Kritika europskog "zdravog razuma" – Nije točno da EU mora postojati

Završili su izbori za Europski parlament. Očekivano su dva najveća bloka, socijaldemokrati i pučani, točnije demokršćani, koji su zbog političke korektnosti iz imena izbacili kršćanski sufiks, izgubili veliki broj zastupnika, a uspon su zabilježili zeleni i tri takozvana populistička bloka. Sada se postavlja pitanje što dalje? Kamo s ovakvom Europom?

Postoji ova Europa, kao da postoji još jedna koja će se izvući iz ladice, ali ona po mišljenju brojnih stručnjaka ne funkcionira.
Talijanski politolog Alessio Trabucco je u svojoj kolumni, nekoliko dana prije glasovanja, predstavio kratku povijesno-ekonomsku rekonstrukciju europskog neuspjeha. Od kaveza jedinstvene valute do klopke štednje, eurozona je izgrađena na nejednakostima, strukturnim disfunkcijama i neravnotežama. To je ruševna zgrada koja ozbiljno riskira da se sama uruši, a glavni ekonomisti je definiraju kao neodrživu. A mi u Hrvatskoj ulijećemo upravu u tu ruševnu zgradu koja se raspada.
Prije nekoliko dana je Alessio Trabucco sudjelovao na seminaru o makroskopskim neravnotežama u platnim bilancama različitih zemalja. Na pitanje o dugoročnoj održivosti integriranog komercijalnog i monetarnog sustava koji se temelji na tim pretpostavkama, stručnjaci su govorili da EU očito ne može preživjeti i prvi potporni stup koja riskira slom je jedinstvena valuta.
Svi ekonomisti znaju da je Europskoj uniji predodređeno da se sruši, što kažu na seminarima i konferencijama ili u člancima koje pišu, ali sve to treba preformulirali u javnosti, kada se iz ekonomske rasprave prelazi na političko-ekonomsku, koja je sasvim drugačija stvar.
I tako se pretvaramo da još uvijek postoji dobra stara Europa, zbunjena i shizofrena, jer gotovo nitko ne zna kako smo došli do ove točke.

Europska unija ne može biti tvorevina kao SAD

Budući da se Europska unija predstavila kao mlađa sestra ideje o Sjedinjenim Američkim Državama, usporedimo je sa Sjedinjenim Američkim Državama kako bismo shvatili da nije dovoljno gomilati države da se stvori federacija. SAD su se rodile u skladu s povijesnim trenutkom kada su nastajale federacija svijete kao što su SAD, Indija, Kanada i Australija. Te zemlje su imale ogromnu teritoriju koju su naseljavali autohtoni narodi, a onda su došle strane sile koje su uništile stanovništvo i prirodne resurse. Osvajačke sile su uspostavile vazalnu administraciju, dok su lokalne elite oblikovane prema kulturi osvajača. Vrijeme je prolazilo, a kolonije su se sve više osjećale neovisnima i konačno su, uz više ili manje nasilja, stekle vlastitu autonomiju. Danas od autohtonih naroda tamo nema gotovo ni traga. Osim Indije, naravno.
Ono što mi nazivamo Amerikancima, kako ih danas gledamo, nisu toliko Amerikanci koliko unuci i praunuci Europljana, Afrikanaca i Latinoamerikanaca. Međutim, bez Sjedinjenih Američkih Država ti Amerikanci ne bi bili oni koje poznajemo.
Mogu li postojati Europljani i bez Europske unije? Evo već prvog nesporazuma. Ono što nazivamo Europskom unijom je nadnacionalna institucija koja se rodila u posljednjih pola stoljeća, dok je prava Europa geopolitička i kulturna cjelina s tisućljetnom poviješću, kolijevka zapadne civilizacije. Otuda velika konfuzija kada je riječ o Europi i izjednačavanje Europe s Europskom unijom.
Možete biti Europljanin i ako niste dio EU, kao što su to Švicarci, Norvežani, pa čak i Britanci. Europska povijest nema zajedničku crtu s povijesti Sjedinjenih Država, Kanade, Indije i Australije, stoga trebamo biti vrlo oprezni kada govorimo o europskoj federaciji ili o Sjedinjenim Državama Europe, budući da bi to mogao biti izvanredan projekt samo u neutralnom smislu. Pravo pitanje nije ono koje se obično postavlja, odnosno je li europskim narodima zaista potrebna Europska unija. Pravo je pitanje trebaju li Europskoj uniji Europljani? Ako je ono što je do sada napisano točno, odgovor bi mogao biti ne,i ovdje počinju velike nevolje.
Europska unija je zapravo rođena krajem 19. stoljeća, kada se europsko područje iz područja kontrole nad ostatkom svijeta pretvaralo u područje konflikta. Prvo su došli rovovi i ratovi, a zatim željezna zavjesa. Godine 1910. su se čelnici Francuske, Velike Britanije i Sjedinjenih Država mogli lako sastati u Parizu i odlučiti o sudbini svijeta, ali nakon 1945. to više neće biti moguće.
Svijet je bio podijeljen na blokove i Europa s njim. Kada je komunistički blok propao, sukobi između europskih naroda se još nisu ugasili. Nakon pada Berlinskog zida savezni kancelar Helmut Kohl najavljuje ponovno ujedinjenje Njemačke. Europska povijest mijenja svoj kurs. Na vijest o najavi Kohla bivši francuski predsjednik François Mitterrand postaje bijesan i zove Margaret Thatcher, koja je također bila zabrinuta zbog ponovnog ujedinjenja. Mitterrand se boji da bi Njemačka mogla osvojiti “više teritorija od onog kojeg je osvojio Hitler, a Europa će platiti posljedice”. U međuvremenu, talijanski čelnik Giulio Andreotti također izražava zabrinutost, ali kroz šalu

Andreotti: “Toliko volim Njemačku da sam više volio da postoje dvije”

Svi europski vođe idu dalje od željezne zavjese kako bi se sastali s Mihailom Gorbačovim, vođom Sovjetskog Saveza, ali ga svi pitaju isto. Željeli su da se suprotstavi ujedinjenju Njemačke svim sredstvima i da održi Varšavski pakt. Takav zahtjev u Moskvi znači jedno i da, ako bude potrebno, pripremi Crvenu armiju. Nije iznenađujuće da se svi sjećaju Wehrmachta, SS zločinaca i Gestapoa, jer su svi uglavnom proživjeli strahote drugog svjetskog rata. Ono što iznenađuje je da se to događa u prosincu 1989. godine, a samo tri godine kasnije svi potpisuju Ugovore iz Maastrichta.
Nešto ovdje ije u redu i ne podudara se. Isti lideri koji bi učinili sve da Njemačku drže u dva dijela, uskoro će biti natjerani na trijumfalnu pobjedu Europske unije.
Onda dolazi euro, ključni kamen za EU. Oni koji tvrde da je euro jednostavno valuta nisu razumjeli njegovu pravu prirodu, jer je euro cement europske zgrade. Bez njega, nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke, nije mogla biti rođena ni EU. Euro je jedinstvena valuta koja je u glavama francuskih i britanskih vođa trebala zadržati Njemačku pod njihovom kontrolom, koristeći se monetarnim sustavom kojeg vodi Europska središnja banka, neovisna o vladama i EU. Uključivanje Njemačke u različite institucije, Komisiju, Parlament i Vijeće EU, također bi omogućilo europskim vladama da koordiniraju kontinentalnu politiku, samo kako bi se suzbila njemačka sila.
Očigledno to nije bio samo strah od potencijala izražen u 80 milijuna ljudi i još jednom su ujedinili Nijemce kako bi krenuli prema zajednici europskih naroda. Dugo sanjana iskrena želja je ostvarena. Međutim, razvoj situacije je kroz vrijeme pokazao da su žurba i strah doveli do krive procjene i da je taj pristup vjerojatno bio najmanje inteligentan. Tvrdilo se da bi postupno spajanje sektora u kojima se artikulira institucionalna moć očito moralo dovesti do savezne države. Ali kako možemo nastaviti živjeti u monetarnoj uniji bez političke ili kulturne unije?
Sumnja da je iznenadna koncepcija eura bila motivirana željom da se Njemačkoj oduzme snaga je više nego legitimna. Dokaz je da su se euru otvoreno usprotivili guverneri središnjih banaka i tu valutu nije preporučivao veći dio međunarodne znanstvene zajednice, koji su govorili kako će jedinstvena valuta, uz sprečavanje prilagodbe tečaja, slabe zemlje učiniti još slabijima, a jače još jačima.
Unatoč tome, Jacques Delors, tadašnji predsjednik Europske komisije, vrlo dobro je upravljao oporbom. Zadužio je guvernere da odluče koja pravila uvesti za javne proračune u slučaju da sazre politička rasprava o euru.
Guverneri, svjesni da bi bilo vrlo teško održati euro, nisu sumnjali da treba slijediti model njemačke Bundesbanke, najstroži i jedini mogući, čija je glavna svrha stabilnost cijena, odnosno borba protiv inflacija i zemljama eurozone.
Ono što je za bankare bila samo tehnička igrarija postaje stvarnost, prvo s režimom fiksnih deviznih tečajeva za međunarodne transakcije ECU, koji je služio za testiranje stabilnosti jedinstvene valute, a zatim s konačnim uvođenjem eura 2002.

U ranim godinama je euro pretrpio drastičnu devalvaciju koja je perifernim zemljama omogućila da dišu. Štoviše, globalni uvjeti su bili povoljni i nitko nije shvaćao unutarnju slabost jedinstvene valute, koja se očituje od izbijanja krize 2008. godine.
No, što je toliko problematično u vezi s eurom da su ga mnogi ekonomisti proglasili neodrživim? 1957. godine, kada je cijeli svijet bio vezan za dolar po fiksnom tečajnom režimu poznatom kao sustav Bretton Woods, James Meade, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, napisao je da si Europa, ako želi nastaviti s ekonomskom integracijom, ne može priuštiti da bude vezana za fiksne tečajeve, jer bi prisilila slabe zemlje na uvoz deflacijskih politika jakih zemalja.
Ova jednostavna ekonomska istina ponovno je potvrđena desetljećima kasnije od strane drugih dobitnika Nobelove nagrade kao što su Paul Krugman i Joseph Stiglitz, koji su očito ignorirani od strane političara koji su, zbog namjere da dovrše europski san prema funkcionalističkom pristupu, stvorili divovsku super-državu koju karakterizira očigledan demokratski deficit i bezizražajna birokracija. Ali ta divovska super-država nema tri temeljna uvjeta koji jednu instituciju čine suverenom državom. Nema monopol na uporabu sile, fiskalni monopol i valutni monopol.
Vraćajući se na rođenje EU, taj su čin, na primjer Talijani, pozdravili s velikom naklonošću, uvjereni da će ulazak u superdržavu prisiliti talijanske vlade da “rade kako Bog zapovijeda” i da će gospodarstvo zemlje ojačati zahvaljujući euru. Računali su na takozvano vanjsko ograničenje, a nisu bili jedini.
Međutim, malo ih je shvatilo da će ulazak u disfunkcionalni sustav potkopati temelj njihovog tada još uvijek vrlo jakog gospodarstva.
I danas mnogi među talijanskom inteligencijom nisu razumjele implikacije usklađivanja EU i Njemačke, koje je s godinama usvojilo politike koje, unatoč povećanju produktivnosti, imaju za cilj umjetno smanjivanje plaća. Unutarnja devalvacija njemačke proizvode čini izuzetno konkurentnim na tržištu, ali se time stvaraju ozbiljne neravnoteže unutar eurozone.
Trgovinske neravnoteže između europskih zemalja eksplodirale su s krizom, a euro ne može biti rješenje, što je čak priznao i Romano Prodi, jedan od  tvoraca jedinstvene valute. Razlog leži u riječima Jamesa Meadea, koji je tvrdio kako uvoz deflacijske politike u biti znači prilagođavanje njemačkom modelu, koji ima elementarne karakteristike suprotne talijanskom i mnogim drugim modelima.
Desetljećima su u Njemačkoj zadržane umjetno niske plaće, koje nosu prilagođavane produktivnosti rada, koja stalno raste. Taj dobiveni višak je ekvivalent profita za elitu koja robe i usluge plasira na inozemna tržišta, budući da je domaća potražnja potisnuta.

Kako bi njemački proizvodi bili konkurentni, Bundesbanci, što je u osnovi njena zadaća, ostaje da sustavno drži niži razinu cijena u usporedbi sa stranim zemljama. Drugim riječima, budući da je njemačka inflacija sustavno niža, njemačka roba je na međunarodnim tržištima uvijek konkurentna.
U uvjetima fleksibilnosti i slobodne razmjene se ova praznina popunjava automatskim usklađivanjem tečaja, pri čemu se ocjena donosi u odnosu na druge valute, koje se zbog toga i amortiziraju u odnosu na marku, a cijena slične robe se svodi na ekvivalentnu razinu.
Uvođenjem jedinstvene valute taj mehanizam prilagodbe očito nestaje. Njemački model je od tada agresivan, nekoordiniran i prijeteći u usporedbi s ekonomskim sustavima konkurentskih zemalja poput Francuske i Italije.
Budući da nisu u mogućnosti promijeniti tečaj, europske zemlje moraju nastaviti s internom devalvacijom, odnosno smanjenjem troškova rada, što za radnike znači smanjenje plaća, otkazi i ukidanje stečenih radničkih prava. Tek tada se može steći izgubljena konkurentnost. U međuvremenu, zbog zajedničkog djelovanja unutarnje devalvacije i globalne ekonomske krize, razbijeno je cjelokupno talijansko industrijsko tkivo, a Europska središnja banka, da po statutu održi stabilnost cijena, žrtvuje sve ostale za taj cilj, uključujući radna mjesta u zemljama koje nisu prilagođene njemačkom modelu. To je pravo značenje “uvoza deflacijskih politika”.
Kao što je upozorio Luigi Zingales, Nijemci s cijenom novca, koja je polovica talijanskog, mogu si priuštiti da dođi u Italiju, Grčku i slične zemlje, da tamo kupe njihove tvornice, zatvore ih i riješe se konkurencije. Ovaj rizik se nadvio nad cijelim jugom Europe, uključujući Francusku.
I kao da strukturalne disfunkcije eurozone nisu bile dovoljne, Italija je ranjena krizom prisiljena od EU, gdje je Njemačka postala nesporni lider, da uvede niz politika štednje koje su samo pogoršale gospodarske uvjete, što je priznao i Međunarodni monetarni fond.
“I tako, napredujući s takozvanim suverenističkim strankama, razbijajući društvenu i međunarodnu koheziju, nakon što smo zemlju prepustili vlastitoj sudbini, dolazimo do naših dana”, piše Alessio Trabucco.
Kao što smo vidjeli iz ove vrlo kratkog  povijesno-ekonomskog pregleda, osnivanje EU je usko povezano s podjelom Europe na blokove i stvaranjem eura zbog straha od ponovnog ujedinjenja Njemačke, potom stvaranjem Europske središnje banke koja je usvojila rigidni njemački model.

Zaključak koji se može izvući nije da se moraju osloboditi  i poticati najgori antinjemački osjećaji ili tvrditi da je izlazak iz eura lijek za sve bolesti. Još gore je ne vidjeti tanku liniju između zdravog patriotizma i špiljskog nacionalizma od kojeg nema nikakve koristi.
Ono što je potrebno, ako ništa drugo, je svijest o činjenici da je ono za što se vjeruje da je utjelovljenje europskog sna zapravo propadanje i birokratski kafkijanski plod tisuća divergentnih i nekoordiniranih političkih kalkulacija . Pozitivna vrijednost europskih snova se sukobljava s praktičnom izvedivošću projekta, čije su granice nevidljive samo ekonomski nepismenima. Možemo reći i da je ipak sve dobro, da nam je uravnotežena europska integracija zajamčila sedamdeset godina mira, ali ako sve izneseno u ovom članku ima temelje i potvrdu, mir je u ratnom smislu zamijenio latentni političko-ekonomski ra.
Pretvarati se da se ne događa ništa je retorika takozvanih “progresivnih” stranaka. Ali to je kao ostati na Titaniku koji tone i dalje plesati valcer.
Tvrdnja da možemo izgraditi Europu suverenih pokreta je logična kontradikcija. Svatko tko je suveren u vlastitom domu nema potrebe da svoje probleme rješava s drugima. Onda, kao i što se pitao Lenjin, preostaje nam samo da se zapitamo: Što da se radi? Možda su  europski narodi to odlučili ovaj vikend ili možda ne, ali u Italiji, da bi držali korak s ostatkom EU, ljudi imaju osjećaj da moraju mijenjati sve tako da se ne promijeni ništa. Ali upravo taj osjećaj je Mattea Salvinija jučer lansirao u politički Olimp. Naime, prema konačnim rezultatima je Lega Mattea Salvinija na euroizborima sama dobila 34,4% glasova, što je dvostruko više nego na parlamentarnim izborima 2018. Podsjetimo da politika Salvinija nije samo dati naredbu da se odbije nekoliko brodica s migrantima u vodama Lampeduse, kako ga se voli prikazati u medijima. To je i obećanje da euro na kraju njegove vlade više neće postojati, ili barem ne u gore opisanom obliku. Mora li onda postojati Europska unija? Kao što pojasnili na početku, ne mora, jer da je trebala nastati, bila bi rođena u povijesnom razdoblju stvaranja velikih konfederacija. Ovo u čemu danas živimo je ruševna zgrada u kojoj je nešto pošlo po zlu i više ne funkcionira.
You Tube / L’Intellettuale Dissidente