Nar bi mogao postati ključan saveznik protiv otpornosti bakterija

Opsežan znanstveni pregled objavljen u časopisu Veterinary Sciences potvrđuje da spojevi iz nara, posebice iz kore ploda, pokazuju snažna antimikrobna, antiparazitska, antioksidativna i protuupalna svojstva koja bi mogla promijeniti pristup liječenju životinja. Istraživači su analizirali podatke iz više od tri desetljeća znanstvenih studija objavljenih između 1990. i lipnja 2026. godine, obuhvaćajući perad, preživače, svinje, ribe, kućne ljubimce i laboratorijske modele.

Od otpada do lijeka

Posebno zanimljiv aspekt istraživanja jest činjenica da se radi o korištenju nusproizvoda prehrambene industrije. Kora nara, koja se uglavnom baca, sadrži visoke koncentracije biološki aktivnih spojeva poput punikalagina, elaginske kiseline i antocijana. Umjesto da završi na odlagalištima, ova sirovina mogla bi postati temelj za proizvodnju prirodnih dodataka prehrani za životinje, što se savršeno uklapa u koncept kružnog gospodarstva.

U peradi, primjerice, dodaci prehrani na bazi kore nara poboljšali su proizvodne rezultate, antioksidativni status i humoralni imunitet, uz zabilježenu antikokcidijalnu aktivnost. Kod preživača, pripravci od nara pokazali su antiparazitske učinke protiv gastrointestinalnih nematoda, a u akvakulturi djeluju protiv parazitskih crva na škrgama riba.

Iako su rezultati obećavajući, znanstvenici upozoravaju na značajne prepreke. Antonio Giordano, profesor na Sveučilištu Temple i direktor Sbarro Health Research Organization, ističe da je znanstveni izazov sada prijeći s obećavajućih eksperimentalnih opažanja na standardizirane pripravke i kliničke studije.

Standardizacija kao ključni problem

Glavna prepreka rutinskoj primjeni je velika varijabilnost u kemijskom sastavu komercijalno dostupnih pripravaka od nara. Na sastav utječu sorta, poljoprivredna praksa, način prerade, ekstrakcija i uvjeti skladištenja. Bez standardiziranih veterinarskih pripravaka s definiranim koncentracijama ključnih spojeva, teško je osigurati dosljedne terapijske učinke.

Dodatni problem predstavlja farmakokinetika – način na koji se spojevi iz nara metaboliziraju u tijelu razlikuje se među životinjskim vrstama. Elagitanini se u probavnom traktu pretvaraju u urolitine uz pomoć crijevne mikrobiote, a budući da se mikrobiota bitno razlikuje među vrstama, i bioraspoloživost će biti različita. Zato su nužna ciljana farmakokinetička istraživanja na preživačima, monogastričnim životinjama i mesožderima.

Postavlja se i pitanje koje izvor ne postavlja: tko će financirati ova istraživanja i kliničke studije? Razvoj veterinarskih pripravaka od nara mogao bi smanjiti ovisnost o sintetskim antibioticima i antiparaziticima, što je strateški interes svake zemlje koja želi osigurati prehrambenu autonomiju i zdravlje vlastitog stočnog fonda. No bez ulaganja u domaća istraživanja, ova potencijalno revolucionarna terapija ostat će u rukama velikih farmaceutskih kompanija koje nemaju interesa za jeftine prirodne alternative.

Znanstvenici predlažu translacijski put od eksperimentalnih otkrića preko standardizacije, farmakokinetičke i toksikološke evaluacije, optimizacije formulacija do kontroliranih kliničkih validacija. U perspektivi „Jedno zdravlje” (One Health), ovakva istraživanja mogu povezati zdravlje životinja, održivu proizvodnju hrane, zaštitu okoliša i biomedicinske inovacije. Nar, koji se tisućama godina koristi u tradicionalnoj medicini, tako bi mogao dobiti svoje mjesto u modernoj veterinarskoj znanosti – ali tek nakon što se dokaže njegova djelotvornost u stvarnim uvjetima, a ne samo u laboratoriju.