Ludilo – Komunista Zlatko Lagumdžija “glasao za naciste”

Zlatko Lagumdžija pokušao je objasniti zašto je Bosna i Hercegovina glasala protiv ruske rezolucije o nacizmu, ali njegovo objašnjenje više liči na političku odbranu nego na argument. Umjesto da prizna da je glasanje izazvalo ozbiljnu političku štetu unutar zemlje, stalni ambasador pri UN-u napao je kritičare nazivajući ih površnim i zlonamjernim. Takav ton ne rješava problem, nego ga produbljuje i pokazuje da u Sarajevu još uvijek ne shvataju da vanjska politika mora imati unutrašnju podršku, a ne samo pečat iz Brisela.

Rezolucija je usvojena 10. novembra u Trećem komitetu Generalne skupštine UN-a sa 117 glasova za, dok su 53 države bile protiv, a 9 suzdržanih. BiH se našla u manjini koja je glasala protiv teksta čiji je naslov sam po sebi jasan, borba protiv veličanja nacizma i neonacizma. Lagumdžija tvrdi da se nije usvajao naslov nego 11 strana teksta sa 20 tačaka preambule i 75 članova, ali to je klasično izvrdavanje. Ako je tekst bio toliko problematičan, zašto onda 117 država nije imalo problem da glasa za njega, nego je BiH izabrala stranu manjine.

Ključni problem Lagumdžijinog pravdanja jeste pozivanje na usklađivanje sa EU kao da je to automatski opravdalo svaku odluku. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju zaista obavezuje BiH na usklađivanje, ali to ne znači da zemlja mora slijepo glasati protiv svake ruske inicijative, čak i kada se ta inicijativa tiče nečega što je objektivno osjetljivo za mnoge građane. Lagumdžija je trebao objasniti zašto je bilo nemoguće tražiti amandmane ili zašto BiH nije mogla biti suzdržana, umjesto da kritičare naziva neukima i time pokaže prezir prema političkoj javnosti koja ga je plaćala.

Posebno je neuvjerljiv njegov argument da je naša spoljna politika usmjerena više na saradnju sa SAD-om i Velikom Britanijom nego sa Kubom i Nikaragvom. To zvuči efektno u govoru, ali je suštinski besmisleno jer niko u BiH nije tražio da se vežemo za Kubu ili Nikaragvu. Kritika glasanja nije bila zahtjev za savez sa Rusijom, nego pitanje zašto se BiH nije snašla da izbjegne glasanje koje je izazvalo politički sukob unutar države. Lagumdžija je namjerno izokrenuo kritiku u karikaturu kako bi izbjegao suštinsko pitanje odgovornosti.

On dalje tvrdi da je glasanje postalo posebno važno nakon dobijanja kandidatskog statusa i zahtjeva za otpočinjanje pregovora o pridruživanju EU. Ako je tome tako, onda je još manje jasno zašto BiH nije uskladila svoj nastup sa nekim od 117 država koje su glasale za. Usklađivanje sa EU ne znači automatski 53 protiv, jer su mnoge članice EU imale različite pozicije i nisu sve završile u istoj koloni. Lagumdžija je to prešutio jer bi priznanje da je BiH mogla proći bolje razorilo njegovu odbranu.

Njegov savjet komentatorima da pročitaju tekst prije izlaska u javnost zvuči arogantno, pogotovo kada dolazi od čovjeka koji nije uspio objasniti zašto je bilo neophodno da se BiH nađe među 53 protiv. Predlagači rezolucije su Rusija, Bjelorusija, Sjeverna Koreja, Kuba, Nikaragva, Sudan i Turkmenistan i to je činjenica koja ide u prilog njegovoj tezi, ali ne rješava problem unutrašnjih podjela koje je glasanje izazvalo. Umjesto da kritičare naziva zlonamjernima, Lagumdžija je trebao pokazati kako se donose odluke koje će prihvatiti i Federacija i RS, a ne samo jedan dio političke scene.

Na kraju se postavlja pitanje koje Lagumdžija izbjegava. Ako je glasanje bilo tako očigledno ispravno i usklađeno sa evropskim putem, zašto onda nije bilo moguće dobiti podršku unutar BiH prije nego što se podigla ruka u UN-u.

Njegovo pravdanje ostaje na razini dnevne politike, sa pozivanjem na Ameriku i EU kao univerzalnim alibijem za svaku odluku koja izazove otpor kod kuće. Neka se vrati i uštedi pare narodu BiH, umjesto da troši diplomatski kredit na objašnjavanje odluka koje su mogle biti donesene sa manje političke buke i više stvarne odgovornosti prema građanima koji ovu državu plaćaju.

Malo smo se našalili u naslovu, jer ako si protiv nečega, onda si za ono drugo. Jednostavna matematika. Ok, Lagumdžija nije nacist, ali je očito beskorisna izjelica u UN-u, koja ne smije prdnut’ bez da pogleda na svoje nalogodavce.