Pa ti budi pametan!

Kažu da znanje nikada ne može naštetiti onome ko ga ima. Pitanje je samo hoće li biti iskorišteno više ili manje, ili nikako.

Znam neke naše ljude koji su u „tuđem svijetu“ svoje znanje dobro iskoristili. Dobili su dobre poslove na kojima su imali mogućnost pokazati sav svoj potencijal i za to dobiti i odgovarajuću zaradu i odgovarajući ugled. Ali to je samo nekima pošlo za rukom. Oni su bili možda sposobniji od ostalih. Možda su imali više sreće. A možda su se u nekom trenutku neke okolnosti jednostavno posložile tako kako je tim ljudima išlo na ruku, ko bi ga znao?!

Ipak, većina naših intelektualaca, stručnjaka, među kojima ima stvarno izuzetno sposobnih, vani rade obične poslove. Neki se nisu mnogo ni trudili pronaći nešto u struci, neki su pokušavali, ali bez uspjeha. Jedan moj drugar, pravi znalac svog zanata, visokoobrazovan, godinama nikako nije uspio naći odgovarajući posao. Ljutio se zbog toga i više puta mi se žalio kako mu ne daju šansu, a on samo to traži. Jednom mu kažu da se treba prekvalificirati, očekujući da on to neće. On se prekvalificira, ali onda se oni sjete da on ne zna engleski, a da bi i to bilo dobro znati. Njemu je najmanji problem ako nešto treba naučiti, i za dvije godine položi on, u njihovoj zemlji, sve što mu treba kao dokaz da je savladao engleski. Ali tad se mijenja čelni čovjek u firmi i on ima druge planove. Mom drugaru svi priznaju da je on sposoban, da je obrazovaniji od svih njih, da dobro radi, da je savjestan, da je komunikativan i taktičan, ali… Ipak, nakon godina i godina, daju mu neko mjesto koje nije na nivou koji zaslužuje, ali ipak je neko rukovodno. Sad i on odlučuje o nekim stvarima. Između ostaloga, odlučuje koga će primiti na posao kojim on rukovodi.

Prošle godine smo se vidjeli i razgovarali između ostalog i o tome kako nam je na poslu, a on mi kaže: „Sjećaš li se kako sam ti kukao na moje pretpostavljene koji mi nikako nisu dali šansu da se potvrdim u poslu? Bio sam ljut na njih, psovao im sve po spisku i smatrao ih ljudskim smećem, jer tako se odnositi prema ljudima naprosto je jadno. S kojim su pravom, pitao sam se, otimali moju budućnost, s kojim pravom su mi priječili put kad je bilo tako očito da znam i mogu i više i bolje od njih uraditi?“ I ne čekajući da mu odgovorim, nastavio je dalje: „E, vidiš, sad sam ti ja isti takav kakvi su oni bili prema meni. Evo, tebi mogu reći, ali to ne pričam, stid me je u ogledalu se pogledati, ne mogu vjerovati da sam postao takav. Eto, nedavno sam morao primiti jednog pomoćnika, a javilo ih se na natječaj šestoro. Njih troje je, nećeš vjerovati, imalo kvalifikacije bolje od mene, a iz razgovora se vidjelo da su puni znanja i elana, puni ideja i volje. Problem je u tome što nas čeka neka reorganizacija i što znam da moj gazda traži nekoga takvoga kao što su oni za duže staze, a ja sam već u godinama. Ako primim takvog sposobnog pomoćnika, ja se mogu pozdraviti s poslom iduće godine, a ko će me sada primiti u ovim godinama? I šta da ti kažem, nisam primio nikoga od onih prvih troje, nego četvrtog, sa srednjom školom, malo tupavog, ali čini mi se da nije pokvaren. Jebi ga…“

Znam i jednu osobu koja je bila briljantna studentica, završila fakultet s najvišim ocjenama, a sve poslove koje je obavljala, obavila je najbolje što se moglo. Ima izuzetno dobre preporuke ne samo iz Bosne, nego i ovdje, u Nizozemskoj iz par firmi u kojima je radila. Ali od kako je ostala bez posla u firmi koja je propala, a u kojoj je uspješno radila petnaestak godina, više nikako ne nalazi posao u struci, nego samo obične poslove u produkciji. Nedavno ju je kontaktirao jedan biro za zapošljavanje koji traži posao samo za visokostručne kadrove i obavio razgovor s njom, a onda su još kontaktirali i između ostaloga ona je trebala odgovoriti na preko šest stotina pitanja na osnovu čega su oni napravili njen profil. Zaključili su da je izuzetno sposobna, i to „za sve poslove“, da je rijedak slučaj što se tiče sposobnosti i da to ne smiju reći kad je budu predstavljali tamo gdje će joj tražiti posao, jer bi joj to bila otežavajuća okolnost. Oni koji odlučuju o njenom prijemu bi u njoj vidjeli konkurenciju, opasnost, i moguće je da je zbog toga ne bi primili. Možda bi mi ovo zvučalo neuvjerljivo da mi moj drugar i sam nije pričao da se tako ponašao. A imam i još jedno iskustvo:

Jedna moja poznanica, ima završen fakultet, a također je ostala bez posla u poodmakloj dobi, pričala mi je kako ima dobru direktoricu i kako će ju zamoliti da joj pomogne naći bolji posao u nekoj od brojnih filijala iste firme. Ali od kad joj je to predložila, kaže da je direktorica zaobilazi u širokom luku. Prije su se sretale svakog dana, a sad se ne vide ni mjesečno. Ta direktorica je manje obrazovana, skromnijih sposobnosti i čini se da se prepala za svoju poziciju.

Da, i to da ne zaboravim reći: Ovdje sam pisao o našim ljudima, imam više informacija o njima. Ali ovakvi odnosi vrijede i za domaće. Kad se čuvaju vlastite pozicije, nema se milosti ni razumijevanja za druge, misli se samo na sebe.

Eto, nekada je i više znanja problem. Pe ti budi pametan!