Mianmar – Humanitarna kriza, korijeni i ciljevi ”Vojske spasa Rohingya”

Mediji javljaju kako su ”pobunjenici muslimanske manjine Rohingya u Mianmaru proglasili jednomjesečno primirje kako bi se civilima i izbjeglicama mogla dostaviti humanitarna pomoć”.

Humanitarna kriza u Mianmaru je počela 25. kolovoza, kada je vojska zemlje na napade nekoliko stotina militanata na policijske postaje i vojarnu u saveznoj državi Arakan odgovorila kampanjom represije koja je uzrokovala novi egzodus lokalnog civilnog stanovništva. Prema Ujedinjenim narodima je do 2. rujna u susjedni Bangladeš stiglo 60 000 Rohingya muslimana, koji su pobjegli iz susjednog Mianmara. Drugi podaci spominju veće brojke, iako nitko ne zna njihov točan broj, kao ni broj ubijenih od početka sukoba između militanata koji tvrde da su 2012. podigli oružanu pobunu kako bi obranili prava lokalnih muslimana u Mianmaru.

Naime, ”Vojska spasa Rohingya Arakana” (ARSA), poznatija pod imenom Harakah Al-Yakin, provela je koordinirane napade 25. kolovoza  na više desetina pograničnih postaja na granici Mianmara i Bangladeša, tvrdeći da kako je to počinila s ciljem borbe za prava muslimanske Rohingya manjine u zemlji, koja je broji od milijun do 1,5 milijuna ljudi u zemlji i desetljećima je diskriminirana, jer im središnje vlasti većinske budističke zemlje pod tim imenom ne žele dodijeliti državljanstvo.

Mještani iz većine sela na sjeveru države Arakan su pobjegli pred uzvratnom operacijom mianmarske vojske, uglavnom u susjedni Bangladeš, gdje su stigli pješke ili čamcima poslije višednevnog hoda po kišnom vremenu.

Ukupno se vjeruje da je uz 87 000 Rohingya, koji su pobjegli poslije nasilja u listopadu prošle godine, do sada pobjeglo oko trećine Rohingya iz Mianmara.

Nakon objave primirja su vlasti Mianmara priopćile kako će podići kampove za prihvat raseljenih Rohingya, posebno nakon novog poziva Ujedinjenih naroda bivšoj ”disidentici”, sada čelnici zemlje Aung San Suu Kyi, da se “mobilizira oko ovog pitanja”.

Oko 27 000 budista i hindusa je također pobjeglo iz svojih sela i našlo utočište u manastirima i školama na jugu regije Arakan.

Ako se krenu čitati izvješća i medijski natpisi o ovom problemu, prvih 50 članaka koje ćete naći na internetu su ”objašnjenja” zapadnih medijskih kuća ili Al-Jazeere i Al-Arabiye, medijskih kuća koje vijesti u islamskom svijetu šire poput plime. Čak i oni koji u pravilu ne vjeruju mainstream medijima, sve objavljeno prihvaćaju kao nespornu istinu, iako su objave pune dezinformacija i fotografija iz raznih bojišta i prizora nasilja iz svih dijelova svijeta, od kojih neke uopće nemaju veze sa situacijom u Mianamaru.

To ne znači da je ona za civile bolja nego što se navodi, ali se ovim objavama cilja na osjećaje muslimana koji sukob tumače kao mržnju većinskih budista prema muslimanskoj manjini. U dijelu većinskog stanovništva Mianmara sigurno ima i takvih osjećaja, ali pojednostaviti stvari do te mjere i govoriti o planiranom ”genocidu” je pretjerano. No, cilj je postignut i cijeli islamski svijet se mobilizirao i stao uz ljude koji su iskorišteni samo kako bi se stvorilo novo krizno žarište u jugoistočnoj Aziji. Kome treba humanitarna kriza ovih razmjera oko koje su se aktivno mobilizirali Malezija i Indonezija, a za njima sve islamske zemlje regije i svijeta?

Rohingya narod je predodređen da bude žrtva kada su kolonijalne vlasti u Indiji odlučile ”izmjestiti” milijune muslimana u Arakan, koji su u tom procesu postali većina u kasnije saveznoj državi Mianmara.

Unatoč svemu, barem za sada, ne treba poistovjećivati narod Rohingya s pripadnicima militantne skupine  Harakah Al-Yakin, ili ”Vojskom spasa Rohingya Arakana” (ARSA), koja je aktivne tek od 2012. godine, koja svojim napadima nije učinila ništa, a uzrokovala je represiju i brutalne zločine protiv Rohingya od strane vojnih vlasti u zemlji.

Uz humanitarnu krizu i zločine vojske Mianmara, nitko nije ozbiljno otvorio pitanje skupine Harakah Al-Yaqin i može li oružana pobuna postojati bez značajnih financija, zapovjedi, organizacije i inozemnih sponzora?  Koje su to države i tko ima korist da nekoliko stotina militanta skupine Harakah Al-Yaqin, znajući da će nakon toga uslijediti oštar odgovor vojske, napadnu graničnu policiju i vojsku Mianmara u Arakanu?

Istinu o patnjama Rohingya manjine treba govoriti, ali se zaustaviti samo na tome i ne htjeti znati drugi dio priče nas čini sudionicima glavnih organizatora ove humanitarne krize, a oni nisu u Mianmaru.

Činjenica je da sukob, koji ranije nije bio toliko izražen, vjersku dimenziju dobiva tek 2012. s pojavom militanata skupine Harakah Al-Yakin. Čak je i ”Međunarodna krizna skupina” (ICG) sa sjedištem u Bruxellesu  morala priznati kako je u razgovorima s članovima Harakah Al-Yakina utvrđeno snažne veze ove skupine sa Saudijskom Arabijom, a potom i Pakistanom.

ICG navodi kako su Rohingya militanti, koji su se borili u drugim zemljama, pored nekih Pakistanaca i Afganistanaca, prije prošlogodišnjih napada provodili vojni obuku u selima mianmarskih Rohingya skoro dvije godine.

Nakon najnovijeg vala nasilja, odgovora vojske i humanitarne krize zapalio se cijeli jugoistok Azije. Indonezija i Bangladeš pozivaju međunarodnu zajednicu da nešto poduzmu. U Maleziji i Indoneziji je održano nekoliko prosvjeda zbog ”genocida” nad Rohingya u Mianmaru i ovo je pitanje postalo glavno pitanje islamskog svijeta, kako na državnoj razini, tako i među stanovništvom.

Povjesničar Boris Barth, koji je 2006. objavio knjigu o povijesti genocida, kazao je za DW da se pojam ”genocid” treba oprezno koristiti.

”Ja bih ga koristio samo ako je jasno da je namjera vlasti istrebljenje jedne grupe ljudi ili jednog dijela grupe. Nadalje, želio bih naglasiti da nešto stroža interpretacija genocida, kako ga definira međunarodno pravo, ne podrazumijeva trivijalizaciju zločina koji nisu genocid”, tvrdi Barth.

No, govirili o ”genocidu” ili nasilju i zločinima protiv civilnog stanovništva, koje je žrtva globalne politike, za  Rohingye ne mijenja ništa.

Od Filipina do Mianmara se SAD bore protiv američko-saudijskog terorizma

Ovim je naslovom geopolitički analitičar Tony Cartalucci iz Bangkoka u svom najnovijem članku najbolje opisao što se događa u Mianmaru, a Rohingye su više nego korisne ”kolateralne žrtve” u provedbi jasnog plana.

S nedavnim napadom na policiju u Mianmaru od strane skupine Harakah Al-Yakin koju Reuters opisuje kao “muslimanske pobunjenike” i terorizmom ”Islamske države” na Filipinima, čini se da se terorizam proširio na jugoistočnu Aziju.

Nejasno je kako rijetki žele primijetiti da se ove iznenadne pobune događaju u vrijeme kada je potpuno zaustavljen američki “prodor u Aziju”, čime SAD dobivaju izgovor da se ponovno vrate u regiju.

SAD su tražile da uspostave jaču vojnu prisutnost u jugoistočnoj Aziji već desetljećima, ali do sada nisu imale izgovor. No, uspostava i širenje stalne vojne nazočnost u jugoistočnoj Aziji je sredstvo zadržavanja Kine već desetljećima.

Prema davno objavljenim dokumentima je čak i Vijetnamski rat bio samo dio veće strategije usmjerene na kontrolu Kine.

U dokumentima iz 1969. stoji “kako odluka da se bombardira Sjeverni Vijetnam ima smisla samo ako je u skladu dugoročne američke politike prema Kini”.

“Kao Njemačka od 1917. godine, potom  Japan na Dalekom istoku kasnih ’30-ih godina, SSSR 1947. i Kina, kao glavna sila, prijeti smanjenjem naše važnosti i učinkovitosti u svijetu i prijetnja je jer  može organizirati cijelu Aziju protiv nas”, stoji u dokumentima naslovljenim ”Pentagon Papers”.

U novije vrijeme je američki think tank ”Projekt za novo američko stoljeće” (PNAC) u članku iz 2000. godine pod naslovom “Obnova američke obrane” bez sumnje izrazio svoje namjere da uspostavi širu i trajnu vojnu nazočnost u jugoistočnoj Aziji.

Izvješće bi izričito navodi ”kako je vrijeme da se poveća prisutnost američkih snaga u jugoistočnoj Aziji”.

Treba napomenuti referencu o “pojavi novih demokratskih vlada u regiji”, što su bile klijentelističke vlade koje su Sjedinjene Američke Države stvorile u ime vlastitih interesa i ni na koji način nisu bile “demokratske”, jer nisu predstavljale volju naroda koji su se protivili američkoj vojnoj nazočnosti u regiji od prvog dana.

Također spomenimo i da su 2000. godine Sjedinjene Američke Države čvrsto stajale uz niz takvih vlada diljem jugoistočne Azije, uključujući Aung San Suu Kyi i njezinu Nacionalnu ligu za demokraciju u Mianmaru, Thaksin Shinawatru na Tajlandu, te Anwar Ibrahim u Maleziji.

Od 2000. godine su uklonjene sve. Anwara Ibrahim je u zatvoru, a Thaksin Shinawatra pobjegla s Tajlanda kako bi izbjegla zatvorsku kaznu.

Samo Suu Kyi je uspjela uskrsnuti i doći na vlast uz pomoć njezinih američkih i europskih sponzora, koji su je financirali  preko američkog NED-a i brojnih drugih organizacija. Jedna od njih je i Američki institut za mir, koji je otvoreno naveo kako SAD na gotovo svakoj razini sada diktiraju ishod razvoja Mianmara, od političkih procesa do organiziranja gospodarstva, a zemlji pružaju “tehničku pomoć u protuterorizmu”.

Na Filipinima su pokušaji SAD-a da ponovno uspostavi svoju vojnu nazočnost pretrpjeli mnoge neuspjehe.

SAD u borbi protiv američko-saudijskog terorizma u Aziji

Nedavno je Washington svoj odnos s Manilom pogoršao zbog sve jačih veza Filipina i Kine. Tako je bilo sve do ”slučajnog” dolaska militanata iz takozvane “Islamske države” na Filipine.

U Mianmaru, nakon obećavajuće 2015. godine i najave dogovora vlade i muslimanske manjine, odjednom se pojavljuje skupina Harakah Al-Yakin, koja se na zapadu predstavlja pod imenom ”Vojska spasa Rohingya Arakana” (ARSA).

Ove militantne skupine se ”odjednom pojavljuju” i djeluju na svim razinama upravo u vrijeme kada SAD provode novi pritisak u regiji da uspostavi stalnu vojnu nazočnost u zemlji kako bi zemljama pružila “tehničku pomoć u borbi protiv terorizma”.

No, ove skupine nisu došle niotkuda. Takve organizacije, koje provode napade na Filipinima, južnom Tajlandu, Maleziji, Indoneziji i Mianmaru zahtijevaju neizmjerne sume novca, organizacijske kapacitete, logističku i političku podršku.

I doista, čak je i ”Međunarodna krizna skupina” za militante Harakah Al-Yakina potvrdila da novac dobiva iz Saudijske Arabije, a ranije su vojnu obuku prošli u ”drugim zemljama”, među kojima u Afganistanu i Pakistanu.

Dakle, skupina Harakah Al-Yakin dobiva podršku od najstarijeg i najbližeg američkog saveznika na Bliskom istoku, nakon Izraela, naravno, Saudijske Arabije.

Čak i The Wall Street Journal u članku pod naslovom “Zlostavljanje muslimana Rohingya stvara nasilnu reakciju” piše kako najnoviji muslimanski pobunjenički pokret okuplja militante Rohingya djeluje uz saudijsku podršku.

”Budući da se vladine trupe svete nad civilima, riskira se da se sve više Rohingya pridruži borbi”, piše The Wall Street Journal i dodaje ”kako skupina Harakah Al-Yaqin polaže račune Odboru emigranata Rohingya u Meki, a kadar lokalnih zapovjednika ima iskustava u borbama u inozemstvu”.

Najnoviji napadi, koji su nastavak onih iz listopada i studenog prošle godine,  podržavaju klerici u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Emiratima i drugdje.

Ali narod Rohingya nikada nije bila radikalizirana populacija, navodi ICG, koji dodaje kako su većina zajednice, starješine i vjerske vođe uvijek izbjegavali nasilje kao način borbe za svoja prava. Kao što smo rekli, oružano nasilje je nova pojava i pojavljuje se tek 2012. godine, da bi eskalirali tek u studenom 2016, kada su sadašnji zapovjednici prošli inozemna ratišta i proveli vojnu obuku nad manjim dijelom lokalnog stanovništva.

Harakah Al-Yaqin je osnovan je 2012. godine nakon etničkih sukoba državi Arakan u kojima je ubijeno oko 200 ljudi, muslimana i budista zajedno.

Sada se procjenjuje da skupina ima stotine obučenih i naoružanih boraca koje financira Saudijska Arabija i aktivnosti skupine za cilj imaju stvoriti povoljne uvjete za američku vojnu nazočnost u Mianmaru, koja se inače nije mogla opravdati niti u bilo kojem obliku.

Slična put novca i oružja teče do terorista koji djeluju na Filipinima, što je Washingtonu također dalo priliku da uspostavi stalnu vojnu prisutnost, kao reakciju na namjerno režiranu krizu.

Sve dok SAD ne odustanu, a to se skoro neće dogoditi, od plana uspostave vojne nazočnost u jugoistočnoj Aziji neće biti čvrstih temelja za mir i stabilnost regije. Preko milijun Rohingya muslimana se oprobanom metodom mogu radikalizirati, jer, kao što ”predviđa” The Wall Street Journal, inače mirno muslimansko stanovništvo će zbog represije u sve većem pristupati redovima skupine Harakah Al-Yaqin.

Ovo je zapravo standardna politika promicanja vrlo realne nestabilnosti i kaosa od strane Sjedinjenih Država u njihovom samoproglašenom “međunarodnom poretku”. Posebno je ironično što se sve veći terorizam u cijeloj jugoistočnoj Aziji, koji je rezultat namjerne politike Washingtona, koristi kao izgovor za borbu protiv tog istog terorizma, a sve u kontekstu globalnog sučeljavanja s Kinom.