“Erdogan je diktator i nazovimo to pravim imenom” – A SAD su otok slobode?

The Washington Post piše kako turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan postupno pretvara svoju zemlju u totalitarni zatvor, te kako bi SAD i druge zemlje trebale javno osuditi diktaturu turskog čelnika i suprotstaviti se trenutnom stanju u toj državi.

Turska demokracija, koja je već u teškoj situaciji, pod Recepom Tayyipom Erdoganom postaje diktatura, piše The Washington Post.

“Postupno, ali neumoljivo, zemlju koja je jednom težila da bude model prosvijetljene umjerenosti Erdogan transformira u grozni totalitarni zatvor”, navodi se u članku američkog lista.

“Najnovija manifestacija regresije bila je osuda 23 novinara koji su bili osuđeni na dvije do sedam godina zatvora zbog očigledno smiješnih optužbi. Prema tim optužbama, bili su pripadnici terorističke organizacije i objavljivali o tome poruke na Twitteru. Druga dva su proglašena krivima za pružanje potpore terorističkoj organizaciji”, nastavlja The Washington Post.

Recep Tayyip Erdogan, koji je 2016. godine bio meta propalog vojnog udara, potiskuje svoje navodne neprijatelje u medijima, politici, akademiji i agencijama za provedbu zakona. Uhićeno je više od 60 tisuća ljudi, 150 tisuća je bilo prisiljeno napustiti posao.

Glavne mete Erdogana su navodni sljedbenici oporbenog klerika Fethullaha Gülena koji trenutno živi u Pennsylvaniji. Prema turskom čelniku, Gülen, koji je u turskoj politici nekada bio Erdoganov saveznik, organizirao je državni udar i optužen za stvaranje “terorističke organizacije”, optužbe koje Gülen odbacuje.

“Turska je jednom imala snažan, nezavisni tisak, ali je Erdogan pokrenuo multilateralnu kampanju u kojoj su neki mediji bili zatvoreni, drugi su bili prisiljeni promijeniti vlasnike. Osim toga, turski čelnik se nije ustručavao tražiti pomoć sudaca i tužitelja s kojima je prijatelj. Tako se, na primjer, trenutno vodi suđenje protiv 17 zaposlenika lista Cumhuriyet”, piše The Washington Post.

Osim toga, prema dostupnim informacijama, Erdogan planira napasti internet i slobodu govora na internetu, navodi se u članku.

Presude sudova u Turskoj pokazuju koliko se ova zemlja odmakla od zapadnih normi demokracije, ljudskih prava i vladavine zakona. Erdogan se divi Rusiji, Kini, Egiptu, Kubi i drugim zemljama gdje se legitimitet vlade temelji na sili i kontroli misli. U slučaju diktature Erdogana stvari moraju biti nazvane pravim imenom i Sjedinjene Države i druge zemlje trebaju glasno prosvjedovati”, sažima The Washington Post.

Metode Recepa Tayyipa Erdogana su otprilike ili približno onakve kakvim ih opisuje američki list. Diktatura nakon propalog vojnog udara mu je osigurala ostanak i jačanje vlasti, kako njega tako i vladajuće Stranke pravde i razvitka. No, nazvati Tursku klasičnom diktaturom je previše, jer je na Erdogan vlast uvijek osvajao na izborima i to s prilično jakom oporbom iz tri stranke. Ipak, budimo iskreni, Erdogan je autoritarni vođa i proganja i zatvara sve za koje smatra da su povezani sa zločinačkim pokretom Fethullaha Gülena i Kurdistanskom radničkom partijom (PKK).

Ali odakle dolaze optužbe i protiv da se stvari u Turskoj nazovu pravim imenom? Od strane The Washington Posta, lista fašističke i imperijalističke tvorevine koja se predstavlja kao liberalna demokracija.

Što se tiče zatvorenih, SAD su zemlja u koja je prema istraživanjima od prije nekoliko godina u zatvorima držala 25 % svjetske zatvorske populacije. Amerika vodi i po apsolutnim brojkama ljudi iza rešetaka i 2014. je imala pola milijuna robijaša više od Kine, koja je na drugom mjestu u svijetu, ali je stanovništvo Sjedinjenih Država četiri puta manje od kineskog. 60 000 pritvorenih u Turskoj za navodnu povezanost s vojnim udarom je doslovno kap u moru, smiješna brojka u odnosu na ono što se radi u SAD-u.

SAD ima više osuđenih “kriminalaca” nego robova prije pola stoljeća. Jedan od pedeset Amerikanac je uključen u rad zatvorskog sustava , jer si više od dva milijuna zatvorenika moraju priskrbiti  odjeću, hranu , liječenje. Godišnji promet u zatvorskoj industriji premašuje 70 milijardi dolara , a ekonomisti su čak izmislili poseban izraz “Zatvorsko-industrijski kompleks”, što ne postoji nigdje na svijetu.

Uz zatvorenike, postoji oko sedam milijuna ljudi pod nadzorom američkog “popravnog” sustava. Sjedinjene Države imaju više ljudi u zatvoru danas nego Staljinov Gulag za svo vrijeme postojanja.

Kompanije iznajmljuju zatvorenike kao robovsku radnu snagu, među kojima su Chevron, Bank of America , AT&T, Starbucks, Walmart, IBM, Boeing , Motorola, Microsoft, Dell, Hewlett -Packard, Nike, Intel i druge.

Za robovski rad se koriste i djeca, koju se osuđuje na zatvorske kazne doslovno nizašto. Na primjer , u 2008. se ispostavilo da je vlasnik dječjeg privatnog zatvora u Pennsylvaniji podmitio  suce, koji su potom izricali drastične kazne adolescentima. Maloljetnici su dobivali prave zatvorske kazne za djela poput izrugivanja ravnatelju škole na društvenim mrežama  ili krađu DVD-a iz supermarketa . Za osude te vrste nad dvije tisuće tinejdžera je sudac je dobio 2,6 milijuna dolara, a djeca su redovito punila prazne krevete i ostvarivala profit.

Erdogan se rješava svojih političkih protivnika prljavo i otvoreno, dok SAD to čine čisto i u rukavicama. Sve veći broj zatvorenika nesumnjivo donosi i političku moć onima koji su ih stavili iza rešetaka.

Ukratko, zahvaljujući drastičnom porastu zatvorske populacije, naročito crnaca i Latinoamerikanaca, u nekim “bijelim” ruralnim regijama u kojima su smješteni zatvori su se politički procesi iskrivili. Naime, bijela, odnosno republikanska područja grade zatvore kao dio borbe protiv kriminala s ciljem osvajanja političkih bodova, a ponekad i izbora. Sramotnom manipulacijom masovnog zatvaranja crne i latino populacije u izbornom sustavu “jedan čovjek – jedan glas” je vrlo lako je doći do političke pobjede.

Dakle, nazovimo stvari pravim imenom, kako piše The Washington Post. Turski predsjednik Erdogan se oštro obračunava s neprijateljima u medijima, politici, akademiji i agencijama za provedbu zakona. Pritvorio je ili uhitio više od 60 tisuća ljudi. S druge strane, kritičari njegovih metoda žive u najgorem od svih mogućih svjetova i o tome smiju pisati jednako kao novinari Cumhuriyeta ranije o prekograničnoj suradnji Erdogana s “Islamskom državom” ili represiji u zemlji nakon pokušaja državnog udara.