad smo pokretali Logično, Domagoj je bio među prvim ljudima kojima sam se obratio za savjet. Nije nam bio dužan ništa, a pomogao je mnogo. Dijelio je svoje iskustvo, upozoravao nas na pogreške koje bismo mogli napraviti i davao konkretne prijedloge. Neke od tih savjeta poslušali smo odmah, a vrijednost drugih shvatili smo tek kasnije.

Čitatelji Logičnog znaju da Domagoj često pripada političkom i institucionalnom svijetu prema kojem smo mi prilično kritični. Na mnoge stvari gledamo različito. I neka je tako. Nikada nisam mislio da se s prijateljem moram slagati oko svega, a posebno ne oko politike.

Zapravo, s godinama sam sve više počeo cijeniti ljude s kojima mogu otvoreno razgovarati, a da pritom nitko ne mora glumiti da je promijenio mišljenje. Danas je i to postalo svojevrsni luksuz.

No postoji jedan naš razgovor kojeg se posljednjih godina često prisjetim.

Razgovor koji mi nije izlazio iz glave

Bilo je to prije otprilike petnaest godina. Europa se još izvlačila iz financijske krize, raspravljalo se o dugovima, bankama, spašavanju gospodarstava i budućnosti eura. Većina nas vjerovala je da će se stvari prije ili kasnije vratiti u normalu. Trebalo je samo preživjeti teško razdoblje.

Domagoj nije dijelio taj optimizam.

Objašnjavao mi je da problem nije samo u novcu, bankama i gospodarstvu. Smatrao je da se pred nama otvara mnogo ozbiljnija kriza, ona koja će postupno nagrizati povjerenje ljudi u institucije, politiku i sustav u kojem žive.

Govorio je o društvima koja će se sve više dijeliti, o političkim institucijama koje će gubiti autoritet i o međunarodnom poretku koji neće moći ostati onakav kakvim smo ga poznavali.

Sjećam se da mi je sve to tada zvučalo prilično pesimistično. Mislio sam da možda previše vremena provodi među analizama političkih rizika i ljudima kojima je posao predviđati najgore scenarije.

Petnaest godina kasnije teško mi je potpuno odbaciti ono što je govorio.

Rat se vratio na europski kontinent. Velike sile ponovno otvoreno odmjeravaju snage. Trgovina, tehnologija i energija postale su političko oružje. U mnogim demokratskim državama građani sve manje vjeruju političarima, medijima i institucijama. Čak se i oko osnovnih činjenica sve teže možemo složiti.

Ne tvrdim da je Domagoj prije petnaest godina predvidio svaki današnji sukob ili politički događaj. Nije riječ o proricanju budućnosti. Ali prepoznao je nešto što mnogi od nas tada nisu dovoljno ozbiljno shvaćali: problem koji se polako stvarao ispod površine.

I upravo je taj problem sada stavio u središte svoje nove knjige.

Knjiga o svijetu koji gubi zajednički jezik

U Velikoj Britaniji upravo je objavljena njegova knjiga The New Disorder: Rebuilding Meaning, Trust and Democratic Coherence in an Age of Fragmentation, koju bismo na hrvatski mogli prevesti kao Novi nered: Obnova smisla, povjerenja i demokratske kohezije u doba fragmentacije.

Knjigu je objavila izdavačka kuća Pegasus Elliot Mackenzie Publishers iz Cambridgea, pod nakladničkom oznakom Vanguard Press. Napisana je na engleskom jeziku i obraća se međunarodnoj publici.

Za autora iz Hrvatske to svakako nije zanemariva stvar, osobito kada piše o temi kojom se svakodnevno bave brojni zapadni politički analitičari, diplomati i sveučilišni profesori.

Ali zanimljivije od same činjenice da je knjiga objavljena u Britaniji jest pitanje kojim se bavi.

Domagoj polazi od toga da današnji svjetski nered ne možemo objasniti samo sukobom Amerike i Kine, ratovima, gospodarskim krizama ili tehnološkim promjenama. Sve je to važno, ali postoji i problem koji se manje vidi.

Što se događa s državom kada njezini građani prestanu vjerovati institucijama? Kako donositi dugoročne odluke ako se društvo više ne može dogovoriti ni oko toga što mu je zajednički interes? I koliko uopće vrijede snažna vojska i razvijeno gospodarstvo ako je društvo iznutra toliko podijeljeno da više ne može djelovati zajedno?

To su pitanja koja se provlače kroz knjigu.

Domagoj smatra da se demokratska društva ne mogu uspješno nositi s novim svjetskim izazovima dok ne počnu obnavljati vlastito unutarnje povjerenje.

Možemo se sporiti oko toga koliko je takva obnova moguća i tko bi je trebao provesti. Možemo se pitati i nisu li upravo institucije koje bi trebale vraćati povjerenje svojim postupcima najviše pridonijele njegovu gubitku.

Osobno mislim da je to pitanje nemoguće zaobići. Jer građani nisu jednog jutra odlučili prestati vjerovati politici, medijima i institucijama. To se nepovjerenje godinama skupljalo. Nije nastalo samo od sebe.

I zato me posebno zanima kako autor vidi put natrag.

Svijet u kojem moć više ne izgleda kao nekada

U knjizi se otvara još jedna tema koju smatram važnom, osobito za male države poput Hrvatske.

Navikli smo o svjetskoj moći razmišljati kroz vojsku, teritorij, prirodne resurse i gospodarsku snagu. Međutim, danas ogromnu moć imaju i oni koji kontroliraju tehnološke platforme, digitalnu infrastrukturu, međunarodne standarde, financijske tokove i lance opskrbe.

Ponekad je dovoljno promijeniti pravila pristupa nekoj tehnologiji ili tržištu da posljedice osjete milijuni ljudi u državama koje nisu imale nikakvu ulogu u donošenju te odluke.

U takvom svijetu formalna državna suverenost ne znači uvijek i stvarnu mogućnost samostalnog odlučivanja. Hrvatska to dobro zna, ili bi barem trebala znati.

Velik dio pravila koja određuju naš gospodarski i politički prostor nastaje izvan Hrvatske. To samo po sebi ne mora biti loše, ali otvara vrlo konkretno pitanje: koliko smo sposobni prepoznati vlastite interese i zastupati ih ondje gdje se donose važne odluke?

A prije toga morali bismo se barem dogovoriti što ti interesi jesu. Tu se ponovno vraćamo na povjerenje, institucije i sposobnost društva da djeluje zajedno.

Zbog toga mi se čini da ova knjiga ne govori samo o velikim silama i njihovim sukobima. U njoj ima dovoljno tema koje se izravno tiču i nas.

Autor koji je sustav upoznao iznutra

Domagoj o ovim pitanjima ne piše samo na temelju akademske literature.

Iza njega je više od dva desetljeća rada u diplomaciji, državnoj upravi i međunarodnom savjetovanju.

Bio je prvi tajnik hrvatskog Veleposlanstva u Washingtonu, državni tajnik u Vladi Republike Hrvatske, potpredsjednik Hrvatske gospodarske komore za međunarodne i europske poslove te predstojnik Ureda predsjednice Republike.

Dugo je radio i kao savjetnik Svjetske banke na reformskim projektima u različitim državama. Danas djeluje kao konzultant tvrtke MKPS, gdje se bavi političkim rizicima, regulatornim promjenama i institucionalnim reformama. Član je i međunarodne mreže The New Club of Paris.

Taj profesionalni put daje mu mogućnost da političke sustave promatra iz perspektive koju većina nas nema.

Naravno, iskustvo rada unutar institucija ne znači automatski da netko bolje razumije svaki njihov problem. Ponekad je upravo pogled izvana nužan da bi se vidjelo ono što ljudi unutar sustava više ne primjećuju.

Ali iskustvo svakako vrijedi čuti, osobito kada dolazi od čovjeka koji je sudjelovao u procesima o kojima piše.

I tu dolazim do razloga zbog kojeg sam uopće odlučio napisati ovaj tekst.

Ne morate se slagati s Domagojem da biste ga pročitali

Kad pišete o knjizi prijatelja, postoji opasnost da tekst ispadne kao usluga. Zato želim biti sasvim jasan: ne mislim da bi netko trebao čitati Domagojevu knjigu samo zato što je poznajem autora, niti očekujem da će se svi čitatelji Logičnog složiti s njegovim pogledom na svijet.

Znam da neće. Uostalom, ni ja se s njim ne slažem oko svega.

Ali sve manje imam strpljenja za naviku da nečije argumente odbacujemo samo zato što dolazi iz političkog, stručnog ili društvenog kruga kojem ne vjerujemo.

To je možda jedan od najvećih problema današnjeg javnog prostora. Ljude smo počeli dijeliti na one koje vrijedi slušati i one koje ne vrijedi, često i prije nego što su išta rekli. A onda se čudimo što više ne možemo razgovarati.

Domagojeva knjiga, koliko proizlazi iz njezinih temeljnih teza, upravo se bavi posljedicama takvog raspada zajedničkog prostora.

Možda ćemo se složiti s njegovom dijagnozom, a nećemo s predloženim rješenjima. Možda ćemo misliti da podcjenjuje odgovornost političkih elita ili precjenjuje sposobnost postojećih institucija da se reformiraju. Možda će nas pojedini zaključci natjerati da preispitamo i vlastite stavove. Sve su to dobri razlozi za čitanje.

Dobra knjiga ne mora nam potvrditi ono što već mislimo. Ponekad je korisnija upravo onda kada nas naljuti, pod uvjetom da nas natjera na razmišljanje.

Prije petnaest godina Domagoj mi je govorio da svijet ulazi u razdoblje u kojem će najveći problem postati gubitak povjerenja. Nisam tada bio uvjeren da je u pravu.

Danas, dok promatram koliko su se društva podijelila i koliko je teško pronaći zajednički jezik čak i među ljudima koji žive jedni pokraj drugih, taj mi se razgovor stalno vraća.

Sada je Domagoj odlučio otići korak dalje i pisati o tome kako iz takvog stanja izaći.

Ne znam hoću li se složiti sa svim njegovim odgovorima. Ali nakon onog razgovora prije petnaest godina, njegove argumente ne namjeravam olako odbaciti.

A ne bih preporučio ni vama.