Dan poslije dogovora Putin-Erdogan i situacija u Idlibu

Već dvije analize smo posvetili pregovorima između Rusije i Turske održanim u Moskvi. Predsjednici dviju zemalja Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan sastali su se u glavnom gradu Rusije, suprotno prethodno najavljivanim planovima da se sastanak održi u Istanbulu. Ne da ovaj detalj nije važan,  ali je sadržaj puno važniji, ali cijela suština održanih pregovora je da Erdogan nije uspio uvjeriti Putina da se povuče u Siriji, “preda” Bashara Al-Assada ili zatvori oči pred zvjerstvima turske vojske u Idlibu. Zbog svega toga, ali i zbog nikakvih aduta s kojima je putovao u Moskvu, Erdogan se kući vratio praznih ruku.

Jasno je da je Vladimir Putin imao mnogo pitanja za turskog kolegu, koji ne ispunjava uvijek obveze iz zaključenih sporazuma, ni vlastita obećanja. Naime, prema memorandumu iz Sočija Ankara se obvezala da će razoružati militante iz Idliba i provesti njihovo „filtriranje“. Međutim, sve je bilo upravo suprotno. Turska je pružala i još uvijek pruža sveobuhvatnu podršku teroristima, opskrbljujući ih oružjem, obavještajnim podacima i tako dalje. Naravno, sve to se ne događa otvoreno, ali smrti turskih vojnika govore više od bilo koje Erdoganove izjave.

No, osim Sirije, danas je Erdogan govorio i o Libiji i želi da Rusija utječe na Libijsku nacionalnu armiju da obustavi napade i da Putin naredi da se povuku navodni plaćenici ruske skupine Wagner iz afričke zemlje.

U Libiji se Turska otvoreno bori na strani takozvane Vlade nacionalnog sporazuma Fayeza Al-Sarraja, koja je zapravo uzurpirala vlast u Tripoliju. Istovremeno, Ankara optužuje Rusiju podržava izabrani parlament i glavnog zapovjednika Libijske nacionalne vojske Kalifu Haftara.

Vrijedi napomenuti da Turska nije priznala ujedinjenje Krima s Rusijom, podupire sigurnosne snage Kijeva, šuti na zločine u Donbasu, proglašava nekakav „genocid“ nad krimskim Tatarima i podržava zabranjene skupine koje djeluju na teritoriju Ruske Federacije.

Nemoguće je ne spomenuti ni djela izravne agresije Turske na Rusiju, i to ona koja su se dogodila nedavno. Govorimo o bombarderu Su-24M koji je oboren „greškom“ 2015. godine, te ubojstvu Andreja Karlova, ruskog veleposlanika u Ankari 2016. godine. Tada se Erdogan povukao sa strahom i rupom u proračunu zbog zaustavljenog protoka ruskih turista i niza drugih ograničenja koja je nametnula Moskva.

Međutim, usprkos takvoj nepouzdanoj reputaciji, Kremlj je uvijek podržavao Erdogana. Na primjer, jamčio mu je sigurnost tijekom državnog udara 2016. godine. Osim toga, Ruska Federacija pokrenula je takozvani “Bliskoistočni trokut” Rusija-Iran-Turska, koji je bio važan za uništenje terorista takozvane „Islamske države“ u Iraku i Siriji. Rusija je Turskoj također isporučila najnovije sustave protuzračne obrane S-400 i drugo naoružanje, a da ne spominjemo druge zajedničke projekte poput Turskog toka ili nuklearne elektrane Akkuyu.

Ali unatoč bliskom partnerstvu, Ankara danas pokazuje agresije koja ne zadovoljava interese obje strane. No, takav se program potpuno uklapa u koncept ostalih stranih aktera u regiji Bliskog istoka.

Nije slučajno da je od samog početka sastanka Erdogana i Putina, koji je počeo oko 14:00 po moskovskom vremenu, u Idlibu počelo novo vojno sučeljavanje, kada su teroristi i Turci zajedno sirijsku vojsku u Saraqibu. Napad nije prestao cijeli dan. Kad su rusko-turski pregovori završili, zapadni mediji su širili vijest da je sirijska vojska navodno zarobila i pripremala se pogubiti 2000 turskih vojnika. Obične gluposti, ali mediji igraju svoju ulogu.

Vladimir Putin odmah je jasno dao do znanja Erdoganu da nije zadovoljan situacijom i zahtijevao je hitne mjere, ali takve da će spriječiti štetne učinke na odnose između dviju zemalja, što nije korisno za jednu od njih. Samozvani „sultan“ trulog sultanata je bio vrlo suzdržan i pasivno agresivan, razdražljivo je odgovarao i nije koristio tradicionalne izjave poput “dragi prijatelju” i slično.

Nije propustio iskoristiti priliku da još jednom podsjeti da su pregovori trebali biti održani u Turskoj. Jednom riječju, očito nije bio sklon konstruktivnom dijalogu i nije ni pokušao sakriti svoj stav, što je u početku otvaralo velika pitanja u vezi s ishodom sastanka.

Ovaj stav Turčina bio je nastavak njegove agresivne retorike. Nedavno je tvrdio da su razgovori u Moskvi posljednja prilika za mirno rješenje svih sirijskih problema. U stvari, otvoreno je prijetio oružanim sukobom, ako se ne uzmu u obzir svi zahtjevi Ankare. I ranije je Erdogan znao ucjenjivati, ali rijetko na tako visokoj razini.

Što se tiče sastanka Putina i Erdogana, čelnici su razgovarali nasamo gotovo 4 sata, što znači da su imali o čemu razgovarati. Kasnije su se pregovori nastavili u širem formatu, uz sudjelovanje nekoliko ministara i drugih visokih dužnosnika dviju zemalja. Ukupno su pregovori trajali oko 5,5 sati. Međutim, čini se da se do konsolidiranog rješenja nije moglo doći.

Naravno, Vladimir Putin je diplomatski objavio da su pronađeni „zajednički temelji“, ali te točke nisu imale oblik deklaracije ili nekog drugog službenog priopćenja. Na kraju su ministri vanjskih poslova izvijestili o rezultatima pregovora.

Rekli su da su se uspjeli dogovoriti o prekidu vatre od 00:00 6. ožujka, kao i o sigurnosnom koridoru širokom 6 kilometara sa svake strane autoceste M4 Latakija-Aleppo. Naravno, čak se i takvi neimpresivni rezultati mogu nazvati pozitivnim, ali izgledaju previše nategnutim. Naime, „treće“ će strane u bilo kojem trenutku moći prekinuti režim primirja, pokrećući novi krug napetosti i međusobnih optužbi.

Važno je napomenuti da turska prisutnost u Siriji nije dobila jasan status i ovo će ključno pitanje i dalje visjeti u zraku. Upravo je ta neizvjesnost bila najveći razlog za pogoršanje odnosa između Ankare i Moskve.

Međutim, Rusi se ovdje ponašaju korektno, kao danas, kada su pratili tursko vojno vozilo da iz promatračkog punkta u okruženju iz „medicinskih razloga“ evakuiraju najmanje jednog vojnika. Ni Sirijci danas nisu bili zainteresirani za ubijanje Turaka zbog pukog užitka ubijanja, kao što je to slučaj kod Turaka i terorista kada su u pitanju Sirijci ili proiranske milicije.

Na kraju vrijedi spomenuti izjavu koju je Erdogan dao nakon pregovora. On je za sukob u Idlibu optužio sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada, a također je rekao da je pozvao Putina u Tursku na proslavu stogodišnjice prijateljskih odnosa. Očito je da je Erdogan želio da ruski čelnik “preda” sirijskog predsjednika, ali se to nije dogodilo. Sad će Turčin pokušati ponovo, ali drugi put na svom teritoriju.

Nema sumnje da su pregovori u Moskvi dali Erdoganu dosta „materijala“ za razmišljanje i on je sa sobom ponio čitav popis prijedloga, zahtjeva i obveza za rješenje sirijske krize. Sada se Ankara nalazi na raskršću i trebala bi u bliskoj budućnosti poduzeti odlučne akcije kako bi konačno izrazila svoje stajalište. A ako se Rusima ne bude sviđao ovaj „plan“, odnosno vjerojatno Erdoganovo neispunjenje obećanog, Putinovom neograničenom strpljenju će najvjerojatnije doći kraj.

Ukratko iz Idliba nakon sklapanja novog sporazuma između Rusije i Turske

Prije primirja su teroristi izveli veliko granatiranje položaja sirijske vojske i Hezbollaha na području Saraqiba i u brojnim drugim sektorima, ali nisu postigli nikakav napredak. Sve to je više izgledalo kao manifestacija nemoćnog bijesa nakon što se obećanje o skorom “ulasku u Damask” pokazalo kao još jedan poraz, taktički s jučerašnjim neuspješnim pokušajima da zauzme Saraqib, te operativni, jer se nije uspjela uspostaviti vatrena kontrola barem nad dijelom autoceste M5.

Nakon uspostave primirja, vatra se, naravno, nije potpuno zaustavila, ali intenzitet vatre je puno manji, prvenstveno zbog smanjenja aktivnosti turskih oružanih snaga i ruskog zrakoplovstva. Noću i ujutro još se pucalo, ne tako aktivno kao usred intenzivnih neprijateljstava. Ako je Turska zaista odlučna da održi primirje, trebat će još nekoliko dana da cijela fronta postane relativno tiha. To će olakšati činjenica da obje strane moraju nadoknaditi gubitke u ljudstvu i opremi nakon značajnih gubitaka od prošlog mjeseca i da sirijska vojska rasporedi snage u novim privremenim granicama.

Al-Qaida i Mohammad Al-Golani, stvarni vladari Idliba, odbili su primirje, što znači da je Hayat Tahrir Al-Sham i dalje glavni faktor destabilizacije, što može dovesti do činjenice da će primirje i sporazum iz Moskve propasti. U svjetlu toga je važna izjava čelnika turske vladajuće stranke da je Turska spremna zajedno s Rusijom boriti se protiv Hayat Tahrir Al-Shama, iste formacije koja je prošli tjedan od turske vojske dobivala različitu opremu. Kako će se provoditi proces pomjeranja Golanijevih zločinaca s linije fronta i hoće li se to uopće provesti, veliko je pitanje.

U regiji Saraqib, kako kažu Sirijci, gradić Afes ostaje iza njih, što znači da će cijela ruta M5 biti pod njihovom potpunom kontrolom. Postoje izvješća da su Tigrovi u Afesu, ali još nisu potvrđena. Tijekom dana će se ovo pitanje konačno razjasniti, kao i sigurnost na magistralnoj cesti M5 od Maarat Al-Numana do Aleppa, koja su testirali Rusi i Turci s evakuacijom ranjenog turskog vojnika.

VIDEO: Ruska i turska vojska 6. ožujka evakuiraju ranjenog turskog vojnika i prolaze magistralom M5

---

Sirijci izvještavaju da će dio turskih promatračkih mjesta koja se nalaze u pozadini sirijske vojske biti evakuirana. Prethodno su služila kao dokaz da se Turska ne slaže s tim da Assad zauzme ovo područje, a Erdogan je čak tražio da se Assadove trupe povuku na početne linije. Nakon što je Erdogan pristao na novi status quo duž autoceste M5, njihovo postojanje također gubi smisao značenje, pa se očekuje da će ona u sljedećih mjesec dana tiho nestati.

Turska također smanjuje protisak na Europu pomoću izbjeglica. Policija je prestala pokušavati tjerati izbjeglice prema Grčkoj, a same su izbjeglice obaviještene da Grčka neće otvarati granicu. Upotrijebljeni su kao alat i pokazalo se da je učinak bio slab, pa se sada mogu vratiti u kampove. Međutim, Europljani su se ipak prilično uplašili i svi su s olakšanjem dočekali vijest o dogovoru u Moskvi.

Što se tiče Erdoganovih medija, oni su primijetili da su se pregovori s njim odvijali u dvorani gdje je bio kip Katarine Velike i uz osrednju skulpturu izrađenu u čast rusko-turskog rata 1877.-1878. Da, to je istina i bila je jednostavna simbolika, iako je skultpura posvećena rusko-turskom ratu često prikazivana i na drugim sastancima koji su se odvijali u istoj sobi. Samo, ovaj put je bila u središtu pozornosti nekih turskih medija. Erdogan je možda razumio ovu simboliku, a možda će to razumjeti tek kad pogleda službene fotografije i videozapise sastanka. Tada će se vjetojatno razljutiti.

Mišljenja među turskim jastrebovima su podijeljena. Neki vjeruju da je Erdogan napravio dobar posao prisilivši Assada da prestane provoditi kampanju oslobađanja, odnosno „okupacije čitavog Idliba“, a drugi se smiju Erdoganovim prijetnjama da će Assada izbaciti iz njegove pokrajine. Tako u Turskoj možete pratiti poznatu raspravu “Erdogan je kapitulirao vs. Erdogan je nadmašio sve turske vođe u povijesti”.

U Rusiji obraćaju pozornost na Kijevske radijkale i šale se kako su na društvenim mrežama jučer masovno uklanjali turske zastave, jer su izgubili nadu u izbijanje otvorenog rata između Turske i Rusije. Zapadne skupine za podršku, na čelu s poznatim ljubiteljem Islamske države i Al-Qaide, Julijanom Roepckeom, žale se da je Erdogan definitivno propao i da se partnerstvo “prijatelja Recepa” s Rusijom i Iranom nastavlja.

Općenito, ako ne dođe do naglog uskrsnuća turskih ambicija ili ako se Julian i Bijele kacige ne dosjete nečega, sada svjedočimo završetku zimske kampanje sirijske vojske 2019.-2020. koja je završila nasilno i krvavo, ali je SAA na kraju zadržala sve što je oslobodila za 2,5 mjeseca, a morala je izdržati borbu sa snagama koje su dobile izravnu potporu jedne od najjačih NATO snaga. Uz pomoć Rusije i Irana, Sirijci su izdržali i sada u opuštenijoj atmosferi mogu obnavljati oslobođena područja, nad kojima 7 do 8 godina vlada nije imala kontrolu. A ako pogledate sirijske medije i izjave novinara i javnih osoba na društvenim mrežama, Sirijci su zadovoljni osvojenim i očuvanim i ne sumnjaju da će, prije ili kasnijhe, osloboditi u drugu polovicu Idliba u kojoj su se sada zbile razne islamističke terorističke skupine, od kojih mnoge ne mogu vidjeti jedna drugu, što je potencijal kojeg treba iskoristiti, osim ako nakon 15. ožujka i neispunjenja obveza od strane Turske ne počne treća faza kampanje „Zora Idliba“.