Dok Bruxelles piše ružičaste programe, stvarna Europa je u terminalnoj fazi bolesti

Nadmoćna pobjeda Borisa Johnsona na posljednjim parlamentarnim izborima u Velikoj Britaniji samo je vrh ledenog brijega. Osim Brexita, Europa se mora nositi s mnogim drugim epidemijama razasutim po cijelom njenom teritoriju, od sjevera prema jugu, od istoka do zapada. Unutar Europske unije više nema otoka sreće, imunih na napetosti koje razaraju birokratsku tvorevinu koja kao da je postala sama sebi svrha.

Ali čak i sada, kada je nemoguće negirati dokaze, Bruxelles i dalje sliježe ramenima. Stav pred svaki potencijalno opasan događaj za Europsku uniju je i dalje isti. Ono što se s vremena na vrijeme događa uvijek se treba pripisati “ozračju mržnje” kojeg su hranili suverenisti, “izbornoj nesposobnosti” i „demokratskom deficitu“ i „neznanju“ manje imućnih klasa, koje su krive što upijaju “lažnih vijesti” koje su širile “ekstremističke stranke”.

S gornjih katova europskih institucija jednostavno nikada nije stigao ni osjećaj krivnje, niti svijest o šteti koja se tijekom godina nakupila zbog kratkovidnih ekonomskih i monetarnih politika, kojima treba dodati i apsolutno nerazumijevanje problema koje sa sobom nosi politika „otvorenih vrata“, odnosno davanje zelenog svijetla nekontroliranoj i često ilegalnoj imigraciji u EU.

Rezultat je onaj kojeg svi vide. Europa se raspada i što više vremena prolazi, sve više gubi svoje „dijelove“. Brexit  je zadao ozbiljan udarac trenutnoj strukturi Europske unije, ali pukotina koja je nastala nakon odlučnog stava britanske Konzervativne stranke i Johnsona sigurno nije jedina „vanjska“ prijetnja. Čitav kontinent prolazi kroz više ili manje latentne prijelomne trenutke, prije svega vrlo opasne za agendu koju nameće Bruxelles.

Jedni za drugim, ovi mali šokovi mogli bi stvarno ugasiti Europsku uniju kakvu poznajemo.

Uzmimo za primjer Italiju. Nama susjedna zemlja je teško podijeljena oko stava prema europskom mehanizmu stabilnosti (ESM). Iako je predsjednik Euroskupine Mario Centeno i dalje ponavlja da će se reforma ugovora o Europskom mehanizmu stabilnosti dogoditi, jer je “tako je odlučeno u lipnju” i stoga “nema potrebe za ponovnim otvaranjem pregovora”, dobar se dio talijanske političke scene ne klanja diktatima koji dolaze odozgo. Ukratko, talijanski parlament odobrio je rezoluciju vlade o Europskom mehanizmu stabilnosti, ali situacija je i dalje vrlo kritična i treba je pratiti s najvećom pažnjom.

Što je ESM (European Stability Mechanism)?

Italija je oko ovog pitanja planula nakon više od sedam godina. Izjava Klausa Reglinga, vodećeg čovjeka ESM-a, objavljena u Blombergu 23. listopada 2012. o tadašnjim globalnim financijskim zbivanjima, izazvala je veću pažnju nego posjet Maria Draghija, bivšeg predsjednika Europske središnje banke entralne Bundestagu. Regling je naglasio dva važna aspekta u funkcioniranju ESM-a koja ćemo u ovom sažetku pokušati razjasniti

“ESM je dosad uložio 4 milijarde eura u “visoko ocjenjene” državne obveznice i obveznice međunarodnih institucija. Uglavnom je sve u eurima. Učinili smo to u malim novčanim iznosima, jer bi u protivnom morali premjestiti tržište, što ne želimo učiniti”, rekao je Klaus Regling.

To znači da je stalni fond s kojim raspolaže ESM počeo investirati novac koje uplaćuju sve zemlje koje su potpisale Europski mehanizam stabilnosti. Preciznije, investirali su početne 4 milijarde eura u korist obveznica međunarodnih institucija, te državnih obveznica zemalja sa visokim rejtingom, ponajprije Njemačke.

Regling je arogantno izjavio kako će se ta praksa nastaviti s manjim novčanim iznosima, pod izgovorom da se ne bi poremetila dinamika tržišta kapitala.

Ništa čudno, obzirom da članak 22. ugovora govori da direktor ESM-a mora voditi politiku investiranja s najvećim oprezom koja će jamčiti maksimalnu kreditnu pouzdanost, a vodstvo ESM-a mora poštovati principe vođenja financija u skladu s rizicima.

Novac fonda mora biti investiran upravo ondje gdje “ne postoji” rizik i gdje se jamči najveća kreditna sposobnost, uzimajući kao odrednicu poštivanje rokova oko povrata kapitala. Na ovom kontinentu, gdje izgleda da je jedino sigurno neznanje eurobirokrata, takvo što podrazumjeva investiranje u državne obveznice Njemačke na kraći vremenski period.

Tako se Njemačka našla s kapitalom Europskog mehanizma stabilnosti, koji se puni iz proračuna zemalja članica, bolje rečeno novcem građana, poreznih obveznika, bez da je učinila ikakav formalni zahtijev.

I pored “ograničenih” iznosa koji su investirani, takav potez je u početku najavljivao da će još više produbiti jaz između zemalja “srca” eurozone i onih s Mediterana. Dakle, ESM je mehanizam stvoren za ekonomije zemalja iz zone niskog rizika, kojima je osigurano da posluju pod boljim uvjetima zaduživanja, koje su i bez ovog već uživale povlašten položaj u odnosu na zemlje na samom rubu bankrota. Kao što vidimo iz statističkih podataka, Italija, grčka, pa čak i Francuska nisu uspjele smanjiti svoj dug. Štoviše, uz sve provedene mjere štednje irazne „tranše pomoći“, one danas duguju više nego 2012. i 2013. To je bilo logično, jer su bile prisiljene zaduživati se pod neizdrživim uvjetima,a ipak su punile fond Europskog mehanizma stabilnosti, jer su se na to obvezale.

Moglo bi se reći da je mehanizam, koji je tek sada užario političku scenu u Italiji, bio veliki uspjeh apsurda kojeg nam nudi ova naša Europa. I što sad? Kada u Italiji počne rasti suverenistička plima do razine „ItalExita“, koji je postao često upotrebljavani termin proteklih mjeseci, opet će biti krivi „populisti“, „suverenisti“ i birači s urođenm „demokratskim deficitom“ i „neznalize koje ne razumiju europske vrijednosti“. A govorimo o ljudima kojima je trebalo nekoliko godina da shvate da ih europska birokracija, kroz razne mehanizme, a ESM je samo jedan od njih, jednostavno pljačka.

Stav Višegradske skupine o klimi

Čim se odmaknemo od Italije, izdaleka i slušajući riječi čelnika EU, čini se da je Europska unija nakon teške sezone okrenula novu stranicu i spremna je voditi zemlje članice prema ružičastoj budućnosti.

Ali to je obična laž, jer se dovoljno približiti temeljima EU da bismo u njima primjetili priličan broj pukotina Dakle, Brexit u Velikoj Britaniji, svađa oko Europskog mehanizma stabilnosti u Italiji i što dalje?

Španjolska je i dalje paralizirana i bez vlade dostojne bilo kakve pažnje. Iz Francuske se širi teško nezadovoljstvo građana na okolne zemlje, a nordijske zemalje su nezadovoljne kako EU upravlja situacijom s vladama koje imaju visok javni dug.

Ali se prebacimo se na istok, tamo imamo blokadu Višegradske skupine koja pokazuje jasne znakove netolerancije prema „klimatskoj borbi“ koju je pokrenula Europska komisija na čelu s Ursulom von der Leyen.

I dok su zemlje EU nakon naporne rasprave uspjele postići kakav takav „klimatski sporazum“, Češka i Mađarska su prihvatile uski paket, dok je Poljska bez ikakvog promišljanja odbila kompromis s Bruxellesom.

Plan je previše ambiciozan i koštao bi Poljsku zacrtanih ciljeva samo zato što to tako želi Bruxelles. Ali vlade poput one u Varšavi, koja je još uvijek ovisna o fosilnim gorivima i nije nimalo spremna platiti ogromne iznose novca kako bi započela bizarnu energetsku tranziciju u nepoznato, sada kažu „Ne!“ Europskoj komisiji. Ovo je problem koji stvara novi raskol u EU, po liniji sjever-jug, istoj onoj kuda je nekoć prolazila „željezna zavjesa“.

Implozija Njemačke

Na kraju dolazimo do Njemačke, koja se nekada smatrala lokomotivom Europe. Danas je situacija u Berlinu potpuno drugačija. U međuvremenu je gospodarski sektor zemlje pretrpio ozbiljnu štetu, dijelom i zbog pogrešnih ekonomskih mjera štednje, a dijelom zbog carinskog rata.

Kao da to nije dovoljno, Socijaldemokratska partija Njemačke, koja je u ovom trenutku još uvijek u vladi CDU Angele Merkel, promijenila je svoj kurs. Na posljednjem kongresu je staru gardu, koja se zalagala za Veliku koaliciju s kancelarkom Merkel, koju su predstavljali ministar financija Olaf Scholz i njegova kandidatkinja Klara Geywitz, s trona uklonio novi tandem kojeg su formirali Norbert Walter-Borjans e Saskia Esken.

„Problem“ je što novi jastrebovi planiraju ulagati kišu novca u infrastrukturu, odreći se mjera štednje i uvesti porez na imovinu najbogatijih. Međutim, sve to su mjere kojima se protive demokršćani, koji ne gledaju blagonaklono na ovaj zakoret svojih saveznika.

U slučaju da sporazum o Velikoj koaliciji propadne, što je vrlo realna opcija, Njemačka bi „završila u kaosu“. Ne doslovno, ali bi na novim parlamentarnim izborima, uz sve „pobjede“ koje su ostvarili CDU/CSU-SPD, konzervatici Alternative za Njemačku vrlo lako popunili svaku prazninu. Naravno, to bi također bio glas „ruralne i neobrazovane Njemačke koja ne razumije politički trenutak“, baš kao Britanci.

Stoga, ako realno pogledamo situaciju u Europkoj uniji, ona nikada nije bila podijeljenija i u većoj krizi nego što je danas. Hvalospjevima Ursule von der Leyen usprkos.