“Pobuna civilnog društva” – Zašto Rumunjska, odana EU i NATO paktu?

Proteklih dana smo u Rumunjskoj pratili masovne prosvjede na kojima se na početku okupljalo nekoliko desetaka tisuća ljudi, da bi na kraju oko pola milijuna prosvjednika na ulicama vršilo pritisak na Vladu da povuče sporni zakon kojim praktično legalizira korupciju, što je i učinjeno. Međutim, onda se tražila bezuvjetna ostavka Vlade. Na kraju je kabinet premijera Sorina Grindeanua preživio glasovanje o povjerenju u parlamentu, iako su oporbu i ulicu podržavali Europska unija, predsjednik države Klaus Johannis, kao i Vrhovni sud i Uprava za borbu protiv korupcije. Međutim, rumunjski ministar pravosuđa Florin Iordache je ipak podnio ostavku.

Prosvjedi ovog tipa u Rumunjskoj su bili prilično “čudni”, jer se radi o zemlji i dvije političke struje koje ničim ne dovode u pitanje vrijednosti EU i odanost NATO paktu. Toliko hvaljena pobjeda takozvanog “civilnog društva” u Rumunjskoj ostavlja mnoga otvorena mnoga pitanja i nedoumice o budućnosti zemlje, koju zovemo “Sorosevom par excellence“. Ako je borba protiv korupcije sveta dužnost i pravo svakog naroda, metode i opskurni akteri koji su upravljali ovim igrokazom u Rumunjskoj prikrivaju njihove stvarne ciljeve i strategije. Ipak, pola milijuna ljudi na ulicama Bukurešta nije nešto što se događa svaki dan i mnogi su se pitali što se stvarno skriva iza očite mobilizacije masa od strane “civilnog društva”?

Velik dio omamljenih zapadnih medija nisu mogli, povlačenje kontroverznog zakona rumunjske Vlade koji bi dekriminalizirano korupciju, definirati kao “veliku pobjedu civilnog društva nad nasljednicima staljinističkih štetočina”. Ali isti mediji su prije samo dva mjeseca uglas navijali za eventualni izbor za premijerku Sevil Shadeh, muslimanke tatarskog porijekla, također političke “nasljednice staljinističkih štetočina”. Rumunjski SDP je zapravo nasljednik nacional-komunizma kojeg su osmislili Gheorghiu Dej i Nicolae Ceausescu. Jedino ova stranka u Rumunjskoj posjeduje konkretnu organizacijsku i hijerarhijsku strukturu i demokratski je pobijedila na izborima u prosincu 2016. Izbori su imali vrlo mali odaziv, oko 40 %, što je jasan znak rastućeg nezadovoljstva stanovništva prema politici, što se događa u više zemalja EU.

Glavna oporbena skupina, “Nacionalno-liberalna stranka”, na izborima je dobila je 20% glasova, a mnogi je smatraju povijesnom sljednicom stranke koja je dominirala rumunjskom političkom scenom u prvoj polovici dvadesetog stoljeća i koja je tada izgradila gustu mrežu korupcije, podmićivanja, obrane velikih financijskih interesa i očuvanje privilegija bogate klase.

Nijedna od ove dvije političke skupine ne može tvrditi da je imuna od koruptivnih radnji, koje povijesno karakteriziraju politički život i rumunjsku vladajuću klasu, tako da se čak može govoriti o vrsti internog i “kleptokratskog karaktera“. Paradoksalno je da se nacionalističko-komunistički režim Ceausescua s tim pokušavao boriti ili barem ograničiti korupciju, ali bez velikog uspjeha.

Naime, komunisti su s tim ciljem uveli sustav rotacije vodećih kadrova partije i javne uprave, koji su bili prožeti korupcijom. Međutim, svima mora biti jasno da raširenost korupcije u rumunjskom političkom sustavu, koja nije ništa manja ili veća od prosjeka u ostalim zemljama EU, ne može opravdati ovakav retorički pristup, koji ovaj negativni trend opisuje kao jedino i apsolutno zlo u društvu. Ništa manji paradoks nije što su prosvjedi u posljednjih nekoliko dana definirani kao “najveće demonstracije od pada komunizma do danas”.

Govorilo se o pola milijuna prosvjednika, kasnije o 300 000 sudionika, a vlasti su umanjile broj i tvrdile da ih je najviše bilo 80 000.

Prosvjede je karakterizirala isključivo antikorupcijska retorika, ostavljajući u pozadini stvarne probleme, poput nezaposlenosti, iseljavanja mladih, tešku poljoprivrednu krizu, rasprodaju cjelokupne industrije i kulturne baštine multinacionalnim korporacijama, ukupno podjarmljivanje zemlje europskim i sjevernoatlantskim diktatima.

Geopolitički položaj zemlje se ne dovodi u pitanje zbog očiglednih kulturnih razloga, kao što je navedeno od strane povjesničara Jean Marie Le Bretona:

“Kulturno i politički Rumunji su uvijek gledali na zapad, ne brinući previše o trenutnom sustavu vrijednosti, nego isključivo zbog geopolitičke perspektive odnosa stvarne moći.”

S druge strane, nametanje neoliberalnog diktata u Europi nikada nije izazvalo ulične prosvjede, možda velikim dijelom zbog neobuzdane ekonomske krize zbog koje su ljudi prilično iznenađeni i sumnjanju u snagu ​​i istinitosti prosvjednih pokreta, zbog čega posljednjih nekoliko godina svjedočimo uspjehu smjena istih vlada. Bilo da su one socijaldemokratske i liberale ili konzervativne, nikad nisu bile neprijateljski usmjerene prema neoliberalnim politikama, niti su težile ostvarenju gospodarske i političke neovisnosti svojih zemalja.

Ovo je za Rumunjsku prilično čudno, jer nacionalizam odigrao ključnu ulogu u kulturnom i povijesnom razvoju rumunjskog naroda. Ni komunistički režim nije bio imun na nacionalističke instinkte. Upravo je nacionalizam Rumunjskoj osigurao posebno mjesto u socijalističkom taboru, toliko da je rumunjski put prema socijalizmu bio definiran kao “etnička sovjetizacija“.

Međutim, čak i komunističkom režimu nije bio stran unutarnji karakter prozapadne Rumunjske. Neki su Rumunjsku svrstavali u rang Titove Jugoslavije, jer je, unatoč položaju u sovjetskom socijalističkom taboru, mogla uživati ​​znatnu zapadnu financijsku potporu.

“Rumunjska, latinska zemlja, ali s jakim slavenskim, mađarski, i turskim utjecajem, iz geopolitičkog stajališta, unatoč tome što je pravoslavna zemlja, uvijek je ignorirala povezivanje sa svojim najbližim susjedima”, rekao je rumunjski geograf Simion Mehedinti.

U godinama nakon sloma komunizma i nasilnog svrgavanja Ceausescua, rumunjskom političkom scenom su dominirali socijaldemokrati, koji su potpuno uskladili svoje stavove s NATO paktom i Europskom unijom. Takva politike je, ako u obzir uzmemo unutarnje etničke razlike i napetosti, omogućila Rumunjskoj da izbjegne sudbinu bivše Jugoslavije. Proces integracije u EU se provodio posredovanjem u privatizaciji u industrijskom sektoru, jer je to bio ne samo potencijalni, nego i stvarni izvor gospodarskog prosperiteta.

Međutim, ove privatizacije, kao i u drugim zemljama pokojnog socijalističkog sustava, uglavnom su proveli i prigrabili bivši pripadnici partijske nomenklature, koji su se pretvorili u tajkune, dok su zapadne multinacionalne kompanije po povoljnim cijenama kupile glavne rumunjske industrijske bazene, uglavnom ugljen.

Do dvadeset i prvog stoljeća nije bilo političke oporbe koja bi se suprotstavila diktatu “partije-države” vladajućih socijaldemokrata. Onda na vlast dolazi predsjednik liberalne i demokratske orijentacije, Traian Basescu, koji je izabran 2004. On je stvorio složen sustav u kojem je pravosuđe podređeno njegovoj volji, a Basescu je imenovao suce i tužitelje. Obavještajne službe su radile ne samo na borbi protiv unutarnjih koruptivnih pojava, nego i na uklanjanju neposrednih političkih protivnika predsjednika i njegove politike. U stvari, Traian Basescu je osmislio ogromnu antikorupcijsku kampanju izuzetno nejasnih konotacija. Rumunjski politički sustav, prema nepisanom pravilu i u teoriji, ima nestranačku instituciju predsjednika, a postao je “polupredsjednička republika” u kojoj predsjednik u potpunosti podržava jednu političku opciju. Svoju naravno,

Uloga i stav aktualnog predsjednika Klausa Johannisa su vrlo blizu “liberalizmu” njemačke kancelarke Angele Merkel. Osim toga, Johannis se, kao pripadnik njemačke manjine u Rumunjskoj, pridružio i gotovo vodio demonstracije i prosvjede u posljednjih nekoliko dana, što nije iznenađujuće za većinu opreznih analitičara. Međutim, nitko ne spominje da predsjednik kao “nestranačka” osoba nije pozvao na prekid prosvjeda, pokazujući tako svoju skrivenu namjeru za rušenjem režima i Vlade Sorina Grindeanua.

Rumunjski analitičar Bogdan Herzog kaže da u zemlji djeluju dvije različite političke scene. Prva, koju zastupaju predsjednik i složeni sustav suradnje između agencija za nacionalnu sigurnost, pravosuđe i vanjski čimbenici, prije svega Europska unija, u stanju je organizirati pritisak kroz nevladine udruge, a koristi se popularnom antikorupcijskom retorikom. Njima je više nego lako organizirati i upravljati masovnim prosvjeda.

Drugu političku scenu zastupaju Vlada i parlament, koji nisu ništa manje proeuropski i za NATO pakt, iz geopolitičke perspektive. Međutim, trenutno su krivi što nisu više ponizni ili možda ne znaju kako baš sve prodati međunarodnim partnerima.

Osim toga, nova socijaldemokratska vlada pokušava uskladiti svoje stavove s novoizabranom Trumpovom administracijom u Sjedinjenim Državama.

No, Vlada Grindeanua je kontroverznim zakonom, po mišljenju mnogih, pripremala šire reforme kazneno-pravosudnog sustava i osigurala pražnjenje prenatrpanih rumunjskih zatvora. Od trenutka kada je preuzeo dužnost, premijer je također donio neke važne mjere koje baš nisu bile u skladu s europskim pravilima i po volji MMF-u. U stvari, nova je Vlada podigla razinu minimalne plaće i predložila oslobađanje doprinosa za plaće manje od 500 eura, što nikako nije u skladu s “prijedlozima” Europske komisije i međunarodnog monetarnog fonda.

Dakle, nije čudno da se tim mjerama težilo većoj socijalnoj pravdi, a bile bi pozitivno primljene u zemlji u kojoj vlada velika recesija. U isto vrijeme, Socijaldemokratska partija nije uspjela iskorijeniti korupciju iz vlastitih redova. Čak je i čelnik stranke, Liviu Dragnea, je suđen za prijevaru.

No, paradoksalno je, ako ne i smiješno, da predsjednik Johannis, bivši profesor i vlasnik velikog broja nekretnina u turističkom gradu Sibiu, vodi prosvjede koji se kreću u slijepoj ulici antikorupcijske retorike.

Ostavka Grindeanuove Vlade bi predstavljala treći takav slučaj u posljednjih pet godina u kojima su rumunjske vlasti srušene zbog neobično borbenog duha “civilnog društva”. Prvi put se to dogodilo 2012. godine, kada su studentski prosvjedi srušili vladu Emila Bloca. Drugi put je bilo u 2015. godini, kada je nakon tragedije u “Klubu Colectiv” i certifikata kupljenog mitom u požaru umrlo 64 ljudi, svrgnut socijalistički premijer Victor Ponta. Nakon velikih prosvjeda je bio prisiljen dati ostavku, unatoč činjenici da nije bio nikakve izravne umiješanosti u cijeli slučaj. Svi prosvjedi u bilo kojoj drugoj zemlji Europske unije teško da mogu postići ovakve rezultate.

Činjenica je da zbivanja i prosvjedi proteklih nekoliko dana, kao i svi prethodni, nemaju toliko prave volje za borbu protiv korupcije u političkom sustavu i jasan je otisak “Soroseve elite”. Ona želi transformirati sustav Rumunjskoj, koji je građen tijekom posljednjih dvadeset i pet godina, a područje djelovanja se seli u galaksiju političkih nevladinih organizacija povezanih s kontroverznim magnatom mađarskog porijekla.

Elite i rumunjsko civilno društvo su gotovo u potpunosti povezani sa “Zakladom Soros”, jednom od prvih nevladinih organizacija koja se pojavila u Rumunjskoj još prije sloma komunističkog režima. Sandra Pralong, sadašnja savjetnica predsjednika Klausa Johannisa, najvažnija je predstavnica te organizacije u Rumunjskoj. Dok je Mihai Razvan Ungureanu, bivši premijer i trenutni direktor stranih obavještajnih službi zemlje, također radio za “Zakladu Otvoreno društvo” i ostale udruge povezane s Georgeom Sorosem. Ista galaksija nevladinih udruga je nedavno od Ustavnog suda zatražila da zabrani “Stranku ujedinjene Rumunjske“, jedine skupine, iako skromnih razmjera, koja se na rumunjskoj političkoj sceni zalaže za ideološku platformu borbe protiv globalizacije i liberalnog apsolutizma.

Geopolitičko pozicioniranje Rumunjske u zapadnom taboru nikada nije dovedeno u pitanje. No, sada je naglasak na “istočnom vektoru rumunjske politike”, koja Moldaviju smatra povijesnim rumunjskim teritorijem, a proruske vlasti Pridnjestrovlja kriminalnom vladom. Međutim, čak ni ovi stavovi nisu poštedjeli Rumunjska, uz kriminalno sudjelovanje vodstva zemlje, da stekne status plodnog tla za politička neslaganja i mobilizacije otpora, koji u globaliziranom kapitalističkom sustavu ima cilj pokazati da 1% buntovnog stanovništva predstavlja apsolutnu većinu.

No, kao što pojašnjava francusko-rumunjski analitičar Modeste Schwartz:

“Nepostojanje precizne kritičke povijesne svijesti i nedostatak znanja o društveno-ekonomskoj dinamici svoje zemlje je na čelo dovelo nekoliko mladih i starih, indoktriniranih ultraliberalnom retorikom koju zagovaraju organizacije civilnog društva koje financira Soros, koji razvijaju oblike stalne mobilizacije, a gotovo su nesvjesni stvarnih političkih ciljeva njihovog u najmanju ruku upitnog vodstva.”