Angela Merkel će i 2017 će biti kandidat “Kršćansko-demokratske unije” (CDU) za mjesto kancelarke, čime bi ujedno stala i na čelo Europske unije. Za sobom ostavlja jaku Njemačke, ali vrlo različitu od one koju je naslijedila. Njemačka više nije “europski raj”, a birači bi je zbog toga mogli kazniti.
Da bi se izbjegao neželjeni scenarij, Berlin priprema paket zakona kojim bi se pod krinkom sprječavanja govora mržnje i širenja lažnih informacija cenzurirale društvene mreže i vijesti koje objavljuju alternativni mediji. Naime, njemački masovni mediji su ionako skloni jednoj od dvije vladajuće opcije, demokršćanima i socijaldemokratima, stoga ih nema potrebe cenzurirati, dok se društvenim mrežama i alternativnim medijima služe radikalne ljevičarske ili desničarske stranke u usponu, poput “Alternative za Njemačku” (AfD), nerijetko i ljevičari stranke “Die Linke”.
Prvi put od nacizma Njemačka uvodi cenzuru slobode govora
Njemački izbori su izuzetno važni, kao i oni u Francuskoj, ali je sudbina Njemačke ujedno i sudbina cijelog europskog kontinenta. Gotovo cijela Europa je početkom ovog mjeseca gledala u Essen, srce njemačke industrije i čelika, i kolijevku carstva Krupp, gdje se pisala njemačka povijest.
Početkom ovog mjeseca, na stranačkoj konvenciji “Kršćansko-demokratske unije”, Angela Merkel je po četvrti put pristala da predstavlja CDU u utrci za mjesto kancelarke i tako ostane lider s najdužim stažem jedne od najmoćnijih nacija u Europi.
Bez obzira na to što su delegati stranke gotovo sjevernokorejskom većinom od 85% glasali za gospođu Merkel, ona trenutno među Nijemcima uživa najmanju popularnost u posljednjih nekoliko godina, unutar i izvan svoje stranke.
Njemačka Angele Merkel, zemlja koju je upravo ona od obične regionalne sile podigla na razinu nezaobilaznog čimbenika na međunarodnoj razini, sada sve snažnije počinje osjećati teret ekonomske, socijalne i političke krize, koju je godinama pokušavala izbjeći.
Njemačka se u posljednjih nekoliko godina bez sumnje prikazivala sve “humanijom”. Međutim, upravo je ovo ponovno vraćanje čovječnosti među Nijemcima probudilo stare strahove i otkrilo njihove skrivene slabosti. Sve to je vidljivo i kod Angele Merkel i na njenom gotovo metafizičkom liku “željezne njemačke kancelarke”.
U tom smislu, nedavni pokrajinski izbori, uz kontinuirani rast radikalnih i lijevih i desnih pokreta, posljedično su doveli do raspada konsenzusa s velikim socijaldemokratskim saveznikom i vidnim gubitkom snage “Kršćansko-demokratske unije”. Izbori koji su se ove godine održali u više njemačkih saveznih pokrajina su bili znak za uzbunu.
Nakon svega, Angela Merkel, ovaj put puna ljudskosti i nesigurnosti, predstavila se na kongresu stranke u Essenu, igrajući i dalje na istu kartu na koju je igrala proteklih nekoliko godina. Govorila je o Njemačkoj kao velikoj zemlji, iako je upravo ona kriva što su njemačkom društvu u ovom trenutku primjetne velike podijele.
Iako to drugim narodima izgleda nestvarno, završen je san o “njemačkoj sreći”, vrsti socijaldemokratskog i demokršćanskog raja kojeg se toliko nadala stvoriti. Naravno, Nijemci su ipak Nijemci i zemlja koju gospođa Merkel ostavlja u 2016. očekuje da će se 2017. Oporaviti.
Ali je Njemačka je doživjela i tako duboke promjene, najvećim dijelom zbog pogrešnih odluka “željezne kancelarke”.
Na početku smo rekli kako Njemačka polako otkriva da je sve humanija i da Nijemci nisu nikakva “mitska bića kojima u povijesti sve polazi za rukom, čak i kad gube ratove”.
Čimbenika koji to dokazuju ima mnogo. Jedan od njih je i da zemlja sada prvi put svjedoči usponu takozvanih populističkih pokreta, nakon desetljeća političkog mrtvila koje je politiku gurnulo u dosadne parlamentarne rasprave o podjeli vlasti između socijaldemokrata i demokršćana.
Istina, ne treba zaboraviti kraj ’60-ih i početak ’70-ih, kada su tadašnju Zapadnu Njemačku potresali prosvjedi vanparlamentarne oporbe, ljevičarski plenumi Rudija Dutschkea i atentati “Frakcije Crvene armije” (RAF). Međutim, čak ni tada njemački parlamentarni sustav, ustrojen nakon Drugog svjetskog rata, nije bio ugrožen. Stvari su se relativno brzo smirile. Renegat zapadnonjemačkih studentskih pokreta i uličnih prosvjeda, Joschka Fischer, vrlo brzo je shvatio da se bolje institucionalizirati i plivati nizvodno, nego dovoditi u pitanje postojeći poredak. Rudi Dutschke nije bio te sreće. Ustrijeljen je u glavu 1968. od strane mladog antikomunista Josefa Bachmanna, a od posljedica teškog ranjavanja i narušenog zdravlja umire 1979. godine u Arhusu, u Danskoj. O militantima “urbane gerile” RAF ne treba posebno pisati. Takozvana “Skupina Baader-Meinhof” je uhićena, a njezini su militanti, jedan po jedan, umirali u misterioznim okolnostima.
U Njemačkoj se od tada, pa sve do danas, išlo uobičajenim kolosijekom, kojega je karakteriziralo političko mrtvilo i smjena vladavine SPD/CDU. Nesporna je bila i prilično visoka razina općeg blagostanja.
Ali Njemačka danas osjeća i posljedice gospodarskog rasta, koji se po neumoljivim zakonima ekonomije neizbježno počinje zaustavljati, često kretati u suprotnom smjeru. Posljedica svega je da se, iako je još uvijek u manjoj mjeri, među siromašnijim slojevima društva javljaju prvi znaci nezadovoljstva.
U najgorem trenutku njemačka kancelarka se odlučuje na prihvat migracijskog vala s Bliskog istoka. Iako je izbor Angele Merkel bio otvoriti vrata Sirijcima, Njemačku je preplavio val izbjeglica iz zemalja od Afganistana do Sirije, ljudi koji su pobjegli od rata, ali i onih ekonomskih.
U srce Njemačke je postavljena tempirana bomba, a po prvi put se događa da Nijemci odbacuju barjak multietničkog društva i duboko liberalnih vrijednosti, koje tako zdušno promiče Angela Merkel. Zajedno s izbjeglicama se u njemačkom društvu počeo buditi sve veći otpor protiv imigranata.
Njemačka Angele Merkel izgleda kao da je fazi kada se budi i trlja oči, ali još uvijek ne zna je li se bolje vratiti spavati, uz nadu da će se vratiti snu o “njemačkoj sreći”, ili u potpunosti otvoriti oči i shvatiti opseg problema.
Tako bi kongres CDU u Essenu, gdje je stranka Angelu Merkel opet izabrala za čelnicu, sa željom da još jednom postane kancelarka, mogao postati most između stare i nove Njemačkoj, ali i most između uspavane i Njemačke koja će se suočiti sa stvarnošću.
Snovi i nade njemačke kancelarke iz vremena kada je preuzela kormilo zemlje više nisu iste nade i isti snovi Nijemaca u 2017. između prošlih i predstojećih izbora je ogroman ponor. Danas je drugačija percepcija o vladajućoj eliti, promijenili su se i problemi običnih ljudi, promijenila se sposobnost analize, a sve to je promijenilo i Angelu Merkel.
Kongres CDU u Essenu, iako je s ponovnom kandidaturom “željezne kancelarke” htio pokazati kontinuitet, s druge strane utjelovljuje ovu promjenu perspektive. Ne samo smanjivanjem broja glasova u korist kancelarke, koja posljednjih godina nikada nije dobila ispod 90% potpore stranačkih delegata, nego je također pokazao da je i sama Angela Merkel shvatila da mora mijenjati retoriku.
O imigrantima više nije govorila zalažući se za politiku “otvorenih vrata”, nego unutar točno određenih pravila. Čak je govorila o zabrani burke na mnogim javnim mjestima. Tražila je i pomoć stranke, svjesna da se od CDU udaljuju unutarnji rivali, koji su dugo vremena bili u njezinoj sjeni. To su u prvom redu ministrica obrane Ursula von der Leyen, ministar financija Wolfgang Schäuble, konzervativac Jens Spann, ekolog i deklarirani gay, što je prilično neobično za čelnike vođe kršćansko-konzervativne opcije.
Zapravo, Angela Merkel je svjesna brojnih kritika koje bi mogle narušiti njezin i monolitni imidž velike Njemačke.
Na temelju navedenog, njemački opći izbori 2017. godine će biti ili njezina konačna velika pobjeda, ili će označiti veliki pad najvažnije europske političarke u posljednjih deset godina.
Njezina pobjeda ili njezina propast će sigurno imati veliki utjecaj na strateške ciljeve Europe, koju je Angela Merkel nedvojbeno pretvorila u svoj privatni Reich. S ove točke gledišta, kraj kancelarke se može promatrati i kao oslobođenje od jarma izrađenog od nameta i poreza i lanaca kojima godinama okovana drži gospodarstva mediteranske Europe.
S druge strane, pobjedom željezne kancelarke bi se današnja Njemačka u povijest mogla upisati ne samo kao granitna zemlja, nego bi tim ishodom dobili jedinog pravog lidera u Europskoj uniji, na koju će se oslanjati cijeli svijet i samo nju bi se pitalo za mišljenje ostatka Europe.
Koji je od ova dva ishoda vjerojatniji, pokazat će 2017. Do sada su s političke pozornice pometeni David Cameron, Nicolas Sarkozy, François Hollande, kao i Barack Obama broje svoje posljednje dane u predsjedničkom uredu, Hillary Clinton je poražena u Sjedinjenim Državama, a Velika Britanija će u europskim i svjetskim problemima igrati vlastitu igru. Posljednja od “velikih” je ostala Angela Merkel i njena pobjeda ili poraz će nedvojbeno označiti novu eru u Europskoj uniji.
Kancelar akt oduzima sva prava švabama i oni su okupirana država kao i Japan. Ova odabrana namjesnica će pobijediti ako se švabe ne probude, no njima je najbitnije da imaju svoje aute i plaću i briga ih tko vlada tako da od njih ništa.
Iz ove tmurne sadašnjosti sjećanje na ex YU mi dođe kao bajka , ioako je bilo i u socijalizmu problema !
Poraz ili pobjeda Merkel na mijenja ništa, kao što to nije mijenjala ni pobjeda ili poraz između Hillary i Trumpa. S obzirom da ne možemo promjeniti ekonomsko globalno stanje, a koje vodi daljnjoj stagnaciji sa negativnim srednjoročnim izgledom kolapsa (da se poslužimo frazama MMFa), uz istovremeno daljnje ekstremno povećanje jaza između bogatih i očajnih(ex.siromašnih), to je pobjeda ili poraz potonjih potpuno nebitan.
Što misliti o osobi iz komunističke Istočne Njemačke, koja je došla na najvišu poziciju u kapitalističkoj Zapadnoj Njemačkoj. Samo ta činjenica govori da je Faust za nju mala beba. ,, Najmoćnija žena,, odlazi, To je jednostavno tako. Da li će to biti 2017. i nije toliko važno. Promjenama u svijetu i procesima pokrenutim unutar Njemačke, sama Njemačka nema snage da se nametne drugima kao neupitan europski gospodar. I Angelina politička agenda ide svom kraju, bez obzira na sve manevre i promjenu ambalaže. Dašak vjetra na političkoj sceni je austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz. Čovjek zastupa neke stavove koji sigurno imaju dosta pristaša u Europi. Bit će zanimljivo pratiti njegovu daljnju aktivnost u svjetlu austrijske političke scene, pozicije Austrije u EU i više puta na raznim nivoima izražene želje za dobrim odnosima sa Rusijom.
Hiber
Upravo se borimo da ovaj sistem srusimo i vrlo smo na dobrom wegu,du bist nur eine bezhate trol?
Nu Hibera., Ajd neka ga… Nema lonca da ne bude poklopac, ali samo kod Babića… kao da je opsesivno povezan s njegovim člancima, a možda je i hardver, kao oni u UK, čim se na netu ukaže N.Babić automatizmom se pali “hiber-machine”. Moguće je i to.
Willy Brandt i Angela Merkel. Razlika u kalibru……. neusporedivo. Nema više državnika, Ova današnja EU ,,elita,, je mainstream bijednika i trajati će dok se povjest ne ponovi i ponovo ne ustane zemaljsko roblje.
Atentat u Berlinu! Bas da vidim kako ce Mutti Merkel objasniti da je ona ipak u pravu a kriticari njezine katastrofa politike su po vjecnoj kakofoniji kontroliranih msm desnicarski ekstremisti.
I tako ode Angela u povijest, a baš je krenula uvoditi reda na internetu.