Erdogan i SAD – Napetosti, svađe i spletke, ali Turska mora ostati dio NATO pakta

Trenutno turski čelnici ne kriju nade za poboljšanje određenih aspekata njihovih odnosa sa Sjedinjenim Državama i novom administracijom predsjednika Donalda Trumpa. Nakon neuspjelog pokušaja državnog udara u srpnju 2016. povećani su vanjski i unutarnji izazovi u Turskoj.

Neki turski mediji i dužnosnici su izravno optužili Washington da je unaprijed znao sve o pripremi vojnog udara ili da je, uz klerika Fethullaha Gülena i njegove sljedbenike, sudjelovao u njemu. U istraživanju koje je u Turskoj provedeno u studenom prošle godine, 79% ispitanika je izrazilo uvjerenje da su puč pokušale izvesti Sjedinjene Države.

U tom kontekstu treba pratiti i kompleksnu dinamiku i akcije Turske u Siriji, te odnose Ankare s istim Sjedinjenim Državama, kao i s Rusijom, Iranom, Saudijskom Arabijom, Izraelom, službenom sirijskom vladom i takozvanim sirijskim “pobunjenicima”, od kojh je veći dio direktno povezan za Turskom. No, unatoč napetosti, strateška suradnja Amerike, NATO pakta i Turske se i dalje nastavlja.

Washington je zabrinut zbog dva pitanja u vezi sa sudjelovanjem Turske u NATO paktu. Prvo, u kojoj mjeri se SAD i dalje mogu oslanjati na korištenje turskog teritorija ili zračnog prostora za promicanje i zaštitu svojih interesa? Drugo, u kojoj mjeri se Turska može osloniti na potporu SAD-a i NATO-a u pitanjima turske sigurnosti?

Suradnja s Turskom je posebno važna za promicanje američkih interesa na Bliskom istoku i Kavkazu. Turska je smještena u blizini nekoliko vrućih točaka na Bliskom istoku i važno je područje za skladištenje i transport oružja i druge vojne opreme. S točke gledišta Pentagona i NATO pakta, posebno važna činjenica je da Turska kontrolira pristup Crnom moru i izlazaka iz njega.

Naime, Turska kontrolira za Rusiju jedan od strateških komunikacijskih pravaca, a NATO je Rusiju proglasio glavnim neprijateljem svog takozvanog Istočnog boka.

U ovom trenutku je za SAD posebno važna suradnja s Turskom i u borbi, ili prividu borbe, protiv terorista “Islamske države” u susjednoj Siriji i Iraku. Američka koalicija protiv “Islamske države” i dalje će se za vojne operacije u Iraku i Siriji koristiti NATO bazama u Turskoj. Osim toga, ove baze imaju i zrakoplove AWACS, kojima se provode misije ne samo na Bliskom istoku, nego i Kavkazu i Crnom moru. Zrakoplovne NATO baze u Turskoj pokrivaju saveznički protuzračni obrambeni sustavi.

Naravno, za Tursku je i dalje važna bilateralna vojna suradnja s Amerikom i zbog kupnje američkih oružja. Najvećim trenutnim ugovorom Turska planira kupiti napredni borbeni zrakoplov F-35 Lightning II. Turska je među 12 zemalja partnera, uključujući SAD, koje su u multinacionalnom konzorciju odgovornom za proizvodnju zrakoplova F-35. Prema dostupnim informacijama, Turska očekuje da će prva dva zrakoplova F-35 dobiti 2018. godine, a do 2022. više od 24 letjelice. U početku je bilo govora o kupnji 100 ili čak 120 ovih zrakoplova, ali se očito radilo o pretjeranoj brojci.

Osim toga, uz pomoć europskih NATO saveznika Turska namjerava proširiti svoju proizvodnju tenkova. Sjedinjene Države osiguravaju i financijsku godišnju pomoć turskoj obrani.

Trenutno su SAD i NATO u Turskoj prisutni na petnaest lokacija i baza. Tijekom proteklih 15 godina su baze u Turskoj bile izuzetno važne za američke vojne intervencije u Iraku i Afganistanu. Trenutno je najvažnija baza Incirlik, odakle američki i zrakoplovi koalicije provode udare protiv ISIL-a. Bazu pokrivaju raketni obrambeni sustavi NATO saveznika. Trenutno je u bazi 1500 američkih vojnika, jer je u ožujku 2016. članovima obitelji američke vojske i civilnom osoblju naređeno da napuste Incirlik i druge američke baze u Turskoj.

Sve baze NATO pakta na turskom teritoriju podliježu turskom suverenitetu. Dakle, trenutne napetosti brinu Sjedinjene Države zbog mogućih ponavljanja situacija kada su neki događaji doveli do povlačenja američke vojske iz Turske ili su joj aktivnosti ograničene po odluci turske vlade.

SAD u odnosima s Turskom mora u obzir uzeti postosmanske napore Ankare da u zemlji spriječi dominaciju bilo koje strane sile. Turska upravo zbog toga neprestano traga za postizanjem veće samodostatnosti i mogućnosti vlastitog utjecaja na susjedne regije.

SAD zbog aktualnih napetosti s Ankarom sada imaju problema s korištenjem baze Incirlik, a bez Incirlika Amerikanci imaju puno poteškoća u planiranju širenja američkih vojnih operacija na Bliskom istoku. Privremena ili trajna zamjena zračne baze ovisi o nizu čimbenika.

Bez obzira na iskustva i poteškoće u odnosima sa Sjedinjenim Državama i drugim zemljama NATO pakta, Turska ostaje ključna regionalna sila koja ima posebne veze sa Zapadom, zbog čega se razlikuje od drugih regionalnih sila poput Egipta i Irana. No, nedavna zbivanja u području vanjske i unutarnje politike mogu promijeniti ulogu Turske, koja prestaje biti model za islamske zemlje i direktan posrednik u provođenju američkih interesa.

Turska sada radi s puno zemalja izvan NATO pakta, te nastoji razviti veze u vojnoj i obrambenoj industriji, ali i povećati svoj politički i ekonomski utjecaj na susjedne zemlje i regije.

Ekonomski uspjeh Turske posljednjih desetljeća je potaknuo Ankaru da uloži veće napore u postizanju samodostatnosti i neovisnosti u vanjskoj politici. Osim toga, porastom potrošnje energije Turske je paralelno rasla ovisnost u ekonomiji o Rusiji i Iranu. Time se mogu ograničiti neki aspekti u području turske sigurnosne suradnje s Pentagonom i NATO paktom.

No, unatoč tome, Washington i dalje čvrsto vjeruje da članstvo Turske u NATO-u i ekonomska međuovisnost zemlje s Europom u ovom trenutku nemaju alternative. Turska jednostavno nema alternative sigurnosnim i gospodarskim vezama sa Zapadom, s kojim dijeli nasljeđe više od 60 godina institucionalizirane suradnje.

Nesuglasice između Turske i njezinih saveznika u NATO-u su u posljednje dvije godine vezane za Siriju, gdje su Kurdi glavna točka sukoba Sjedinjenih Država i Turske. Sirijski Kurdi su 2012. stvorili privremenu upravu u sirijskom Kurdistanu i vojne Jedinice narodne zaštite (YPG). Turska YPG smatra za glavnu prijetnju svojoj sigurnosti, prije svega zbog veza iračkih, sirijskih i turskih Kurda i njihove želje za stvaranjem kurdske države.

Sjedinjene Države se, naprotiv, zalažu za suradnju s kurdskim snagama, jer ih smatraju za najučinkovitije kopnene snage u borbi protiv ISIL-a. Iz tog razloga Pentagon surađuje sa sirijskim Kurdima, unatoč činjenici da su YPG snage izravno povezane s kurdskim militantima u Turskoj iz Kurdistanske radničke partije (PKK).

Paradoks je da su Kurdistansku radničku partiju SAD, EU i NATO proglasili za terorističku organizaciju, zbog čega Ankara traži da se Sjedinjene Države i ostali NATO saveznici odreknu veza s YPG snagama.

Zbog Turske su Sjedinjene Države prisiljene nespretno prikrivati svoje vojne veze sa sirijskim Kurdima. Konkretno, vojne zalihe ne predaju izravno YPG snagama, nego arapsko-kurdskoj koaliciji Sirijskih demokratskih snaga, gdje većinu opet čine Kurdi.

Nakon početka izravne vojne invazije Turske u sjevernoj Siriji u kolovozu 2016. je kurdsko pitanje dodatno zakompliciralo američko-turske odnose. Operacija je promijenila geopolitičku dinamiku sukoba u Siriji i Iraku, ali utječe i na suradnju između Turske i Sjedinjenih Država u ratu protiv ISIL-a.

Operacija “Štit Eufrata” je počela niti dva tjedna nakon što su Kurdi uz pomoć Amerikanaca od terorista ISIL-a oslobodili grad Manbij na istoku pokrajine Aleppo. Tada Turci odlučuju kako pod svaku cijenu moraju spriječiti ujedinjenje kurdskih područja Afrin na zapadu i Kobani na istoku sjeverne Sirije. U Turskoj su istaknuli da je cilj poraziti ISIL, a kada su vidjeli da će Kurdi zauzeti još više teritorija, Turska je istaknula potrebu daljnjih pregovora o uspostavi kurdske autonomije u Siriji sa središnjom državom i vladom Bashara Al-Assada .

Kako bi smanjili moguće napetosti s Turcima, SAD poziva sve Kurde da napuste Manbij i povuku se istočno od Eufrata. No, očito da američki zahtjevi nisu u potpunosti provedeni, a početkom ožujka Pentagon smiruje Turke i tvrdi da je Manbij pod kontrolom američke koalicije za borbu protiv terorizma. Međutim, Erdogan nije glup da ne vidi da se u širem području Manbija nalaze i ruski i sirijski vojnici, kao i da su Sjedinjene Države o pitanju Manbija cijelo vrijeme igrale protiv Turske, a sam grad je još uvijek u rukama Vojnog vijeća Manbija, kojeg kontroliraju kurdske YPG snage.

Osim toga, SAD su dale vrlo ograničenu zračnu podršku Turcima zbog njihovih veza s Kurdima i želje da ih se zadrži podalje od proturskih islamističkih milicija u Siriji. To su odmah primijetili u Turskoj i počeli otvoreno kritizirati SAD zašto im ne pružaju dovoljnu potporu u vođenju vojnih operacija u Siriji.

Sada SAD moraju računati s mogućnošću napredovanja provladinih snaga Bashara Al-Assada uz potporu Rusije. Istina, SAD imaju dojam kako je, ako ne Kurdima, Manbij bolje dati Turcima, nego Assadu, ali se čini da u ovom trenutku malo toga mogu promijeniti.

Međutim, Amerikancima je još uvijek nejasno koliko Turci žele napredovati na teritoriju Sirije. Još važnije pitanje je tko će upravljati tim područjima? SAD razumiju da Turska ima poteškoća u ostvarivanju svojih političkih ciljeva i usklađivanju svojih aktivnosti s drugim relevantnim akterima u Iraku i Siriji.

U unutarnjoj turskoj politici su SAD ustavni referendum u Turskoj proglasile “kontroverznom inicijativom“. U skladu s planiranim promjenama ustava bi turski predsjednik imao pravo imenovati ministre bez odobrenja parlamenta. Dobio bi pravo da imenuje dvije trećine sudaca Vrhovnog suda, umjesto trenutnih pola. Sjedinjene Države priznaju da je Erdogan neslužbeno već konsolidirano značajan dio izvršne vlasti u Turskoj, ali upozoravaju da će pravna potvrda tih promjena naići na unutarnju i vanjsku kritiku Erdoganove politike, uključujući i onu iz Washingtona.

Dakle, Erdogana će se morati uzeti u obzir kao političku stvarnost, možda čak do 2029. godine, budući da će mu ustavni amandmani dopustiti da se kandidira za još dva petogodišnja predsjednička mandata. Na temelju te pretpostavke, američka politika u odnosu na Tursku će se razvijati u smjeru da je sve moguće, ali pod uvjetom da status Turske u NATO paktu ostane netaknut.

U ovom su trenutku Pentagon i NATO u Turskoj prisutni na 15 lokacija:

1. Zapovjedni centar NATO u Izmiru;
2. Centar Korpusa za brzi odgovor u Istanbulu;
3. Centar za obuku za misije “Partnerstvo za mir” u Ankari;
4. Centar za proučavanje najboljih praksi za borbu protiv terorizma u Ankari;
5. Američki ured za obrambenu suradnju u Ankari;
6. Zrakoplovna baza Konya gdje su raspoređeni NATO zrakoplovi AWACS;
7. Pomorska luka Mersin u Egejskom moru koju američka vojska koristi za transport logistike;
8. Incirlik kao glavna zrakoplovna baza za različite namjene;
9. Ceyhan, mjesto gdje su raspoređeni španjolski sustavi Patriot (Španjolska) ;
10. Kahramanmaraş s talijanskim sustavima “Aster 30”;
11. Kürecik – proturaketni radarski sustavi;
12. Malatya – zračna baza za američku koalicije u borbi protiv ISIL-a;
13. Diyarbakir – zapovjedno središte za proturaketne radare;
14. Diyarbakir – zrakoplovna baza američke koalicije u borbi protiv ISIL-a;
15. Batman – zrakoplovna baza američke koalicije u borbi protiv ISIL-a;

Sve ove lokacije i baze NATO paktu su formalno potrebne za borbu protiv terorizma, ali zapravo služe za nadzor i intervencije u području Bliskog istoka, Kavkaza, Crnog mora i šire, posebno u kontekstu mogućeg zaoštravanja odnosa s Iranom i Rusijom, stoga sve osude američkog State Departmenta na račun Erdogana i njegove uprave treba uzeti s rezervom.