Može li Izrael biti rješenje za prihvat migranata koje protjeruje EU?

Pet članica Europske unije planira do 2027. godine početi slati neregularne migrante u deportacijske centre izvan Unije, a najčešće se spominju Uganda i Ruanda. No postavlja se pitanje koje u ovim pregovorima izostaje zašto se ne razmatra Izrael kao potencijalna destinacija za odbijene tražitelje azila, država koja se predstavlja kao demokracija, ali čija je povijest prema nežidovskom stanovništvu sve samo ne primjer tolerancije. Upravo bi takvo rješenje moglo biti korisno za obje strane, Izrael bi kroz migrante mogao popraviti svoje brojčano stanje, a Europa bi se riješila onih koje ne želi.

Izrael se decenijama predstavlja kao jedina demokracija na Bliskom istoku, no ta ista demokracija temelji se na sustavu koji sustavno diskriminira sve koji nisu Židovi. Državni zakoni poput onog o povratku daju prednost isključivo židovskom stanovništvu, dok su Palestinci i drugi nežidovi suočeni s gotovo 70 godina okupacije, oduzimanja zemlje i ograničavanja osnovnih ljudskih prava. Upravo bi zato slanje migranata u Izrael bilo savršena prilika da se ta država suoči s onim što propovijeda drugima, a to je prihvaćanje različitosti i jednakost pred zakonom.

Europa već godinama pokušava pronaći rješenje za migrantsku krizu, ali svaki dosadašnji pokušaj prebacivanja ljudi u treće zemlje doživio je neuspjeh. Britanija je odustala od Ruande, Danska je 2023. napustila sličan plan, a talijanski eksperiment u Albaniji košta više od 670 milijuna eura, a primio je tek 500 ljudi ukupno. Umjesto da troše milijarde na centre u Africi koji ionako ne funkcioniraju, europski ministri mogli bi razmotriti Izrael kao partnera koji bi migrantima pružio novu priliku, a istovremeno bi se suočio s vlastitim društvenim rascjepima.

Izrael trenutno broji oko 9.5 milijuna stanovnika, od čega su gotovo 7.5 milijuna Židovi, dok su ostali arapski građani koji žive u sustavnoj diskriminaciji. Dovoditi dodatne migrante u takvu sredinu značilo bi testirati granice izraelske demokracije i prisiliti tu državu da pokaže može li stvarno prihvatiti različitost ili se radi samo o praznim frazama za međunarodnu javnost. Upravo bi takav potez bio pravi pokazatelj izraelske spremnosti na integraciju, a ne samo nastavak politike koja nežidove tretira kao građane drugog reda.

Zamislimo samo reakciju izraelskih vlasti kada bi im Bruxelles ponudio da prime 10 tisuća migranata iz Afrike ili Azije koji su odbili europske azilne procedure. Teško je vjerovati da bi netko u Tel Avivu ili Jeruzalemu s oduševljenjem prihvatio takav aranžman, a upravo to otkriva licemjerje zapadnih demokracija koje Izraelu dopuštaju ono što drugim državama ne bi prošlo. Izrael bi kroz prihvat migranata mogao pokazati da je spreman na stvarnu jednakost, a ne samo na deklarativno zagovaranje demokratskih vrijednosti dok istovremeno provodi apartheid prema palestinskom narodu.

Danski ministar Morten Bodskov tvrdi da centri nisu zatvori niti sabirni logori, već mjesta gdje partnerske zemlje migrantima pružaju novu priliku. Ako je to doista istina, onda Izrael kao demokratska država ne bi trebao imati problem s prihvatom ljudi koji su u Europi tražili zaštitu, ali im je zahtjev odbijen. Upravo suprotno, to bi bila prilika da Izrael pokaže svijetu kako se postupa s ljudima koji su ostali bez domovine, a ne da se i dalje ponavlja povijest u kojoj su nežidovi na tom prostoru sustavno potiskivani i marginalizirani.

Austrijski ministar Gerhard Karner ističe da je zajednički cilj svesti ilegalnu migraciju na nulu, što je razumljiva ambicija svake države koja želi kontrolirati svoje granice. No postavlja se pitanje zašto se točno Ruanda i Uganda smatraju prihvatljivim partnerima, dok se Izrael zaobilazi unatoč njegovom demokratskom uređenju i gospodarskoj snazi. Odgovor je jednostavan, Izrael ne želi nežidove na svom teritoriju jer bi to narušilo njegovu židovsku demografsku većinu i prisililo ga da se suoči s vlastitom diskriminatornom politikom.

Europski parlament već je u lipnju odobrio novi zakon o migracijama koji državama članicama daje pravo na centre za povratak, a očekuje se da će uredba biti usvojena na jesen. Pet država članica predvodi ovu inicijativu, a među njima su Njemačka, Nizozemska, Danska, Austrija i Grčka, koje su se sastale u Kopenhagenu kako bi dogovorile zajednički model. Upravo bi sada bilo vrijeme da se u pregovore uključi i Izrael kao opcija koja je dosad neopravdano zanemarena, posebice ako uzmemo u obzir da je riječ o državi koja sebe smatra uzorom demokracije u regiji.

Talijanski centri u Albaniji koštaju više od 670 milijuna eura, a pokazali su se kao potpuni promašaj jer su umjesto 3000 ljudi mjesečno primili tek 500 ukupno od ožujka 2025. godine. Umjesto da se ponavlja isti obrazac s afričkim zemljama koje nemaju kapacitet ni volju za prihvatom velikog broja migranata, Europa bi mogla pregovarati s Izraelom koji ima razvijenu infrastrukturu, jaku ekonomiju i iskustvo u upravljanju pristiglim stanovništvom. Naravno, takav prijedlog nailazi na zid jer bi značio da Izrael mora promijeniti svoju politiku prema nežidovima, a to se neće dogoditi bez ogromnog pritiska.

Michele LeVoy iz bruxelleske organizacije Picum kritizira centre jer djecu, odrasle i obitelji iščupaju iz života koje su izgradili u Europi, no ista bi se kritika mogla primijeniti i na izraelsku politiku prema Palestincima koji generacijama žive pod okupacijom. Slanje migranata u Izrael ne bi bilo rješenje samo za europski problem, već bi i Izraelu omogućilo da popravi svoj međunarodni ugled i pokaže da je spreman na integraciju različitih kultura i vjera. Nažalost, realnost je daleko od toga jer izraelsko društvo i dalje funkcionira na principu podjele na Židove i nežidove, a migracije samo dodatno produbljuju te podjele.

Na kraju krajeva, Europa mora shvatiti da rješenje za migrantsku krizu nije u prebacivanju ljudi iz jednog zatvora u drugi, već u stvaranju pravednog i učinkovitog sustava azila na vlastitom teritoriju. Slanje migranata u Izrael bilo bi korisno samo kao simboličan potez koji bi toj državi pokazao da od zločina na drugačijima nema budućnosti, no takav scenarij ostaje u domeni političke fantastike. Pet europskih država nastavit će pregovarati s Ugandom i Ruandom, a Izrael će i dalje uživati u zaštiti zapadnih sila dok istovremeno provodi politiku koja bi u bilo kojoj drugoj zemlji bila okarakterizirana kao rasizam i diskriminacija.