O tempora, o mores!

Nekada davno Ciceron je izgovorio ovu rečenicu („O vremena, o običaji!“) izražavajući njome čuđenje što se ne čini nešto što je on smatrao da treba učiniti, a što je u ranijim vremenima u sličnim situacijama činjeno.

Od tada se ova rečenica koristi kao uzvik u sličnim prilikama. Posebno kad se uvode običaji koji su novi, a po nama neprikladni, nekorisni ili čak štetni. Čini se da je pravo vrijeme uzviknuti kao Ciceron baš sada na našim prostorima gledajući uvođenje novih običaja koji ne donose mnogo dobra, a donose štetu. Posebno je zanimljivo čuti „opravdanja“ zašto se to čini. Uz sve to, siromašenje i krize kao da, umjesto obuzdaju takvo ponašanje, one ga samo stimuliraju.

Recimo, dijete vam slavi peti rođendan. To već nije obični dan, nije to tamo neki drugi ili treći, nego peti, hej, jubilarni rođendan! O desetom da ne govorimo. Tad se pravi neviđeni dernek, jer ako to ne učinite, može neko pomisliti da ne volite dovoljno svoje dijete, a samo dijete vam to neće nikada oprostiti. Pozivaju se gosti iz susjedstva i oni udaljeniji; iz svog sela i okolnih; bliža rodbina i ona koje se sjetite samo u takvim prilikama i svi koji vam padnu na pamet, samo kako bi ih bili što više i kako bi se poslije o proslavi duže pričalo. Naravno, sve bi to bilo jadno bez muzike uživo i kad bi se svelo na samo jedan dan. Mogao bi neko, ne daj Bože, pomisliti da ste siromašni, da nemate, da te škrti. Diže se kredit, zadužuje se kod prijatelja, samo kako bi se obraz spasio. Samo neka šatra bude što veća!

A tek proslava osamnaestog rođendana!? Slavi se punoljetstvo, nije to šala. Pa proslava mature! Tu se ne štedi, pa to je jednom u životu! Tu su i krštenja, sunećenja… Ako nema važnih događaja, može se proslaviti i polaganje vozačkog ispita ili tečaja prve pomoći, važno je samo da se derneči. Hiljade, pa i destine hiljada se troši na ove fešte, i to ne bi bilo problematično ako troši onaj ko ima, nego troše oni koji nemaju, koji se zadužuju pa onda ko zna do kada vraćaju dugove.

Nesvrsishodno se troši i u mnogim drugim stvarima. Neki podižu spomenike mrtvima skuplje od nečijih kuća. Djeci se poklanjaju neprimjereno skupe stvari, prave se ogromne, luksuzne kuće koje su potpuno neiskorištene, kupuje se nakit koji nema za cilj uljepšati nekoga, nego pokazati koliko je moćan, i tako dalje. I ponovo – nije to veliki problem kada to čine oni koji ni sami ne znaju šta će s novcima, nego oni koji rintaju za to, umjesto da ulažu u ono što će im olakšati život.

Zamislimo samo koliko bi se život promijenio u jednom domaćinstvu da je u deset godina, umjesto što se ulagalo u nekoliko rođendana, punoljetstava, krštenja, pričesti, krizmi, sunećenja, slava, sahrana, matura, vozačkih ispita, svadbi, spomenika, darova, viška stambenog prostora, ispečenih janjaca i tako dalje, dio toga novca uložilo u nešto što će im pomoći u životu? Da je baka, koja godinama muke muči dok jede, dobila zube. Da je domaćinstvo na selu dobilo moto-kultivator. Da su podigli voćnjak koji bi im donosio prihod. Da su postavili izolaciju na kuću i tako uštedjeli novac koji daju za grijanje. Da su djeci kupili odgovarajući kompjutor. Da su se odmorili kako treba i umjesto da su dužni, da imaju i ušteđevinu. Zamislimo i, kada bi svako domaćinstvo pojedinačno bilo za toliko jače, koliko bismo svi zajedno bili jači. A bilo bi moguće, samo da se odreknemo ovih novih običaja koje sam sebi namećemo.

Kada pitate ljude pojedinačno, gotovo svi će reći kako je sve to što se uvodi ne samo nepotrebno, nego je i štetno i naopako. Kič, skorojevićko pomodarstvo. Ali i pored toga će i oni učiniti isto jer ne žele biti drukčiji. Eto, takvi smo, a i to govori zašto smo tu gdje smo.