Marijan Knezović – Psihijatrijski slučaj ili manipulator?

Na društvenim mrežama pojavila se objava Marijana Knezovića koja pod naslovom “Uživajte u svetoj knjizi”  gdje navodi dvadeset točaka navodnih kur’anskih citata. Potrebno je odmah reći – ovo nije kritika, ovo nije analiza, ovo je čista i nekritička manipulacija koja ima za cilj poticanje mržnje i netrpeljivosti. Ako je Knezović uopće svjestan onoga što radi, onda je riječ o moralno i pravno odgovornoj osobi koja svjesno sije mržnju. Ako nije svjestan, onda se postavlja pitanje njegove psihičke stabilnosti i sposobnosti rasuđivanja.

Prvo, valja reći nešto o robovlasništvu koje Knezović spominje kao da je jedinstveno za islam.

Knezović u svojoj objavi navodi ajete koji reguliraju odnos prema robinjama i robovima, prikazujući to kao nešto što islam uvodi i promiče.

Istina je, međutim, sasvim drugačija. Robovlasništvo je postojalo tisućama godina prije Kur’ana – u starom Egiptu, Grčkoj, Rimu, Perziji, Bizantu, pa i kod starih Slavena.

Ono što Knezović prešućuje jest činjenica da je islam, pojavivši se u sedmom stoljeću, bio prva velika civilizacija koja je sustavno ograničila robovlasništvo, propisala uvjete oslobađanja robova, učinila oslobađanje robova vjerskom zaslugom i postavila temelje za njegovo ukidanje

A dok Knezović napada islam zbog robovlasništva koje je regulirano prije 1400 godina, valja ga podsjetiti da je robovlasništvo na Zapadu ukinuto tek u devetnaestom stoljeću.

Sjedinjene Američke Države su ga ukinule 1865. godine, Britansko Carstvo 1833., a Francuska tek 1848. godine. Dakle, dok su muslimanski učenjaci stoljećima raspravljali o uvjetima oslobađanja robova, Zapad je robove prevozio preko Atlantika i držao ih u lancima. Knezović o tome, naravno, ne piše ni riječi.

Drugo, Knezović sustavno izvlači ajete iz povijesnog i tekstualnog konteksta.

Njegova prva točka navodi ajet 65:4 kao da poziva na silovanje djevojčica. Taj ajet, međutim, govori o razdoblju čekanja nakon razvoda ili smrti muža – propisu koji je u sedmom stoljeću štitio prava žena, posebice u pitanjima nasljeđivanja i utvrđivanja očinstva.

Riječ o djevojčicama koje još nisu dobile menstruaciju jedna je od tri kategorije koje se spominju – uz stare žene i trudnice – i predmet je složenih teoloških rasprava, a nikako “poziv na silovanje”. Knezović ovdje ne nudi tumačenje, nego doslovce dodaje vlastite riječi u usta Kur’anu.

Treće, ajet o tuči iz sure 4:34 Knezović prevodi na najprimitivniji mogući način

Arapski glagol daraba ima više od trideset značenja, od “udariti” (bez ostavljanja modrica, simbolički, primjerice grančicom miswakom) do “odvojiti se”, “napustiti”, “ukoriti”. Većina suvremenih prevoditelja Kur’ana i islamskih teologa smatra da se ovdje radi o simboličnom činu koji ne ostavlja posljedice, a mnogi ga uopće ne prevode kao “tući” nego kao “napustiti bračnu postelju”.

Povijesno je poznato da Poslanik Muhamed nikada nije udario nijednu svoju ženu ni sluškinju – što je činjenica koju Knezović zgodno izostavlja.

Četvrto, Knezović u svojoj objavi pripisuje Kur’anu ono što u njemu uopće ne postoji.

Njegova točka o 72 djevice u raju klasičan je primjer – taj broj se ne spominje u Kur’anu već u lošim hadisima tj. tumačenjima, i to ne na način na koji Knezović to predstavlja. Kur’an opisuje raj simbolički, a ne kao bordel s 72 djevice.

Isto tako, smrtna kazna za napuštanje islama ne postoji u Kur’anu – Kur’an doslovce kaže “nema prisile u vjeri” (2:256) i “vama vaša vjera, a meni moja” (109:6). Ono što postoji jest klasična pravna tradicija koja je apostaziju (napuštanje vjere) tretirala kao izdaju političke zajednice u ratnim uvjetima – nešto što je postojalo i u kršćanskoj Europi sve do novog vijeka.

Peto, ajeti o ubijanju, odrubljivanju glava, amputacijama i ratnom plijenu koje Knezović nabraja odnose se isključivo na ratno stanje.

To su ratni ajeti iz vremena kada su muslimani bili proganjani, ubijani i protjerivani iz svojih domova u Mekki. Kur’an istovremeno kaže: “Borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prelazite granice – Allah doista ne voli one koji prelaze granice” (2:190).

Isti onaj Kur’an koji Knezović citira da bi opravdao nasilje, zapravo zabranjuje ubijanje nevinih, staraca, žena, djece i redovnika u samostanima. Da je Knezović pročitao samo malo dalje od svojih izabranih ajeta, znao bi da Kur’an naređuje davanje zaklona čak i neprijateljskim mnogobošcima koji zatraže zaštitu (9:6).

Šesto, posebno je zabrinjavajuće Knezovićevo inzistiranje na “četiri muška svjedoka za silovanje”.

To je možda i najokrutnija laž u njegovoj objavi, jer ajet 24:13 govori o optužbi za preljub (dobrovoljni čin), a ne o silovanju. Silovanje se u islamskom pravu tretira potpuno drugačije – žrtvin iskaz se prihvaća, silovatelj se kažnjava bez potrebe za četiri svjedoka, a žrtva se nikako ne kažnjava. Knezović svjesno brka dvije potpuno različite pravne kategorije kako bi stvorio dojam da islam štiti silovatelje – što je obrnuto od istine.

Sedmo, valja se zapitati kakav je psihološki profil osobe koja sastavlja ovakav popis.

Stručnjaci za nasilni ekstremizam prepoznali bi klasične tehnike dehumanizacije – nazivanje ljudi “svinjama i majmunima”, proglašavanje “najodvratnijim stvorenjima”, opisivanje kao “zakletih neprijatelja”.

To nije argumentacija, to je priprema za nasilje. Prije nego što netko podigne ruku na drugoga, prvo ga mora prestati smatrati ljudskim bićem. Knezović to čini sistematski, točku po točku. Nije važno je li riječ o svjesnom manipuliranju ili o paranoičnom poremećaju ličnosti s elementima proganjanja i grandioznosti – važno je da njegove riječi imaju stvarne posljedice. Ljudi su ubijani zbog ovakvih objava. Doslovno.

Što kažu zakoni

Ovo nije sloboda govora. Ovo nije kritika vjere. Ovo je poticanje na mržnju i nasilje prema članku 325. Kaznenog zakona Republike Hrvatske. Marijanu Knezoviću treba ukloniti objave, podići kaznenu prijavu i uputiti ga na psihijatrijsku procjenu, jer osoba koja na ovaj način percipira stvarnost nije sposobna sudjelovati u javnom diskursu bez ugrožavanja sigurnosti drugih ljudi.

Prema Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine (članak 145.a, stavak 1), Kaznenom zakonu Federacije BiH (članak 163, stavak 1) i Kaznenom zakonu Brčko distrikta (članak 160, stavak 1), javno izazivanje ili raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti kažnjava se zatvorom od tri mjeseca do tri godine, dok Kazneni zakon Republike Srpske (članak 359, stavak 1) propisuje kaznu zatvora do tri godine za javno pozivanje na nasilje ili mržnju zbog, između ostalog, vjerske pripadnosti.

Pošteni građani, ne šutite. Svaki lajk, svaka podjela, svako “ma pusti ga” – to je zeleno svjetlo za sljedeći zločin iz mržnje.