Izraelski napad na Aleppo – Očajnički potez Tel Aviva svjesnog da je izgubio stratešku nadmoć

Iako se trenutno svi pitaju kako to da je Izrael opet gađao sirijske položaje i to u samom Aleppu, navodne iranske objekte u industrijskoj zoni Sheikh Najjar i južno od međunarodne zračne luke, govoreći o izraelskim izborima i odlukama Netanyahua smo se upravo dotakli teme da se o ovom napadu zapravo zna malo ili ništa.

Prema medijima, od kojih mnogi nemaju izvjestitelje na sirijskom državnom teritoriju i koriste priloge s društvenih mreža, Izrael je proveo napad na Aleppo. Ovo nije bio prvi napad nakon nesreće kojeg su izraelske zračne snage uzrokovale pri obaranju ruskog zrakoplova Il-20, kada je poginulo 15 ruskih časnika i vojnika, ali je svakako najozbiljnijom. SOHR iz Londona tvrdi da su mnogi objekti oštećeni, a broj poginulih je “oko deset”. Postoji nekoliko verzija onoga što se dogodilo.

Sirijski službeni izvori, poput novinske agencije SANA, ističu da su udari gađali uglavnom skladišta oružja sirijske vojske. Sirijski mediji pišu o udaru projektila u neku vrstu civilnog poduzeća, bivše tvornice cementa. Lokalni dužnosnici koji su dali komentare su zbunjeni i ne mogu naći nikakav razlog da objasne agresiju Tel Aviva.

Ali postoji još jedna verzija koju šire arapski mediji iz drugih zemalja, kao i novinari povezani s takozvanom  sirijskom opozicijom. Prema njihovim vijestima su Izraelci napali iranske ciljeve. I unatoč djelovanju protuzračne obrane, sve su proveli prilično dobro. Ovakva retorika odaje zadovoljstvo sirijske opozicije navodnim djelovanjem Izraela protiv ciljeva Irana i Hezbollaha, jer su, prema ovim izvorima, bombardirana skladišta s iranskim oružjem namijenjenog Hezbollahu i još jednoj sunitskoj proiranskoj skupini, što je vjerojatno palestinska Al-Quds brigada. Ali sada su Palestinci pod “zapovjedništvom” ruskih specijalnih snaga, koje provode obuku boraca ove frakcije. Tako da sve izgleda prilično nejasno. Prema ovim izvorima je poginulo sedam Iranaca i otprilike toliko je ranjenih.

U ovoj priči su mnogi zbunjeni činjenicom da je Rusija “dopustila” udare po Siriji, posebno na Aleppo, jer su rakete koje su lansirane iz Izraela morale su prijeći šesto do sedamsto kilometara. Druga je verzija da su izraelski zrakoplovi koristili projektile “Delilah” i bombe GBU-39.

Da je riječ o napadima projektila srednjeg dometa iz Izraela, logično je da bi ih učinkoviti moderni sustavi protuzračne obrane trebali otkriti još tijekom leta i eliminirati. No, uopće se ne  zna što je korišteno. Drugo je pitanje kako je Izrael, nakon isporuke ruskih sustava protuzračne obrane Siriji i u pozadini rusko-izraelske krize, sebi dopustio takvu aroganciju?

Ne zaboravimo da se napad dogodio, ili se vjerojatno dogodio, upravo kada je u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda trajala rasprava o Golanu i američkom priznanju izraelske aneksije sirijske visoravni, tako da postoji mogućnost da nije gađano ništa posebno, već je Tel Aviv htio poslati poruku Damasku da je priča o Golanu “svršen čin” i da sirijska vojska nigdje nije nedodirljiva.

Izvor ruskog portala Slobodni tisak, čije objave treba uzeti s rezervom, kaže kako su mu u vojnim krugovima Ruske Federacije rekli da je udar nanesen iranskim objektima u blizini zračne luke u koju redovito dolaze zrakoplovi iz Irana. To može biti samo vojna zrakoplovna baza Kuweires, ali se navodi da su manju štetu pretrpjeli i objekti u blizini međunarodne zračne luke Aleppo.

Izraelci o ciljevima navodno nisu obavijestili rusku stranu, što tvrde neki arapski mediji iz regije, ali je ruska vojska neposredno prije bombardiranja bila je upozorena da će se napad dogoditi. Ovo nema smisla, jer bi ruska vojska u stanje pune pripravnosti morala dići sve jedinice raspoređene u Siriji, tako da bi točnije bilo tvrditi da su Rusi obaviješteni o cilju ili da nisu obaviješteni uopće.

Pitanja suprotstavljanju Izraelu u takvoj situaciji su tema polemika i u Rusiji, ali je u ovom slučaju primjetan utjecaj političkog faktora i činjenici da Kremlj ne želi rat Sirije i Irana protiv Izraela, a još manje želi da Rusija bude uvučena u takav rat. Razlog tome je želja Rusije da stabilizira regiju, a bez dobrih odnosa s Tel Avivom se to ne može postići.

Međutim, ruski vojni vrh razmišlja drugačije od političara i generali tvrde da ruska reputacija zbog pasivnosti trpi ozbiljnu štetu. Ipak, svatko razumije da sukob s Izraelom može dovesti do najneugodnijih posljedica ne samo u Siriji, već u cijeloj regiji.

Ima čak i onih koji tvrde da bi bilo najbolje smanjiti iransku vojnu nazočnost u Siriji, što bi bilo ispunjenje zapovijedi slične onoj koju je Trump uputio Moskvi zbog ruskih vojnika u Venezueli. Naime, tijekom rasprave o Golanu u Vijeću sigurnosti je američki predstavnik Rodney Hunter ponovio ovaj zahtjev, ali je od Rusije tražio i da uvjeri Assada da povuče svoje trupe s Golana i blizine zamišljene granice s cionističkim entitetom.

“Rusija mora uvjeriti Siriju da odmah povuče svoje postrojbe s Golanske visoravni”, rekao je Rodney Hunter, politički koordinator stalne američke misije pri Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, što je Rusija, naravno, odbila učiniti.

U tom smislu, ruski vojni stručnjak Aleksej Leonkov vjeruje da Rusija i Izrael uopće ne surađuju u tom pogledu. Smatra da su ruski vojni odnosi s izraelskom vojskom otprilike isti kao što su bili s Turcima nakon što su oborili ruski Su-24, to jest, gotovo da i nema kontakata. U isto vrijeme, stručnjak vjeruje da iza akcija Tel Aviva stoje Sjedinjene Američke Države.

“Što se tiče pitanja o tome zašto se napad nije odbio… Zapravo, on je odbijen, ali su neki projektili dosegli cilj. Taj zadatak prvo moraju izvršiti Sirijci. U ovom slučaju, oružje protuzračne obrane pod kontrolom ruske vojske uopće nije bilo uključeno. Uključujući i S-300, jer S-300 nije dizajniran da ruši takve rakete. Sirijci su radili s drugim sustavima koje ima je dala Rusija, sa sustavima “Buk” i “Pancir”. To je prvo. Što se tiče ovoga, reći ću da uvelike sumnjam da netko pokušava “razbiti brod”. Sada se ispostavlja da Amerikanci zapravo nemaju što raditi u Siriji. Najvjerojatnije će Kurdi, koje su tako dugo podržavali, postići mirovni sporazum s Damaskom, jer jednostavno ne mogu istovremeno ratovati protiv Turske i Sirije. Za Kurde je mir jedini spas. Isto vrijedi i za južnu Siriju, gdje se nalazi američka baza Al-Tanf.

U blizini baze se nalazi se logor Rukban, kojim SAD i njihovi lokalni saveznici objašnjavaju svoju prisutnost u ovom dijelu Sirije. Problem s ovim kampom će očito uskoro biti riješen. Izgleda da je Izrael rezervni plan. Washington više nema razloga kojim bi opravdao svoju prisutnost, pa su u igru uključili Izrael, koji agresijom izaziva arapsku zemlju. Ako Damask reagira na ovu agresiju ili puti bilo kakvu prijetnju Izraelu, Sjedinjene Države će se odmah uključiti u ovu priču i svijetu govoriti kako je nužno da američke trupe budu u tom ili bilo kojem drugom dijelu Bliskog istoka”, rekao je Aleksej Leonkov, glavni urednik vojnog časopisa “Arsenal domovine”.

Koji je smisao za SAD da zauvijek vode rat u ovoj regiji?

“Pa, ono što sada rade može se nazvati gospodarskim ograničavanjem Kine i Rusije. Procesi u Indiji i Pakistanu povezani su s onim što se događa u Siriji. Sve su te zemlje nekako povezane s projektom Novog puta svile. Ni Kina ni Rusija neće ulagati u njega i graditi infrastrukturu dok se ovdje vode ratovi. Za Sjedinjene Države i Izrael, koji su izravno povezani sa Sueskim kanalom i drugim pomorskim projektima, izgradnja Novog puta svile će biti veliki udarac. Osim toga, utjecaj Moskve i Pekinga će u velikoj politici rasti i to će dovesti do daljnjeg uništenja modela unipolarnog svijeta. Naravno, Washington to nastoji to spriječiti”, zaključio je Leonkov.

Izraelu neće biti lako ako Assadove trupe pokušaju povratiti Golan

U početku smo naveli da ruske specijalne snage obučavaju najbolje mladiće iz palestinske Quds brigade sastavljene od Palestinaca druge, čak i treće generacije prognanika u Siriji. Ovo se nimalo ne sviđa Izraelu, a igrom slučaja je gađana četvrt u jugoistočnom Aleppu gdje je brigada nastala. To također ima svoju simboliku, kao i vrijeme udara tijekom rasprave o sirijskom Golanu u Vijeću sigurnosti. Sama činjenica da ruske snage uvježbavaju Palestince koji sanjaju o povratku svoja sela i gradove je za Izrael provokacija. Službeno se obuka provodi kako bi se ova brigada integrirala u sirijsku vojsku za borbu protiv terorizma. Ali ne zaboravimo da je prioritet sirijske vanjske politike vratiti Golan.

Sada se vratimo u proljeće 2015. godine, kada je sirijska vojska trpjela kritičan nedostatak ljudstva i bila je na rubu izumiranja. Pod napadima Jaish Al-Fateha, brigade Ahrar Al-Sham i frakcija sada već upokojene Slobodne sirijske vojske su vladine snage islamistima predale gradove Idlib i Palmiru. Ali ono što je karakteristično, nije bilo više terorista nego vladinih vojnika, što je ukazivalo na paniku i pad morala među Assadovim vojnicima.

Kako je tada pisao portal Al-Masdar, koji kao da je bio zadužen za rušenja ostatka morala među sirijskom vojskom, “to je bio depresivan prizor”. Kako su se njihove fronte tako brzo urušile? Naravno, može se tvrditi da su “ćelije spavača” u gradovima i selima odradile svoj dio posla i dale poticaj islamističkim snagama, ali kako objasniti da je sirijska vojska bacala tenkove, oružje i drugu opremu?

Nakon pada Idliba, teroristi tursko-saudijske koalicije Jaish Al-Fateh su doslovno šetali po teškom terenu, promatrajući bijeg vojnika regularne vojske. Sirijsko ratno zrakoplovstvo je pratilo džipove jedinica Islamske države, koji su tiho preko pustinje išli na Palmiru i jasno su ih vidjeli, ali ih nitko nije bombardirao. A nije bilo nepredviđenih okolnosti koje bi opravdale takvu paniku. Čini se da je vojno vodstvo odbacilo svoju obvezu da koordinira obranu zemlje.

Stoga se može tvrditi da je u proljeće 2015. sirijska vojska de facto prestala biti stvarna sila. Samo je Assadova Republikanska garda, zbog pukog instinkta preživljavanja, jer bi kao alaviti svi bili pobijeni, tvrdoglavo branila Damask, iako ne od dobro organizirane vojske, nego od rasutih skupina razbojnika i islamističkim fanatika, među kojima je bilo nekoliko istinski obučenih boraca.

Glavne jedinice ISIL-a su se tada borile u susjednoj zemlji, budući da su stvorene od iračkih sunita, uglavnom vojnika i časnika poražene vojske Saddama Husseina.

Međutim, današnja izvješća iz Sirije, iako su i dalje zabrinjavajuća zbog događaja u Idlibu, ipak ukazuju na punu obnovu Sirijske Arapske Vojske. 26. ožujka 2019. su vladine snage provele operaciju protiv ćelija ISIL-a u pustinji južno od Deir Ez-Zora i Al-Mayadeena. Nastavljaju se kršenja primirja u sjevernom dijelu Hame, zapadnom dijelu Alepa i sjevernoj Latakiji, ali na svim dijelovima fronta sirijska vojska čvrsto drži položaje i učinkovito razara neprijateljske snage i vojnu infrastrukturu. Koristi se raketnim snagama i teškim topništvom uključujući samohodne haubice s ruskim preciznim navođenim streljivom. Zrakoplovstvo u Idlibu djeluje gdje god treba i učinkovito zaobilazi turske promatračke punktove, nanoseći precizne udare po položajima islamističkih skupina.

Dakle, nakon osam krvavih godina je došlo do značajnih promjena u sirijskoj vojsci. Malo je poznato da je sirijska vojska izgrađena na francuskom modelu i općenito se u vođenju rata pridržavala NATO pravila. Moskva, sovjetska i postsovjetska, svoje organizacijske tajne radije nije dijelila sa Sirijom. Usprkos uvjeravanjima o prijateljstvu s Rusijom, predsjednik Bashar Al-Assad se u početku više usredotočio na Zapad, pogotovo jer je Sirija do 1941. godine bila francuska kolonija.

Sirijska vojna doktrina je, očito bez savjeta francuske strane, izgrađena na perspektivi budućeg rata s Izraelom za povratak Golanske visoravni, izgubljene 1967. godine. U tom smislu se može samo nagađati tko je pripremao operaciju za oslobađanje tih teritorija 1973. godine, kada je Damask u frontalni napad protiv Izraela bacio više od 1000 tenkova.

Tada je uništena otprilike polovica sirijskih oklopnih snaga. Ofenziva je provedena sa slabom pješačkom i zračnom podrškom, bez uzimanja u obzir sposobnosti neprijatelja. Zaključak tog masakra bio je da sirijske snage jednostavno nemaju dovoljno tenkova za probijanje neprijateljske obrane.

S druge strane, ministarstvo obrane Rusije, djelujući kao glavni menadžer izvoza ruskog oružja, arapskim zemljama tradicionalno nije nametalo svoja operativna načela, već je samo uzelo u obzir posebnosti nacionalnih doktrina i nudilo oružja koje se najbolje mogu prilagoditi lokalnim karakteristikama.

Danas je Moskva očito pomogla Damasku, ali uz uvjetom da “prihvati ruska pravila igre”. Zapravo, ako pogledate kako su se jedinice sirijske vojske borile prije i nakon što je Rusija ušla u rat protiv islamističkih militanata, možete primijetiti temeljnu razliku.

Prije rata 2011. godine je sirijska vojska imala više od 5000 tenkova, ali uglavnom starih. Bilo je 2250 modela T-55C, 1000 T-62C i 800 T-54C. Međutim, oklopne snage su imale i 1620 modernih tenkova  T-72S.

Sirijsko vodstvo je za suzbijanje militantnih jedinica formiralo moćne, iako u brojkama, tenkovske jedinice iz T-55/54, jednostavno zato što ih je bilo mnogo. Međutim, oklopna vozila su se često bacala u borbu sa slabom pješačkom zaštitom ili čak bez nje. Gubici su bili strašni, što je dovelo do pada morala tenkista.

Najmanje 2300 sirijskih tenkova i oklopnih transportera je napušteno ili uništeno u prve tri godine rata. Prema arapskim promatračima, kao i prema američkoj vojnoj obavještajnoj službi, danas je borbeno spremno u Siriji ostalo tek 10% do 15% predratnog voznog parka.

Ali se s dolaskom ruskih stručnjaka u Damask situacija promijenila. Uspjeh u razdoblju od 2016. do 2019. je postignut pažljivim planiranjem pješačkih napada, podržanih i oklopnim vozilima i motoriziranim jedinicama.

Najtvrdokornije militante su uništili zrakoplovi i helikopteri ruskih zrakoplovnih snaga. Dakle, sirijska se vojska počela fokusirati uglavnom na učinkovito korištenje malih skupina tenkova, koji su otišli u bitku ne ispred, nego iza vojnika.

Očigledno su ruski vojni stručnjaci pružili značajnu pomoć u modernizaciji starog tenkovskog voznog parka sirijske vojske, uključujući instalaciju eksplozivno-reaktivnog oklopa tipa Kontakt-5, dizelskog motora V-55U od 620 konjskih snaga i bočne oklope na tenkove T-55, kako bi se oduprli udarima bacača granata. Dodan je i stabilizator topa i druge hardverske nadopune i iz starog T-55 se napravio vrlo uspješan T-55M s brzinom od 50 km na sat i s dosegom djelovanja  450 km bez punjenja goriva.

Na isti način je moderniziran tenk T-62, kojeg su Sirijci opremili s još jednom kupolom od dvije zakrivljene ploče i abdominalnim oklopom. Prema nekim informacijama, uvedeno je pravilo da se nezaštićeni tenkovi ne šalju u bitku, osim bez hitne dozvole ministarstva obrane. Općenito, bez povećanja preživljavanja oklopnih vozila, uključujući i stare, bilo bi nemoguće slomiti ISIL, jer samo zrakoplovi ne mogu dobiti nijedan rat.

Krajem 2015. je sirijska vojska primila seriju novih ruskih tenkova T-90 i T-90A, koji su sudjelovali u oslobađanju Aleppa. Neki od njih su, prema tenkistima, bili napadnuti od strane američkog teškog protutenkovskog raketnog sustava BGM-71 TOW i preživjeli su strašno iskušenje. Jedan takav slučaj je postao poznato iz videa koji se proširio internetom. Zanimljivo je da je posada, od šoka i straha nakon udara, nakratko pobjegla iz tenka, ali potpuno nepotrebno izlaskom su riskirali da budu pokošeni pješačkim oružjem, dok su u tenku T-90 bili sigurni

Međutim, takve situacije više nisu zabilježene i sirijska je vojska, obnovljena od nule, stekla ogromno iskustvo u vođenju neprijateljstava, uključujući i pripremu složenih taktičkih i strateških operacija.

U isto vrijeme, glavni prioritet Damaska u vanjskoj politici je i dalje povratak Golanske visoravni po svaku cijenu, uključujući i vojnim sredstvima.

Naravno, kraj sukoba u Siriji je još daleko, a vojnici su umorni od osmogodišnjeg rata. Međutim, ako sirijska vojska uspije nadvladati trenutne poteškoće, a čini se da to može, to će u budućnosti postati jedna od najboljih vojski na Bliskom istoku.

Najvjerojatnije je svijest o novoj realnosti natjerala Washington da u žurbi da prizna suverenitet Tel Aviva nad Golanskom visoravni, kojeg će Amerikanci morati braniti u slučaju napada Damaska. I kao što smo rekli na početku, nijedna akcija bilo kojeg aktera u regiji se ne može promatrati odvojeno. Tako je i napad izraelskog zrakoplovstva na Aleppo, koji još mora biti razjašnjen, dio šire slike da se Damask i Iran uvuku u sukob s Izraelom, dok bi Rusija bila prisiljena odabrati stranu, čak i “samo” na diplomatskoj razini, ne nužno u vojnom smislu. Međutim, ovakvi izraelski napadi sve više liče na poteze očajnika svjesnog nove realnosti na terenu i promjene ravnoteže snaga u korist Sirije i njezinih saveznika. Stoga bi žurba i ishitrene odluke u ovom trenutku bile najgori mogući odabir za Damask.