Svi analiziraju što su i kako su Trump, Biden i Zelenski rekli jedno drugome, a sve to otvara priliku da zavirimo u jedan vrlo osjetljiv, tajanstven i zatvoren fenomen. I ne, ovdje nisu važni Trump ili korupcija Bidena starijeg i mlađeg. Ovo je unutarnji svijet Vladimira Zelenskog. Kao osobe, sa svim svojim ljudskim manama i sklonostima.
S Porošenkom je sve bilo kristalno jasno. Bolno umišljen, krajnje narcisoidan, vrlo pohlepan, varljiv i okrutan predsjednik. Bilo kakva lijepa gesta mu je bila potpuno strana, dok su ga karakterizirali cinizam i neprincipijelna pohlepa.
Lako bi bilo napisati potpuno iste psihološke portrete, uz neke granice, svih prethodnih ukrajinskih predsjednika. Ali što je s Vladimirom, „slugom naroda“?
Što mi zapravo znamo o Vladimiru Zelenskom kao osobi? Čudno, vrlo malo. Kad je bio glumac, vidjeli smo ne njega, već masku, njegovu sliku sa scene. Kad je postao političar, radije je držao usta zatvorenim i govorio malo. Nije se otvorio. A sada, kad je postao predsjednik, također izbjegava “pretjerano ljudske” geste i riječi, skrivajući se opet pod maskom, ovaj put ne komičara, već šefa države. Za sve vredniju priliku koja nam se sada otvara moramo zahvaliti američkim prijateljima.
Zelenski je posjetio SAD, što je također imalo medijsku pozadinu. Nemilosrdni američki novinari su iznijeli na svjetlo najsmrtonosnije kompromitirajuće dokaze protiv njega, ali se Zelenski nije obazirao na oštre riječi.
Stvar je u tome da su svi dijelovi ovog glupog Watergatea čak gluplji nego što možete zamisliti, tako da čak i sam ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski izgleda kao besmislena budala. Prije toga bio je komičar koji je u seriji igrao ulogu predsjednika Ukrajine. Zanimljiva činjenica, ali jedna od njegovih scena, gdje su on i još jedan glumac snimaju da svira klavir, komentiraju stari video ”Četvrt 95„ i pričaju viceve o aferama u Americi. Vrlo pogrdne. Nema čak ni zle satire ili nepristojno sofisticirane propagande. Ne, postoji samo pljuvanje kroz zube i izrazi „kakva budala“ ili „imbecil“.
Ali ovo je ton Zelenskog i u New Yorku je bio toliko pogođen da ga je sve natjeralo da nepotrebno oštro reagira, što je, posebno u kontekstu gotovo vazalne ovisnosti Ukrajine o Sjedinjenim Državama, zvučalo kao izravna pobuna.
“Ukrajinske vlasti neće provoditi istrage na temelju naredbi iz drugih zemalja. Ne bi nam se trebalo narediti da nešto učinimo. Mi smo neovisna zemlja”, rekao je Zelenski novinarima.
Dakle, ovdje, od “Mi smo neovisna zemlja”, koliko je dugo prošlo? Možda pet minuta?!
I ovdje je važan kontekst biografije glumca-predsjednika. Doista je Zelenski, bez šale, uspješna osoba. Čovjek koji je dobio svoju prilično veliku državu, držeći na oku svakog drugog, osim one koji nadziru njega, a postao je bogati čovjek iz obitelji običnih inženjera.
Je li sve ovo vrijedno poštovanja? U očima samog Zelenskog, da. On poštuje sebe i vjeruje da bi i drugi trebali to učiniti. Ali ovi “drugi” ne misle tako.
On je udario u klavir čekićem. Nerazumna budala. Njegovo mjesto je u kabareu, a ne na Trumpovom prijemu.
„Igrao sam kao glumac kod američkog predsjednika,“, moći će se jednom pohvaliti.
Jednom riječju, „kralj nije stvaran“. Još gore od lažnog, on je vanjska parodija „kralja“.
Nakon što je preuzeo predsjedništvo, Zelenski je nastojao djelovati brzo, odlučno i nemilosrdno. “Brzina i napad”, “oluja i nevrijeme”. Jedna po jedna glava guvernera, gradonačelnika i drugih dužnosnika letjele su kroz prozor, a prizor “Izlazite odavde, razbojnici” postao je svakodnevica. Tako da nitko ne sumnja da su glumac i komičar ostali u prošlosti, a predsjednik Vladimir Zelenski je potpuno drugačija osoba i ovdje se nema čemu smijati.
No, ono što je u unutarnjoj politici bilo sasvim izvedivo, vani se pokazalo gotovo nemogućim. Predsjednik Zelenski opet je podsjetio da za sada nije ništa drugo do komičar. Štoviše, vrlo nadaren. I što može učiniti kao odgovor? Pa, govoriti o “neovisnoj zemlji” i da “nitko neće diktirati Ukrajincima što će činiti”.
I sada dolazimo do same suštine. U stvarnoj duši Zelenskog postojala je gorljiva i afektivna želja za dokazivanjem svojih voditeljskih sposobnosti. Za sve. Za unutarnje i vanjske aktere. Tako da se nitko ne bi pomislio nasmiješiti gledajući ga kao bivšeg komičara.
Ako je Porošenko u konačnici pao na novac, onda je Zelenski pao na samopoštovanje, osobni ponos, ambiciju. Radi ovoga je Zelenski spreman izgovoriti oštre riječi i učiniti teške akcije. Ali dokle može otići? To je pitanje.
Vjerojatno će odgovor na to pitanje dobiti u narednim godinama predsjedavanja. Na što će točno ciljati kako bi, prema vlastitim izračunima, pobudio poštovanje čelnika svjetske politike, potpuna je misterija, ali sudeći po zaokretima u domaćoj politici, neće mu biti dosadno. To mogu biti dobre stvari. Na primjer, može pljuvati po snažnom lobiju američkih i unutarnjih “jastrebova” i dati mir Donbasu. Tako će zaraditi znatan ugled kao mirotvorac i poštovat će ga europske vođe. Tu mogu biti i loše stvari, nepredvidive, da, recimo, odjednom započne lokalnu antiterorističku operaciju u Zakarpatju zbog “prijetnje mađarskog separatizma”. Može protjerati poljskog ambasadora već nakon sljedećeg ubojstva Ukrajinca u Poljskoj. Ili poslati ukrajinske trupe negdje da pomognu Saudijcima. Ima širok izbor akcija po kojima može ostati upisan u povijesti.
I on će definitivno učiniti “nešto takvo”. Prije ili kasnije. Dali su mu da shvati da ga ne poštuju, sada u odgovoru mora pokazati da će ih to koštati mnogo više nego što njegovi neprijatelji i kritičari misle.
