fbpx

“Novi” američki plan – Posvađati Moskvu i Peking i zauzeti Aziju i Pacifik

Rusija Kina Sukob

U uvodniku od 25. listopada je Seth Cropsey, kolumnist američkog lista The Wall Street Journal, iznio vrlo zanimljiv prijedlog kako da SAD prevladaju razdoblje slabljenja svog statusa kao svjetskog hegemona. Ali ako bolje pogledate, tu nema ničega novog, osim očajničkih pokušaja da se kotač povijesti vrati nekoliko desetljeća unatrag, kada su SAD bile neprikosnovena svjetska ekonomska i vojna sila, a na drugoj strani su imali posvađane sile Kinu i Sovjetski Savez. Ako su SAD ’70-ih i ’80- imale najveću ekonomiju i javni dug koji se kretao od 20 do 30% ukupnog bruto domaćeg proizvoda, danas su dužne preko 21 200 milijardi dolara i strop duga se pri svakom proračunu povećava. Čak i vojna potrošnja od 716 milijardi dolara, koju je odobrio Trump, nije dovoljna za modernizaciju vojne flote i sve ostale projekte Pentagona, posebno ne za inozemne intervencije.

S druge strane, Rusija je, usprkos sankcijama, ekonomski stabilna, a uz 11 puta manji vojni proračun od američkog raspolaže svim potrebnim oružjima za odbijanje agresije i uspješno vođenje inozemne vojne misije u Siriji. Kineska vojna sila je u nezaustavljivom usponu, a ekonomska moć je nemjerljiva s Kinom iz ’70-ih godina prošlog stoljeća. Naravno, tu je i sve jači vojno-politički savez Moskve i Pekinga, dvije zemlje koje nemaju nikakvih ideoloških i drugih razmirica, kao u vrijeme kada su se za primat natjecala dva “komunistička carstva”.

Međutim, The Wall Street Journal ne uzima u obzir činjenice i piše “kako dugotrajni pokušaji Sjedinjenih Američkih Država da Kinu pretvore u stranku koja će poštovati globalna pravila i institucije nisu uspjeli, pa je vrijeme da Washington počne aktivno braniti svoje interese u Aziji”.

“Kako bi spriječili kineske hegemonijske ambicije, Amerikanci trebaju ojačati svoj pomorski potencijal, istodobno razbijajući veze Pekinga njegovim saveznicima i izazivajući unutarnje sukobe u samoj Kini”, navodi se u članku.

Nije teško primijetiti da bi ovo bila repriza nečega što se već dogodilo, kada Kina nije imala novca za modernu vojnu flotu i kada je trpjela pokušaje unutarnje destabilizacije, od podrške raznim separatističkim pokretima do poticanja takozvane “revolucije” na Trgu Tiananmen. Čak je u vrijeme Nixona i Kissingera vrlo djelotvorno zabijen klin u rusko-kineske odnose, ali SAD danas nemaju stratege kapaciteta da ponove Kissingerov uspjeh.

Tijekom svog govora na Institut Hudson institutu početkom listopada, američki potpredsjednik Mike Pence je najavio prekretnicu u odnosima s Pekingom i rekao kako “kako četiri desetljeća američkih pokušaja da Kina postane zainteresirana strana u globalnim normama i institucijama nisu dali nikakav rezultat”.

“U skladu s tim, sada Sjedinjene Države namjeravaju promijeniti svoj odnos”, piše Seth Cropsey za The Wall Street Journal.

Prema pisanju autora, američka vlada bi mogla poduzeti različite mjere kako bi “branila interese Sjedinjenih Država od kineskih hegemonijskih ciljeva”.

Ali ni ovo nije ništa novo. Podsjetimo da je 2011. novu strategiju za azijsko-pacifičku regiju na stranicama časopisa Foreign Policy objavila bivša državna tajnica Hillary Clinton, uz zvučni naslov “Američko pacifičko stoljeće”, što je kasnije postao projekt poznat pod nazivom “Obamina doktrina”.

Dakle, ne sada, kada je to navodno “primijetio potpredsjednik Mike Pence”, nego prije sedam godina Washington pokreće bezuspješnu i jalovu kampanju suzdržavanja Kine, ali i Rusije, dvije zemlje koje na Dalekom istoku i cijelom azijsko-pacifičkom prostoru sve više jačaju svoj utjecaj.

Kina je još u Obaminoj doktrini proglašena “neprijateljem broj jedan”

Nedugo nakon što je vodstvo u Kini preuzeo predsjednik Xi Jinping, Peking je odlučio jačati svoje vojne kapacitete. 2011. Obama objavljuje američku strategiju “redefiniranja američkih vojnih kapaciteta od Europe do Dalekog istoka i to tako da ojača američke i savezničke snage i pokaže spremnost na obranu svojih interesa”.

Sama činjenica da je Obama Kinu tada u svojim debatama nazivao “suparnikom”  bila je indikativna u kojem smjeru će se kretati američka vojna strategija. Postavljanje proturaketnog štita u Aziji, jačanje Pacifičke flote, suprotstavljanje svim vojnim projektima Kine i Rusije na njihovom teritoriju, kao i kineskoj izgradnji umjetnih otoka u Južnom kineskom moru su dali do znanja da se SAD već tada odlučile suzdržati Kinu i Rusiju, koju se napalo i na zapadnom boku, iz Ukrajine.

Ali baš nijedan od američkih napora nije dao opipljiv rezultat. Štoviše, politikom diktata su SAD izgubile su saveznike poput Pakistana, Indija vodi neovisnu politiku i surađivat će s američkom stranom samo ako je to u interesu New Delhija, a Južna Koreja i Japan sve teže trpe američke ultimatume, što pokazuje zbližavanje Seula i Pyongyanga i nevjerojatan kvalitativni pomak i odnosima Pekinga i Tokija ovog mjeseca.

Kina je 2011. službeno trošila 10% sredstava na vojsku od iznosa kojeg troše SAD, da bi se on godina povećao na  175 milijardi dolara. Kako kineske vlasti ne daju podatke za troškove koje tretiraju kao vojnu tajnu, Kina sigurno troši mnogo više, ali još uvijek manje od proračuna Pentagona. Ako je prije sedam godina u vojno-tehnološkom smislu bila inferiornija u odnosu na SAD, danas je ta neravnoteža znatno smanjena.

Engleska kraljevska mornarica je u XIX stoljeću izgradila svoju flotu računajući snagu flota dva potencijalna neprijatelja Velike Britanije. Stratezi američkog vojnog proračuna tvrde kako bi bilo “katastrofalno kada SAD ne bi imale barem pet puta jaču vojnu pomorsku flotu od Kine i Rusije zajedno”. Teoretski jeste tako, ali je u praksi neostvarivo.

Ako uzmemo troškove koje Rusija izdvaja za obranu i zbrojimo ih s kineskim, ove dvije zemlje su ranije zajedno za obranu izdvajale 142 milijardi, a danas preko 200 milijardi dolara. No, sam iznos ovdje nije presudan i gotovo svi su složni u tvrdnji da se SAD ne mogu nositi s ujedinjenim vojnim potencijalom Kine i Rusije.

Čak i ako je u vrijeme neposredno prije objave “Obamine doktrine” sam Pentagon činio 46% globalne vojne potrošnje, do američkog prodora u azijsko-pacifičku regiju nikada nije došlo, a teško su podriveni temelji američke globalne hegemonije, ako se o njoj uopće može govoriti.

Kina je, obzirom na svoj ekonomski rast, odlučna braniti svoje nacionalne interese i zbog toga je postala američki “neprijatelj par excellence” i suparnik Pentagona puno prije govora Mikea Pencea ovog mjeseca.

Kine je s pozicije bivšeg neprijatelja, koji je postao nepotreban, smijenila islam. Nakon dva desetljeća što su SAD olako shvaćale svoje interese u središnjoj Aziji, Obama 2011. godine, istovremeno s objavom članka Hillary Clinton, objavljuje kako je vojnu i političku pozornosti nužno usmjeriti na azijsko-pacifičku regiju, a posebno na jugoistok Azije i Kinu.

“Obamina doktrina”

U početnoj fazi realizacije ovog plana SAD rade na postavljanju proturaketnog štita oko Kine, pravdajući to “predostrožnošću od mogućeg kineskog nuklearnog napada”. Krajem 2011. Je Obama, poučen promašajima u Iraku i Afganistanu, najavio novu obrambenu strategiju. Prilikom putovanja u Australiju je predstavio “njegovu” doktrinu, koja će se kasnije zvati “Obamina doktrina”. Vrijedi citirati nekoliko detalja iz tog izlaganja.

“S najvećim brojem raspoređenih nuklearnih bojevih glava i s više od polovine svjetskog stanovništva, Azija će u XXI stoljeću ostati zapamćena ili po velikim ratnim sukobima ili po najboljoj suradnji među narodima. Kao američki predsjednik sam se odlučio za sljedeću strategiju. SAD će igrati važnu ulogu u kojoj će nastojati dugoročno održavati stabilnost u toj regiji. Dao sam zadaću svim našim ekspertima koji rade na nacionalnoj sigurnost da pojačaju našu prisutnost u toj regiji. Azija i Pacifik su nam apsolutni prioritet. Ovdje, u Australiji, radit ćemo na suradnji po pitanju pomorske sigurnosti i obrane zajedničkih interesa u Južnom kineskom moru”, rekao je Obama u najavi onoga što iznova najavljuje potpredsjednik Mike Pence i u ulozi njegovog glasnogovornika The Wall Street Journal.

I tada je the Wall Street Journal među prvima objavio kako se Obamina administracija u politici prema Kini odlučila za postavljanje proturaketnog štita u azijsko-pacifičkoj regiji.

Pentagon je tada službeno naveo kako ovi sustavi služe za obranu Japana, Južne Koreje i drugih američkih saveznika od mogućeg napada Sjeverne Koreje, iako nije teško zaključiti da je  primarni cilj Kina, jedina sila u toj regiji koja posjeduje takvo naoružanje koje bi moglo ugroziti SAD i njegove saveznike.

U rujnu 2012. je bivši ministar obrane Leon Panetta izjavio kako su SAD i Japan potpisali ugovor o postavljanju radarskog sustava na teritoriju Japana, a on je nužan kako bi proturaketni štit uopće funkcionirao. Panetta je tada izjavio: “Cilj ovog sustava je ojačati obrambenu moć Japana, pomoći američkim vojnim snagama i kako bi se SAD mogle uspješno obraniti od mogućeg nuklearnog napada iz Sjeverne Koreje.”

Čaki ovdje u oči upada jedan detalj. Naime, odluka Washingtona da naprednu vojnu infrastrukturu postavi u Japanu je donesena mnogo ranije. Ona je bila dio strategije američke globalne vojne dominacije.

Suradnja s Japanom je počela još 2003. Tada je japanska vlada usvojila dekret o postavljanju Balističkog obrambenog sustava (BMD) i druge mjere. Osim Japana, Washington je pozvao i Južnu Koreju i Australiju da se pridruže azijskom projektu BMD.

Kineski dnevni list Global Times u odgovoru na jačanje američke vojne prisutnosti u regiji tada piše: “Kina je, od svih nuklearnih sila, zemlja s najmanje nuklearnih balističkih projektila i zemlja koja aktivno promovira doktrinu nenapadanja tim oružjem. Postavljanje ovakvog sustava u Aziji ne poštuje kinesku politiku. Ako Japan, Južna Koreja i Australija pristupe tom američkom projektu, iznova će započeti utrka u naoružanju. To je zadnje što Kina želi, ali se neće moći drugačije ponašati. Regija bi u budućnosti mogla postati zona sukoba i Kina mora učiniti sve da to spriječi, a svakako se mora pripremati i na najgore”.

Kratki osvrt u povijest

Za vrijeme Reaganove i Busheve administracije je započeo projekt pod imenom “Strategic Defense Initiative Organization” (SDIO). U Clintonovo vrijeme je postao “Ballistic Missile Defense Organization” (BMDO). Potom je Bush mlađi oformio agenciju “Missile Defense Agency” (MDA) i dao joj svu slobodu nadzora nad neslužbenim “crnim vojnim programima”, kao i onim tajnim. Ova neovisna agencija je mogla trošiti sredstva bez znanja Kongresa, i to na oružja o kojima se ništa nije moglo znati do trenutka dok ne budu implementirana.

Teoretski, tim se oružjima mogao uništiti bilo koji cilj na Zemlji, bez ikakve najave. Kako ta nova superoružja mogu jamčiti sigurnost američkom narodu, teško je objašnjivo, ali je s pozicije vladara vojno-industrijskog kompleksa sve vrlo logično, prije svega unosno.

Raspoređivanje američkog sustava BMD u Aziji je po nekima bilo glavni razlog kašnjenja XVIII Kongresa Komunističke partije Kine, jer su Kinezi htjeli vidjeti tko će im nakon izbora u studenom 2012. biti “suparnik”, Obama ili Romney.

Naravno da je Kina morala pružiti jasan odgovor na još jasniji proglas da je 2011. postala “prioritet američke vanjske politike i strategije”, što je potvrđeno u “Obaminoj doktrini” i nastavlja se provoditi i pod Trumpom. Budući da se kao tvorac ove politike, samo zbog potpisa članka u časopisu Foreign Policy, spominje Hillary Clinton, za Kinu bi bilo isto da je ona pobijedila na izborima, a ne Donald Trump.

No, sve što je planirano, dogovoreno i odlučeno, nije dalo nikakav rezultat. Azijsko-pacifička regija jednostavno ne želi postati novo “američko dvorište”, sramotni status kojem se iznova vraća Latinska Amerika. Uz nekoliko iznimaka, naravno.

WSJ: Moramo učini sve da ne izgubimo Aziju

Nakon svega, Seth Cropsey, kolumnist američkog lista The Wall Street Journal, prije nekoliko dana piše kako je potrebno dokazati da su Amerikanci odlučni braniti svoje saveznike u Istočnoj Aziji, te povećati sposobnost američkih snaga da “ograniče kinesku ekspanziju”.

“Mjere zastrašivanja mogu se podijeliti u dvije skupine. Prve su akcije koje Sjedinjene Države mogu jednostrano poduzeti, a drugo su koraci koje treba poduzeti zajedno s regionalnim saveznicima. Istočnoazijske zemlje sve više dolaze u Sjedinjene Države vjerujući da će ih pobjednička Kina tretirati “poput pasa”, kako mi je nedavno rekao jedan azijski diplomat”, piše Cropsey i vraća se teoriji masovnog proširenja vojne flote, iako nema novca ni za obnovu postojeće.

“Za početak, američka mornarica mora proširiti svoju flotu. Uprava Trumpa već je obećala povećati broj operativnih brodova s 280 na 355. Međutim, to  se mora provesti do 2030. godine, a ne prema planu od 30 godina, kojeg je predložila Bijela kuća.Ubrzano jačanje pomorske sile dat će Kini dokaz namjera Sjedinjenih Država da će se oduprijeti regionalnim ambicijama Pekinga. Amerika će govoriti predsjedniku Xi Jinpingu jezikom koji ne treba prijevod”, piše The Wall Street Journal.

“Prije svega, Sjedinjene Države mogu poslati dodatnu udarnu zrakoplovnu skupinu koja će biti razmještena u indo-pacifičkoj regiji, budući da jedini američki nosač zrakoplova sa sjedištem u Japanu ne može pokriti cijelo područje, niti može biti zapanjujuća silu koju SAD trebaju za rat. Dodatna skupina će omogućiti američkim snagama povećanje patrola u Južnom kineskom moru, uključujući međunarodne vode Tajvanskog tjesnaca”, piše američki novinar.

“Uključivanje američkih saveznika u ove patrole bi povećalo zaštitu slobode plovidbe. Američke snage također moraju biti pripremljene za razmjeran odgovor na kineske provokacije. Jedan primjer kineske pasivne agresije je nedavno provociranje američkog razarača s otoka Spratly”, nastavlja WSJ.

Dodaje i kako je Kina je nedavno provodila “kibernetičke napade” protiv američkih korporacija, uključujući one iz sektora obrane, te kako je i vlada postala “česta meta”  takvih napada iz Kine.

“Prošlog mjeseca je Bijela kuća objavila je novu nacionalnu strategiju kibernetičke sigurnosti i uvjerila da će Sjedinjene Države odgovoriti na sve potvrđene napade. Američka će uprava spriječiti kineske provokacije poduzimanjem odgovarajućih mjera  i to će biti razumno odvraćanje” , napominje autor.

Predviđa i da će američki uspjesi u razvoju umjetne inteligencije u nadolazećim godinama omogućiti zemlji da stekne značajne prednosti u novim oblicima ratovanja.

“Umjetna inteligencija će uskoro omogućiti bespilotnim vojnim platformama da se bore protiv neprijatelja bez izravne ljudske kontrole. Zamislite jato malih podvodnih vozila koja mogu međusobno komunicirati i potopiti neprijateljski brod. Povećani naglasak na umjetnu inteligenciju osigurat će daljnju američku vojnu i pomorsku dominaciju, unatoč ubrzanom ritmu militarizacije Kine. Ovakvu dominaciju može se produbiti uklanjanjem birokratskih prepreka u Ministarstvu obrane, koje usporavaju uvođenje novih tehnologija”, piše The Wall Street Journal.

“Što se tiče najbližih američkih saveznika u regiji, najsnažniji prijatelj ovdje je Tajvan, gorak protivnik kineskih teritorijalnih pretenzija. Uprava Trumpa već je odobrila prodaju oružja u Tajvanu u lipnju, ali je potrebno dodatno proširiti suradnju s tajvanskim oružanim snagama. SAD i Tajvan trebaju uspostaviti prijateljske odnose s organiziranjem sastanaka visokih diplomata i vojnih časnika, te međusobno osigurati toplu dobrodošlicu za brodove u svojim lukama i održavati novi podmornički program Tajvana. Jača obrana Tajvana, posebice protiv blokade ili n mornaričkih napada, smanjit će šanse Kine za otok zauzme silom”, objašnjava The Wall Street Journal.

“Još jedan prioritet je povećana pozornost na jamčenje sigurnosti Japanu. Snažni odnosi između predsjednika Trump i premijera Abea trebali bi dovesti do bliže suradnje na moru. Tokio već počinje aktivno jačati svoje obrambene sposobnosti, a SAD mu trebaju pomoći u razvoju i povećanom opskrbom oružjem”, piše Seth Cropsey.

Zanimljivost u njegovom viđenju situacije je guranje u prve redove u borbu protiv Kine zemalja poput Južne Koreje, Japana i Tajvana, slanje oružja u iste, dok bi SAD sa sigurne udaljenosti nosačima zrakoplova saveznicima pomagale u njihovoj “pravednoj borbi”. Isti pristup vidimo i u politici prema Rusiji, gdje se Europljani čine prvi ešalon, a kontinent je bojno polje čak i za nuklearnu katastrofu, dok američki stratezi na sve gledaju s pristojne udaljenosti.

“Uz suradnju s Tajvanom, japanske snage mogu postati jedinstveni zapovjedni i kontrolni centar koji će pratiti obalne vode obiju zemalja. Osim toga, Amerikanci bi trebali ojačati svoju pomorsku prisutnost na sjevernoj obali Australije, kako bi Peking shvatio da će američki saveznici ustrajno čuvati svaki pokušaj preuzimanja nadzora nad tjesnacem kroz arhipelag između Indijskog i Pacifičkog oceana”, nastavlja američki “stručnjak”.

Sadašnje “pomorsko sučeljavanje” Sjedinjenih Država i Kine se razlikuje od bivšeg Hladnog rata, kada su Sjedinjene Države uglavnom koristile mornaricu da “remeti bokove”  Sovjetskog Saveza i da se skrene pozornost sa središnje Njemačke, navodi se u članku.

Prema autoru, danas bi ključni cilj trebao bi biti odvraćanje pozornosti Kine s pomorskih akcija i vršiti pritisak na Peking tamo gdje je “ranjiv” na kopnu.

Naravno, američka je ideja u tu svrhu se koristiti Indijom, koji treba podupirati u nastojanjima da se suprotstavi kineskoj inicijativi “Novog puta svile”, zahvaljujući kojoj Kina preuzima kontrolu nad trgovinom Azije s Europom.

“Američka industrija može uspostaviti partnerstvo s Indijom kako bi modernizirala svoje luke i kopnene transportne sustave”, piše The Wall Street Journal, potpuno previdjevši da je Indija u tom smislu pristala biti dio “Koridora sjever-jug”, koji preko Azerbejdžana i Irana povezuje St- Peterburg s južnom iranskom lukom Bandar Abas i lukom Mumbai u Indiji.

“Dok je s Rusijom sve očito, za pobjedu u novi Hladnom ratu s Kinom Amerikanci trebaju potaknuti Moskvu i Peking na međusobne sukobe. Temelj neslaganja može biti, na primjer, borba između Rusije i Kine za dominaciju u središnjoj Aziji ili u sferi izvlačenja resursa na Arktiku”, navodi se u članku.

“Još jedna velika glavobolja za Kinu će biti brojna i neugodna ujgurska populacija”, piše The Wall Street Journal, iako Ujgura u cijeloj Kini ima oko 20 milijuna, a samo 11 milijuna ih živi u velikoj sjeverozapadnoj pokrajini Xinjiang i doslovno čine kap u moru ukupne populacije. Naravno, autor spominje i “borbu za neovisnost Tibeta koja traje od 13. stoljeća”, što također može biti alat za izazivanja unutarnjih nemira u Kini.

“Ovi sporovi su spriječili upornost Pekinga u konsolidaciji carstva. Stoga bi Washington trebao aktivnije graditi veze s tim potlačenim manjinama, kao što je predložio potpredsjednik Mike Pence”, navodi se u članku.

Pence je također obećao da će SAD ostati “dominantna sila”  Tihog oceana, a po njegovom mišljenju je Kina u ovoj areni najveći konkurent i ima “nacionalni pristup za ostvarenje svojih hegemonijskih ambicija”.

“Stoga Trumpova uprava mora biti potpuno naoružana, kako bi jamčila sigurnost Sjedinjenih Država, zaštitila svoje gospodarske interese i pomogla saveznicima, dokazujući da u svemu sudjeluje. Cilj takvog strateškog natjecanja je prethodno odredio američki predsjednik Ronald Reagan, koji je rekao: “Mi pobjeđujemo, oni gube.”, zaključuje The Wall Street Journal.

No, je li itko Sethu Cropseyu rekao da su SAD definitivno izgubili azijsko-pacifičku regiju i da je sve bilo uzalud, od Obamine doktrine do svih oblika pritisaka koje Bijela kuća aktivno provodi od 2012. do danas. Čak i zemlje koje su na SAD nekada gledale kao na saveznika, ne žele sukob ni s Kinom ni Rusijom, a potonje dvije će se teško sukobiti oko borbe za tržišta i resurse. Osim toga, Cropseyu nitko nije rekao da kineske državne naftne kompanije ionako sudjeluju u projektima na Arktiku i nema nikakvog razloga za ratove ili nesporazume. Kini ne smeta ni projekt rusko-iransko-indijskog “Koridora sjever-jug”, koji će se već nekako uklopiti u “Novi put svile”. Sve što je naveo WSJ je zapravo odraz američke nemoći u suočavanju s Kinom i Rusijom. Jedino što brine u tekstu je spominjanje rata kao jedne od opcija. Zapravo, to i jeste jedina opcija koju SAD imaju da slome Kinu i Rusiju.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Nije pronađen nijedan rezultat.

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
63 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Nije pronađen nijedan rezultat.

Izbornik