Odgovornost ili pokornost – Osobni izbor

Do sad nepoznat virus… Novi virus… Ne zna se porijeklo ovog virusa… Čini se da je virus prešao sa šišmiša na čovjeka…Ne postoji lijek… Virus se brzo širi… Procjenjuje se da će umrijeti XXX milijuna ljudi u svijetu… Bolnice su pune… Nema respiratora… Gradovi i države broje mrtve… Pandemija neviđenih razmjera… Zbog sigurnosti građana zatvaraju se kafići, zatvaraju se teretane, zatvaraju se kulturne ustanove, zatvaraju se trgovački centri, građani se ne smiju kretati izvan svoje općine, uvodi se policijski sat… Situacija je ekstremna… Broj oboljelih u posljednja 24 sata je XXX, broj hospitaliziranih… broj umrlih… Ponašajmo se odgovorno i čuvajmo se od zaraze. Držimo distancu. Ponašajmo se odgovorno. Dezinficirajmo ruke. Ponašajmo se odgovorno. Provjetravajmo prostorije što češće. Ponašajmo se odgovorno. Nosimo maske. Ponašajmo se odgovorno. Mislimo na druge….

Širenje paničnog straha od virusa i zaraze (koji su se mediji u cijelom svijetu izuzetno potrudili izazvati, a trude se i održati), prema dosadašnjim spoznajama iz domene socijalne psihologije, kod velikog dijela  populacije može uzrokovati masovno psihogeno oboljenje.  Što je to masovno psihogeno oboljenje? Prema definiciji to je samo jedan od primjera krajnjeg i krivo usmjerenog informacijskog socijalnog utjecaja, koji kod ljudi izaziva pojavljivanje sličnih tjelesnih simptoma bez poznatog organskog uzroka (Aronson, Wilson i Akert , 2005, 259). To je skup simptoma koji sugeriraju organsku bolest, bez prepoznatljivog uzroka i malo kliničkih ili laboratorijskih dokaza o bolesti, koji se javlja među osobama koje dijele uvjerenja u vezi sa svojim simptomima (Jones, 2000).

Samo u nedavnoj povijesti zabilježeni su brojni slučajevi ove pojave, a Timothy F. Jones iz Ministarstva zdravstva Tennesseea sastavio je popis simptoma na temelju njihove zajedničke pripadnosti u epidemijama koje su se dogodile 1980–1990:

---

---

Poznato?

Jones (2000) navodi i slijedeće:

Masovna psihogena bolest, koja se naziva i masovnom histerijom, već se više od 600 godina opisuje u raznim kulturama i okruženjima, no tijekom medicinskog školovanja rijetko se spominje. Može je biti teško razlikovati od bioterorizma, brzog širenja infekcije ili akutne toksične izloženosti. Epidemije psihogenih bolesti često privlače značajnu pozornost medija, a mogu imati duboke posljedice za javno zdravstvo, socijalne i ekonomske posljedice. Odgovarajuće prepoznavanje i odgovor liječnika na takve incidente može imati značajan utjecaj na ishod.

Od trenutka kada je počela medijska kampanja promocije straha od virusa nisam zamijetila da je netko od vodećih psihologa iz zemlje (a niti iz svijeta) medije upozorio na moguću pojavu masovnog psihogenog oboljenja koje bi moglo dovesti do posljedica na koje je dr. Jones upozoravao prije dvadeset godina. Doduše, činjenica je da ne pratim mainstream medije pa tako zapravo nisam u mogućnosti vidjeti da li je netko od mojih kolega istupio, ali da jest vjerujem da bi i ta kao i većina drugih vrijednih informacija došla vrlo brzo do mene- indirektnim putem. Znam da Hrvatska psihološka komora kao i Hrvatsko psihološko društvo rade na pokušajima saniranja štete i trude se pomoći ljudima koji osjećaju psihološke posljedice traume od tzv. pandemije, kroz koje prolaze zajedno sa svima nama već gotovo godinu dana, međutim, ono što nisam čula jest zahtjev za hitnim prestankom širenja panike i ukidanjem nametnutih mjera od kojih korist nije dokazana (napominjem, dokazana!), a štete su već sada neprocjenjive. Budući da sam u kontaktu s kolegama koji se bave psihoterapijom, klijenata koji trebaju pomoć radi anksioznosti i straha zbog cjelokupne zdravstvene i gospodarsko-ekonomske situacije svakodnevno je sve više. Među njima ima i onih koji su preboljeli virus i pokazuju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja jer su nakon postavljanja dijagnoze bili preplavljeni strahom, izazvanim medijskim terorom, radi kojeg su stvorili uvjerenje da tako smrtonosan virus neće preživjeti. Ne negiram činjenicu da su neke osobe umrle od komplikacija nastalih zbog virusa, međutim, kao što neki liječnici kojima uglavnom nije dozvoljeno istupanje u javnim medijima već dulje vrijeme naglašavaju, i virus gripe, kao i neki drugi virusi ili medicinska stanja, kod određenog dijela populacije mogu dovesti do smrtnog ishoda.

Međutim, iako se uzrečica Mislio/la sam da ću umrijeti od straha često koristi, čini se da ljudi ne vjeruju da je to zaista i moguće. Međutim – moguće je. I događa se.

Kada ljudi dožive golemu promjenu u svom životu povećava se vjerojatnost da će umrijeti.

(Morse, Martin i Moshonov, 1991; prema Aronson i sur., 2005, 507)

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata dogodili su se brojni slučajevi ovakvih smrti među mladićima u tridesetima, koji su djelovali kao da su dobrog zdravlja. Osim toga, potvrđeno je da socijalna izolacija, gubitak odgovornosti i kontrole nad vlastitim životom (što u ovom razdoblju u našoj zemlji doživljavaju štićenici domova za starije, a i ne samo oni), vode do pasivnosti, povlačenja i polaganog umiranja (Aronson i sur., 2005, 507).

Iznoseći ove spoznaje iz socijalne psihologije nemam namjeru implicirati kako virus nije opasan, međutim, na temelju nedavne objave same Svjetske zdravstvene organizacije da test koji se primjenjuje za dijagnostiku COVID-19 zapravo nije pouzdan,

Svrha ove obavijesti: Kako bi se osiguralo da korisnici određenih tehnologija ispitivanja nukleinske kiseline (NAT) budu svjesni određenih aspekata uputa za uporabu (IFU) za sve proizvode.

Opis problema: SZO je dobila povratne informacije korisnika o povišenom riziku od lažnih rezultata SARS-CoV-2 prilikom ispitivanja uzoraka koji koriste RT-PCR reagense na otvorenim sustavima.

(https://www.who.int/news/item/14-12-2020-who-information-notice-for-ivd-users)

(nakon što priznati svjetski znanstvenici još od početka proglašenja pandemije upozoravaju na tu činjenicu, a unatoč tome ovi se testovi i dalje koriste za masovnu dijagnostiku) kako bi itko zapravo mogao znati pravo stanje broja zaraženih, oboljelih i umrlih od tog virusa?

Prvo, prilično se dugo broj pozitivnih, kako kod nas tako i u svijetu, prikazivao kao broj oboljelih iako većina nije imala simptome zaraze ili su simptomi bili lakši. Drugo, značajan broj dijagnosticiranih pozitivnih osoba testirao se iz razloga jer su bile navedeni kao „kontakt“ oboljele osobe i test je pokazao da su pozitivne na virus iako nisu nikada razvili simptome zaraze.

S druge strane, neki su imali više simptoma, ali su im testovi bili negativni. Kod manjeg su se broja ljudi, na žalost, ipak razvile komplikacije koje su završile smrtnim ishodom. S obzirom na navedeno stvarni se broj zaraženih nikako ne može znati jer su se dijagnoze postavljale, a i dalje se postavljaju, na temelju nepouzdanog testa i/ili prijavljenih simptoma, a jednako tako ne može se znati niti stvarni broj preminulih od COVID-19. Smrti teških kroničnih i terminalnih bolesnika pripisivale su se virusu jer su obdukcije bile zabranjene (kako je to moguće??!! – tko liječniku može zabraniti da obavlja svoj posao?!). Osim toga, u cijelom tom razdoblju otkazane su mnoge operacije, onkološki i kronični bolesnici ostali su bez potrebne medicinske skrbi, a neki su vjerojatno umrli od straha ili zbog posljedica socijalne izolacije.

Međutim, vlasti  su nedvojbeno dozvolile da do svega toga dođe. One ne samo da su medijima to omogućile, već su one bile (i dalje jesu) glavni protagonisti „zaštitnih“ mjera i zastrašujućih poruka. Zar oni koji odlučuju ne znaju da izazivanje kroničnog stresa vodi ljude u bolest i smrt? Zar ih stručnjaci iz područja zdravlja nisu upozorili na to? Štoviše, Svjetska zdravstvena organizacija koja daje upute za donošenje mjera, stres je proglasila „zdravstvenom epidemijom 21. stoljeća“ s obzirom na to da percepcija gubitka kontrole nad situacijom (što je definicija stresa) kod mnogih dovodi do srčanih i krvožilnih bolesti, ovisnosti, anksioznosti, depresije i suicida.

Teško je odgonetnuti prave razloge koji dovode do jedinstvenog uzorka nelogičnih postupanja gotovo svih svjetskih vlada: gotovo sve države zbog zaštite zdravlja svojih građana, i to poglavito osoba starijih od 80 godina koje su najpodložnije smrtnosti od virusa, uništavaju čitava gospodarstva i ekonomiju i pritom ugrožavaju zdravlje i živote apsolutno svih ostalih građana. Istovremeno, stručnjaci iz različitih područja zaštite zdravlja (epidemiolozi, liječnici i svjetski priznati znanstvenici, dobitnici Nobelove nagrade) ističu da su nametnute mjere nepotrebne, besmislene i štetne, a statistički pokazatelji govore da je stopa smrtnosti u razdoblju trajanja pandemije otprilike ista ili niža u odnosu na ranije godine. Međutim, socio-ekonomski status, mentalno, tjelesno i emocionalno zdravlje cjelokupne svjetske populacije zbog nametnutih mjera ugroženi su značajno.

Zaista, teško je proniknuti u razloge zašto bi netko tako postupao, ali spoznaje iz psihologije pomažu nam da detektiramo što se postiže postupcima izazivanja straha. Ono što se iz psihologije zna jest činjenica da se ljude uz pomoć straha najlakše može navesti da rade ono što inače ne bi radili: Reklame državnih institucija često koriste taj pristup, pokušavajući uplašiti ljude kako bi prakticirali sigurne spolne odnose, koristili automobilske pojaseve, izbjegavali droge (ovdje se sad kao primjer može dodati još i „izbjegavali druge“). Poruka izazivanja straha djelotvorna je ako se izazove optimalna razina straha koja će ljude motivirati da usmjere pažnju na argumente koji im se nude te ako vjeruju da će slušanjem preporuka naučiti kako smanjiti strah (Aronson i sur. 2005, 231,232).  Emocionalno zasnovan stav prema nečemu (op. pa tako i prema ovoj tzv. pandemiji) teško se mijenja, a ključna obilježja emocionalno stvorenih stavova su:

1. da nisu rezultat racionalnog razmatranja pitanja;
2. da njima ne upravlja logika (npr. uvjeravajući argumenti rijetko mijenjaju emocionalno zasnovan stav) i
3. često su vezani uz vrijednosti (kakva bih ja to osoba bila kad ne bih nosila masku i tako ugrožavala druge?)

tako da pokušaji mijenjanja takvih stavova ugrožavaju sustav vrijednosti osobe (Katz, 1960; Smith i sur., 1956; prema Aronson i sur., 2005). Osoba koja je preplavljena strahom ne traži i ne provjerava točnost informacija već, kako bi što prije povratila osjećaj sigurnosti i kontrole, prihvaća i vjeruje u ono što se nudi i usto izgleda kao spasonosno rješenje (obavezno cijepljenje, držanje distance, nošenje maski, ostajanje kod kuće), previđajući pritom mnoge nelogičnosti u izjavama stručnjaka zaduženih za očuvanje zdravlja i sigurnosti cijele nacije.

Međutim, paničan strah nije uspio zaraziti cjelokupnu populaciju. Zašto? Zasigurno ima više razloga, ali nepovjerenje u vlast i medije sasvim su sigurno među najvažnijima. Velik dio onih koji su uočili nelogičnosti  u medijskim izjavama i postupcima vlasti i stožera pronašli su druge izvore informacija, i čuli ili pročitali informacije koje su došle od strane vrhunskih stručnjaka iz područja medicine, virusologije i epidemiologije, a koje su bile argumentirane i logične, za razliku od onih javno prezentiranih. Međutim, nastupi stručnjaka koji iznose činjenice potkrijepljene argumentima u mainstream medijima nisu dozvoljeni (op. vjerojatno radi sigurnosti i zaštite zdravlja građana (Zakon o medijima, Opća načela, Članak 3.3)).

A što se dešava s mentalnim sklopom stručnjaka promicatelja novog normalnog? Ukoliko su neki od njih i sami u početku zbivanja bili zbunjeni i vjerovali da čine ispravnu stvar, da li je moguće da do sada nisu i sami pomislili da nešto nije u redu? Ukoliko i jesu, dosadašnje spoznaje iz socijalne psihologije ne donose utjehu. Naime, u ovom konkretnom slučaju, oni kojima je na neki način dano da odlučuju o zaštiti nacije dobili su vrlo važnu socijalnu ulogu – ulogu zaštitnika nacije (kako kod nas tako i u drugim zemljama). Kako navode Aronson i sur. (2005, 302), jedna od teškoća koja je povezana sa socijalnom ulogom je ta da se ljudi mogu u tolikoj mjeri uživjeti u svoju ulogu da izgube vlastiti identitet i osobnost. To zorno prikazuje jedan od najpoznatijih psihologijskih eksperimenata, „prison experiment“ ili „zatvorski eksperiment“ Zimbarda i suradnika iz 1973. Naime, kada su osobe kojima je u eksperimentu bila dodijeljena uloga zatvorskih čuvara spoznale da imaju moć, granice iskazivanja njihove moći nad zatvorenicima, njihove okrutnosti, pomicale su se toliko brzo tako da je eksperiment koji je trebao trajati četrnaest dana, zbog „psihološkog pucanja“ „zatvorenika“, prekinut već šesti dan.  Osobe koje su dobile ulogu koja ima moć poistovjetile su se sa svojom novom ulogom već nakon par dana. Kako li se tek moraju osjećati osobe koje misle da imaju ulogu zaštitnika nacije, ako već i moć običnih zatvorskih čuvara djeluje tako snažno na ličnost? (Nisam spomenula, ali sudionici eksperimenta bili su sasvim normalni ljudi – barem prije provedbe eksperimenta). A koji je problem s ulogom zaštitnika nacije? Pa problem je u tome što je ljudska potreba za održanjem samopoštovanja najčešće jača od potrebe da se učini ono što je ispravno. Ljudi tendiraju svoje riječi i postupke, ma koliko nelogične i štetne, racionalizirati i opravdavati u cilju zaštite samopoštovanja.

Samoopravdavanje može zaštiti naše samopoštovanje, ali nas može i učiniti slijepima na nedostatke s kojima se moramo suočiti kako bismo učili i sazrijevali.

(Aronson i sur. , 2005, 210)

Kada ljudi izgovore nešto u što zapravo ne vjeruju oni počinju vjerovati u svoju izjavu, a neka od tih vjerovanja, kako navode autori, mogu biti tragično pogrešna.

Sjećanja nekih bivših američkih predsjednika puna su ovakvih samoopravdavajućih izjava koje služe održavanju vlastitog ega, a mogu se najbolje opisati ovako: „Kad bih morao sve napraviti ponovo, ne bih ništa značajnije mijenjao.“

(Johnson, 1971; Nixon, 1990; Reagan, 1990; sve prema Aronson i sur., 2005, 209)

Aronson i sur. (2005, 210) navode i složeniji primjer zamke racionalizacije u sjećanjima Roberta McNamare, koji je bio ministar obrane i jedan od glavnih vojnih savjetnika predsjednika Lyndona Johnsona tijekom Vijetnamskog rata:

U bolnom otkriću, McNamara priznaje da je 1967. godine, nekoliko godina prije konačnog povlačenja, došao do otkrića da je nemoguće pobijediti u ratu. Međutim, odlučio je šutjeti o ovom pitanju nakon što je u jeku rata napustio ured, žrtvujući nekoliko dodatnih tisuća života Amerikanaca kao i nebrojene žrtve Vijetnamaca. Većina poznatih analitičara vjeruje da je to bila tragična i katastrofalna pogreška, navodeći da je on, da je javno progovorio, mogao skratiti rat i spasiti tisuće ljudi. McNamara u svojoj knjizi iznosi nadahnut, ali neuvjerljiv pokušaj opravdanja svoje šutnje pred javnošću nekom vrstom osobne i profesionalne odanosti svom zapovjedniku.

Međutim, jasno nam je da čuvari naše nacije imaju svoje autoritete (a ovi opet svoje i tako sve do vrha svjetske piramide), stoga njihove odluke i mjere ovise o odlukama vrhovnih autoriteta. Međutim, oni mogu donijeti odluku da budu odgovorni, a ne pokorni. To je odluka koju svatko za sebe mora donijeti. Kako navode Aronson i sur. (2005, 288):

Jedno od najvažnijih pitanja s kojim se suočavaju stanovnici svijeta postaje gdje završava pokoravanje a gdje počinje osobna odgovornost. Filozofkinja Hannah Arendt (1965) je tvrdila da većina sudionika holokausta nisu bili sadisti ili psihopati koji su uživali u masovnim ubojstvima nevinih ljudi, nego obični građani izloženi složenim i snažnim socijalnim pritiscima.

Naime, obuka za čuvare logora se sastoji u tome da se postepeno privikava na primjenu sve okrutnijih postupaka tako da osobe koje izvršavaju naredbu u svakom trenutku imaju mogućnost samoopravdanja svojih ranijih postupaka i na taj način postaju podložnije izvršavanju sve okrutnijih djela.

Čak je i Eichmann bio pogođen kad je obišao koncentracijski logor, međutim, da bi sudjelovao u masovnim ubojstvima on je morao samo sjediti za stolom i preslagivati papire. U isto vrijeme čovjek u logoru koji je samo puštao cyclon-B u plinske komore, svoje ponašanje može opravdati time da je on samo slijedio naredbe odozgo. Znači cjelokupni postupak bio je rascjepkan na dijelove. Niti jedan čovjek nije odlučio izvesti zlo ponašanje i suočiti se s njegovim posljedicama. Osoba koja bi imala punu odgovornost za to ponašanje nije postojala. Možda je to najčešće obilježje društveno organiziranog zla u modernom društvu.

(Stanley Milgram, 1976; prema Aronson i sur., 2005, 295).

Postoji li danas u svijetu netko tko može odgovarati za ovu situaciju? Odgovor je DA. Hoće li netko odgovarati? Vrlo vjerojatno na kraju netko i hoće. Ali tko će odgovarati? Odgovor je – navjerojatnije žrtveno janje. Međutim, činjenica je da su odgovorni svi oni koji su namjerno skrivali ili iskrivljavali statističke i druge podatke i tako ih prezentirali javnosti. Odgovorni su liječnici koji nisu obavljali ono na što su se obvezali Hipokratovom zakletvom. Odgovorni su svi oni koji imaju bilo kakvu moć u ovoj konkretnoj situaciji, a koji su se pokorili autoritetu umjesto da preuzmu odgovornost i postupe ispravno.

Iako socijalna psihologija nije moje uže područje rada činjenice koje ovdje iznosim su iz udžbenika za socijalnu psihologiju, a to je znanje koje ima svaka osoba koja je završila studij psihologije. Područje moga rada je razvojna psihologija, a kao stručnjak iz područja razvojne psihologije znam što za čovjeka znači socijalna izolacija (u nekim društvima je najveća kazna za počinjen zločin da se čovjeka otjera iz zajednice, to je teža kazna od smrtne), znam što za čovjekov tjelesni, emocionalni, socijalni i kognitivni razvoj znači zabrana izlaska iz doma i boravak u zatvorenom prostoru (za svako životno razdoblje posljedice su drugačije), znam što za malu djecu znači izraz lica osobe i koliko je važno da djeca gledaju upravo izraze lica ljudi (opet u svakoj životnoj dobi ima različite posljedice), znam što znači nošenje maski za osobe koje imaju teškoća s respiratornim sustavom ili paničnim napadajima. I znam da su dosadašnja istraživanja pokazala da se povijest društva ponavlja iznova i iznova jer nismo sazreli kao društvo. Međutim, vjerujem također i da je došlo dugo najavljivano doba promjene, doba u kojem je čovjeku omogućeno da evoluira u puno ljudsko biće, a ovi su događaji jedinstvena prilika za to – potrebno je samo da svatko preuzme odgovornost za svoje postupke.

Literatura:
Aronson, E., Wilson, T. D., Akert, R. M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb: Mate d.o.o.
Jones, T.F. (2000). Mass Psychogenic Illness: Role of the Individual Physician. Am Fam Physician, 15;62(12):2649-2653. Preuzeto s web stranice: https://www.aafp.org/afp/2000/1215/p2649.html (10. siječanj 2021).