900 milijuna eura za poslušnost Sarajeva

Dok nam iz Sarajeva i Bruxellesa stižu priče o 900 milijuna eura koji će “propasti” ako se odmah ne urazumimo i ne prihvatimo ono što nam se nudi, vrijedi zastati i zapitati se čiji se interes zapravo štiti ovom žurbom. Jer kad se politički aparati ujedine u jednoj priči – i domaći akteri koji inače ne mogu ni o vremenu suglasnost postići i strani dužnosnici s jasnim mandatom – tada umjesto o konsenzusu treba govoriti o upozoravajućem znaku da smo pred zatvaranjem prostora za bilo kakvo drugačije mišljenje. Konsenzus, naime, nije dokaz istine; on je često samo simptom sustava u kojem je intelektualna raznolikost žrtvovana na oltaru političke podobnosti.

Službeni narativ poznat je do bola: BiH kasni, BiH se svađa, BiH je neodgovorna i bezobrazna prema svojim građanima jer ne povlači novac koji joj je “namijenjen”. Taj novac, eto, stoji spreman, samo trebamo potpisati, imenovati koordinatora i usvojiti “tehničke” sporazume. A oni koji upozoravaju na bilo kakve detalje, oni koji traže vrijeme za čitanje sitnih slova, oni su odmah etiketirani kao blokatori, kao ljudi koji bacaju novac u vjetar, kao neprijatelji vlastitog naroda.

No, postavlja se pitanje: je li doista riječ o novcu koji nam netko daruje iz čiste dobronamjernosti? Ili je možda riječ o instrumentu čija je prava cijena upisana u stupcima koje nitko ne čita i odredbama o kojima se ne raspravlja? Plan rasta za zapadni Balkan nije humanitarna akcija; to je mehanizam usklađivanja, instrument kojim se naše gospodarstvo, zakonodavstvo i institucije prilagođavaju određenom modelu – modelu koji su u Bruxellesu definirali ljudi čiji primarni interes nije dobrobit stanovnika Bosne i Hercegovine, nego funkcioniranje vlastitog sustava i širenje vlastitog utjecaja.

Tko, zapravo, ima koristi od toga da BiH što prije potpiše? Svakako ne građani kojima se obećavaju “bolje javne usluge” i “nova radna mjesta” – floskule koje smo slušali i uz ranije fondove, čije je rezultate danas teško opipati. Izravnu korist imaju konzultantske kuće koje će pisati izvješća o provedbi reformi, imaju međunarodne organizacije prisutne u zemlji čiji se proračuni punjenjem ovakvih fondova produžuju, imaju domaći političari koji će moći pokazati da su “nešto potpisali”, i imaju, konačno, oni gospodarski subjekti iz zemalja članica EU koji će se natjecati na natječajima za infrastrukturne projekte financirane tim sredstvima.

Dugoročni troškovi ove žurbe, međutim, ostat će na teret domaćih poreznih obveznika. Reforme koje se provode pod imperativom “povlačenja sredstava” često su reforme čiji se troškovi održavanja i posljedice ne računaju u trenutku potpisivanja. Nova europska pravila znače nova izvješćivanja, nove agencije, nova tijela, nove procedure – a sve to košta. Tko će plaćati održavanje infrastrukture izgrađene europskim novcem kada se fondovi zatvore? Tko će financirati rad institucija osnovanih da bi se zadovoljili europski kriteriji? Odgovor je, naravno, domaći proračun, odnosno domaći građani.

Posebno je indikativna usporedba s Albanijom koja je, kako nas izvješćuju, već “povukla 100 milijuna eura”. Ne govori nam se, međutim, pod kojim je uvjetima taj novac povučen, koliko je albanskih poduzetnika sudjelovalo u njegovoj realizaciji, koliko je albanskih stručnjaka bilo uključeno u definiranje projekata. Vjerojatnije je da je novac otišao stranim izvođačima, da su studije izvedivosti pisali strani konzultanti, da je albanska domaća pamet ostala po strani – jer tako funkcioniraju ovi aranžmani. Brzina povlačenja sredstava mjeri se brzinom potpisivanja ugovora sa stranim tvrtkama, a ne brzinom jačanja lokalnih kapaciteta.

Domaća stručnost pritom se sustavno omalovažava i zaobilazi. Kada ministar financija ne dođe na sjednicu, to se tumači kao blokada i neodgovornost. No, je li itko postavio pitanje što se krije iza te odluke? Možda je riječ o otporu prema potpisivanju dokumenata koji nisu dovoljno analizirani? Možda je riječ o svijesti da se potpisivanjem sporazuma prepušta dio suvereniteta u kreiranju ekonomske politike? Možda je riječ, naprosto, o pokušaju da domaći stručnjaci – ma koliko ih medijski prozivali – ipak pročitaju ono što se od njih traži da potpišu?

Jer evo što se događa istog dana kada izostaje potpis: iz delegacije EU najavljuju kampanju kojom će građanima “približiti” Plan rasta. Kampanju! Dakle, ne dodatne pregovore, ne pojašnjenje spornih točaka, ne otvaranje prostora za domaće prijedloge, nego kampanju – jednosmjernu komunikaciju čiji je cilj uvjeriti, a ne saslušati. To je mehanizam oblikovanja javnog mnijenja koji nema veze s demokratskom raspravom; to je mehanizam upravljanja percepcijom, gdje se građani tretiraju kao publika koju treba uvjeriti u nešto što su drugi već odlučili.

Zanimljivo je pritom kako se argument “bezobrazluka prema građanima” koristi upravo protiv onih koji nisu spremni potpisati. Kao da je veći bezobrazluk tražiti vrijeme za promišljanje, nego potpisivati dokumente čije dugoročne posljedice ne razumijemo. Kao da je veća šteta propustiti priliku za novac, nego preuzeti obveze koje će nas koštati desetljećima. Kao da su građani toliko glupi da ne vide razliku između novca koji dolazi i suvereniteta koji odlazi.

Istinski strateški interes Bosne i Hercegovine nije u tome da što prije povuče što više novca iz bilo kojeg fonda. Istinski interes je u izgradnji vlastitih kapaciteta za planiranje, provedbu i evaluaciju javnih politika. To znači da prije potpisivanja bilo kakvog aranžmana moramo imati domaće stručnjake koji će ga analizirati, domaće institucije koje će ga moći provesti, i domaću javnost koja će razumjeti što se potpisuje. Bez toga, svaki potpis je čin samokolonizacije, dobrovoljno prepuštanje odlučivanja onima koji nas ne doživljavaju kao ravnopravne partnere, nego kao prostor za širenje svog utjecaja.

Alternativa postoji. Umjesto da hitamo potpisati sve što nam se stavi na stol, mogli bismo inzistirati na tome da se sredstva iz Plana rasta usmjere na jačanje domaćih istraživačkih kapaciteta, na obrazovanje domaćih stručnjaka, na razvoj tehnologija koje možemo sami održavati. Mogli bismo tražiti da se projekti definiraju na temelju domaćih analiza, a ne na temelju studija koje su pisali strani konzultanti s ciljem da se zadovolje strani kriteriji. Mogli bismo inzistirati na tome da se sredstva ne povlače pod svaku cijenu, nego pod cijenu koja je za nas prihvatljiva i održiva.

Političke odluke u suvremenom svijetu rijetko nastaju izolirano; one su proizvod složenih međunarodnih pritisaka, financijskih interesa i regulatornih trendova koji se često predstavljaju kao neutralni i tehnički. No, nijedna tehnička odluka nije politički neutralna. Svaki sporazum, svaki ugovor, svaki plan reformi nosi u sebi određenu viziju društva, određenu raspodjelu moći, određene pretpostavke o tome tko treba odlučivati, a tko izvršavati.

Zato pitanje ovih 900 milijuna eura nije pitanje hoćemo li biti dovoljno brzi i poslušni da ih dobijemo. To je pitanje želimo li ih dobiti pod uvjetima koji nas pretvaraju u puke izvršitelje tuđih zamisli, ili smo spremni riskirati i kasniti i biti optuživani za blokade, samo da bismo sačuvali prostor za vlastitu pamet, vlastitu stručnost i vlastitu viziju razvoja.

Jer ono što nam se danas nudi nije samo 900 milijuna eura. Nudi nam se uloga poslušnika u svijetu u kojem oni koji sami misle, koji se usuđuju pitati i koji nisu spremni potpisati bez razumijevanja, bivaju etiketirani kao blokatori i neprijatelji napretka. A najveća blokada napretka nije sporo potpisivanje; najveća je blokada uvjerenje da se napredak postiže odricanjem od vlastitog mišljenja.

Ako je cijena tih 900 milijuna eura naša intelektualna autonomija, onda je to cijena koju je previsoko platiti. Jer novac dođe i prođe, fondovi se otvaraju i zatvaraju, ali sposobnost da samostalno promišljamo vlastitu budućnost – jednom kad je izgubimo, teško ćemo je ponovno pronaći. I dok nas budu uvjeravali da je naš interes da budemo dio “europske obitelji”, možda bismo se trebali zapitati tretira li se u toj obitelji sve članove jednako, ili postoje oni koji odlučuju i oni koji samo potpisuju.

Građani Bosne i Hercegovine zaslužuju više od kampanje kojom ih se uvjerava da potpišu ono što nisu pročitali. Zaslužuju vlastite stručnjake koji će analizirati svaku odredbu, vlastite institucije koje će moći provesti svaku reformu, i vlastitu javnu raspravu u kojoj će se čuti svi glasovi – ne samo oni koji govore u ime “napretka” i “europskih vrijednosti”. A ako to znači da ćemo povući manje novca, ali ćemo zadržati više pameti, onda je to trošak koji vrijedi platiti. Jer pamet je jedini resurs koji nam nitko ne može dati niti nam ga može oduzeti – osim ako mu se sami dobrovoljno ne odreknemo.