Klima i migracije: Recept za katastrofu rješiv s nekoliko radikalnih odluka

Možemo raspravljati o tome što uzrokuje klimatske promjene u svijetu i globalno zatopljenje, koje nitko ne opovrgava, iako postoje dokazi da proteklih desetljeća izlazimo iz „malog ledenog doba“ koje je trajalo oko 500 godina, te da je antropogeni faktor obična izmišljotina. Međutim, neovisno o tome, globalno zatopljenje i demografski rast u zemljama Trećeg svijeta će u narednim desetljećima dovesti do masovnih migracijskih valova.

U posljednjih nekoliko godina su se SAD i Europa suočili s naizgled beskrajnom poplavom izbjeglica. SAD iz Meksika i Latinske Amerike i Europa iz sjevera Afrike i Bliskog istoka. Pogođene zemlje, pokušavajući apsorbirati ovu poplavu izbjeglica, ovaj nekontrolirani priliv su doživljavale kao izvanredne situacije na nacionalnoj razini. Ne bez razloga, naravno.

Što učiniti sa svim tim ljudima? Gdje biste smjestiti? Kako ih nahraniti? Kako se može suzbiti neizbježni otpor svojih građana i posljedični porast legalnog nacionalizma?

Iako ti problemi i dalje ostaju neriješeni, pojavljuje se glavni problem – masovna migracija klimatskih izbjeglica. Prema nekim izračunima, zbog demografske eksplozije u Africi, porast broja klimatskih izbjeglica zasjenit će trenutne imigracijske probleme.

Dok se SAD i južna Europa danas suočavaju s poplavom izbjeglica, uglavnom iz disfunkcionalnih zemalja ili ludi koji bježe od regionalnih ratova, problem klimatskih izbjeglica će u usporedbi s ovim kojem svjedočimo biti pravi cunami.

Ogromna izbjeglička populacija, ne u milijunima ili desecima milijuna, već u stotinama milijuna, mogla bi pobjeći iz područja svijeta u kojima promjenjiva klima utječe na već devastiranu poljoprivredu zbog poplava, suša ili porasta temperatura.

I koje rješenje nude „veliki umovi“ Zapada na raznim međunarodnim panelima? Srednjoročno i dugoročno suzbijanje emisija CO2, iako je upitno je li CO2 uopće kriv za rast temperatura na globalnoj razini.

Ono čega se ova „elita“ nije sjetila, a neće se ni sjetiti jer tako ostaje bez profita, je podići gospodarstva tih zemalja na noge, uskratiti potporu marionetskim vladama i osloboditi zemlje Afrike i Latinske Amerike dužničkog ropstva.

Francuska, na primjer, može prosvjedovati koliko hoće, ali dok zemlje bloka Françafrique koriste kolonijalni afrički franak kao valutu i Banque de France ima veće ovlasti od njihovih nacionalnih središnjih banaka, Pariz se nema što žaliti na priljev milijuna novopridošlih Afrikanaca.

U ekonomiji afričkih zemalja, bogatih resursima, multinacionalne korporacije treba razvlastiti, jer su proteklih desetljeća od tamo ionako izvukli profit višestruko veći od uloženih sredstava, a nadzor nad eksploatacijom, prodajom i upravljanjem dobiti od tih bogatstava, uz stroge kontrole, treba povjeriti tehnokratskoj upravi imenovanoj od strane Ujedinjenih naroda. Kasnije, kada se dosegne određena razina razvoja, taj posao se postepeno može prepuštati lokalnim demokratskim vladama.

Rješenja je puno, a ovo su samo neka od njih. Ali se ona ne spominju iz pukog razloga zato što diraju u interese onih koji u svojim izoliranim vilama neće osjetiti poplavu migranata, niti znaju kako se živi u Africi ili Latinskoj Americi.

Upravo zbog toga je nova migrantska plima neizbježna, ali će ona radikalno promijeniti društvenu i političku kartu Europe. Manje emisije CO2 to neće spriječiti, a na radikalna rješenja odricanja profita, kako bi se očuvale europske nacije, nitko nije spreman.

Na njih nije spreman ni Donald Trump, iako treba reći da će se s ovim problemom suočiti buduće uprave, jer veliki migrantski val iz Latinske Amerike neće moći zaustaviti zid na granici s Meksikom. SAD moraju promijeniti politiku prema zemljama odakle im dolazi najviše migranata, a to su Salvador, Guatemala i druge zemlje Srednje Amerike u kojima su na vlasti klijentelistički režimi koje nadzire CIA.

Stoga je krajnje vrijeme da se probudimo i da počnemo vršiti pritisak na naše vlade u područjima u kojima će to dati vidljive rezultate i ujedno podići životni standard naroda Afrike, Bliskog istoka da ne govorimo, koji je s naftom i drugim bogatstvima sposoban prehraniti sam sebe i razviti se u vrlo kratkom roku. Ako ne bude tako, uskoro ćemo svjedočiti stvarnosti u odnosu na koju će 2015. godina biti “problemčić” rješiv s tri milijarde eura godišnje poslanih turskom predsjedniku Erdoganu. Nažalost, bez promjene vanjske politike i ekonomskih odnosa, za problem s kojim ćemo se suočiti neće biti novca koji će ga riješiti.