Postoji li neka poveznica između Kosova, Donabasa, Južne Osetije, Abhazije…?

Ukrajina je 26. veljače ove godine, podnijela zahtjev Međunarodnom sudu pravde UN-a u Haagu (MSP), dva dana nakon početka ruskog napada, zatraživši da hitno naredi Rusiji da zaustavi vojnu intervenciju. Sutkinja Joan Donoghue  pozvala je strane u sukobu  da se suzdrže od radnji koje bi mogle pogoršati sukob i podsjetila da su odluke Suda o privremenim mjerama obvezujuće.

Ruski odgovor

„Svrha specijalne operacije je spriječiti genocid nad Rusima u Donbasu i stati na kraj ratu koji je neonacistički režim u Kijevu vodio protiv svojih građana ruskog podrijetla i stanovništvu koje govori ruski“. Prema izvješću novinske agencije TASS, „Rusija je imala pravo priznati neovisnost Donjecke i Luganske Narodne Republike“. To je  izjavio ruski predsjednik Vladimir Putin na sastanku s glavnim tajnikom UN-a Antonijom Guterresom. Pritom se pozvao na Mišljenje MSP-a o Kosovu, prema kojemu u ostvarivanju prava na samoodređenje, teritorij neke države nije dužan zatražiti dopuštenje za proglašenje suvereniteta od središnje vlasti  zemlje kojoj pripada. „Osobno sam pročitao sve komentare od pravnih, administrativnih i političkih agencija SAD-a i europskih zemalja, koji su tu odluku podržali. Dvije republike s područja Donbasa, imaju isto pravo proglasiti svoj suverenitet s obzirom na to da je u svijetu već uspostavljen presedan“, izjavio je Putin[1]. O čemu se zapravo radi?

Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 1244 o uspostavi UNMIK-a[2] na Kosovu (1999.)

Točka 10. Rezolucije 1244 UN-a; „Vijeće ovlašćuje glavnog tajnika UN-a da uz pomoć odgovarajućih međunarodnih organizacija, uspostavi međunarodno civilno prisustvo na Kosovu, kako bi se osigurala privremena uprava na Kosovu, pri čemu će narod Kosova moći uživati punu autonomiju u okviru SR Jugoslavije, koja će osigurati prijelaznu upravu pri čemu će uspostavljati i nadgledati razvoj privremenih demokratskih institucija samouprave, kako bi se osigurali uvjeti za miran i normalan život svih stanovnika Kosova“. Nakon dugogodišnjeg neuspješnog pokušaja pronalaženja rješenja putem pregovora između Kosova i Srbije, specijalni izaslanik UN-a Finac Martti Ahtisaari (nobelovac), predložio je neovisnost Kosova koja, međutim, nikada nije od UN-a odobrena zbog veta Rusije. Suočena s tim okolnostima, Skupština Kosova je jednostrano proglasila neovisnost. Zašto se sada – 14 godina poslije, ponovno aktualizira pitanje analogije (komparacije, poveznice) između međunarodnog priznanja Kosova i novoproglašenih republika Donjeck i Lugansk na području Donbasa?

Deklaracija o neovisnosti Kosova iz 2008. godine

Kosovo je 17. veljače 2008. godine, proglasilo svoju neovisnost. Ustavni sud Republike Srbije proglasio je ovaj akt nezakonitim, tvrdeći da nije u skladu s Poveljom UN-a, Ustavom Srbije, Helsinškim završnim aktom, Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN – 1244 (uključujući prethodne rezolucije) i mišljenjem Badinterove komisije.[3]  Deklaracijom se Kosovo definira kao neovisna, demokratska i multietnička parlamentarna republika, koja će se izgraditi na temelju plana specijalnog međunarodnog posrednika Marttija Ahtisaarija, u okviru tzv. “nadgledane neovisnosti.” Prema izjavi koju je tada pročitao kosovski premijer Hashim Thaçi, neovisno Kosovo je posvećeno miru i stabilnosti. Dokument, strukturiran u 12 točaka utvrđuje da se nacija Kosovo mora stvoriti na temelju Athisaarijevog plana, kojim se predviđa neovisnost srpske pokrajine pod međunarodnim nadzorom, koju jamči i misija EU-a. O tome sve do danas postoje različita stajališta. S jedne strane postoji mišljenje, da je sastanak tijekom kojeg je usvojena deklaracija zapravo bila sjednica Skupštine Kosova, koja je djelovala kao privremena institucija samouprave u ustavnim okvirima UN-a. Drugi pak smatraju da sadržaj dokumenta i okolnosti u kojima je on donijet, jasno pokazuju da deklaracija od 17. veljače 2008. godine, nije rezultat rada institucije privremene samouprave. SAD je formalno odmah priznao novu državu. „Kosovari su sada neovisni”, istaknuo je predsjednik Bush  u intervjuu za NBC.  Zatim je stigla službena izjava državne tajnice Condoleeze Rice: «SAD službeno priznaju Kosovo kao suverenu i neovisnu državu. Čestitamo narodu Kosova na ovoj povijesnoj prigodi»[4].

Opća skupština UN-a traži mišljenje MSP-a

Dana 15. kolovoza 2008. godine, srpski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić, službeno je podnio zahtjev UN-u tražeći mišljenje MSP-a. Opća skupština je uputila Sudu sljedeći zahtjev (rezoluciju): „Opća skupština UN-a, svjesna ciljeva i načela UN-a, uzimajući u obzir svoje funkcije i ovlasti prema Povelji UN-a, podsjećajući da su privremene samoupravne institucije Kosova 17. veljače 2008. godine proglasile neovisnost od Srbije, svjesni toga da je ovaj čin prihvaćen različitim reakcijama članica UN-a u pogledu njegove kompatibilnosti s postojećim međunarodnim pravnim poretkom, odlučuje u skladu s člankom 96. Povelje UN-a, zatražiti od MSP-a, sukladno članku 65. Statuta Suda, da izrazi savjetodavno mišljenje o sljedećem pitanju: ‘Je li jednostrano proglašenje neovisnosti privremenih kosovskih institucija samouprave u skladu s međunarodnim pravom’?”.  Rezolucija br. 63/3 usvojena je 8. listopada 2008. godine, sa 77 glasova za, 6 glasova protiv i 74 suzdržana. Neke države koje su sudjelovale u toj raspravi, tvrdile su da pitanje koje je postavila Opća skupština UN-a Sudu, zapravo nije pravno pitanje. Prema njihovu mišljenju, međunarodno pravo ne regulira akt o ”proglašenju neovisnosti”, koji bi se trebao smatrati političkim aktom. Samo nacionalni ustavi mogu regulirati akt o proglašenju neovisnosti, dok bi nadležnost MSP-a, ostala ograničena samo na pitanja međunarodnog prava. Od Suda tada nije zatraženo mišljenje o sukladnosti deklaracije o neovisnosti s nacionalnim, već samo s međunarodnim pravom. Stoga su suci ocijenili da na postavljeno pitanje mogu odgovoriti sukladno međunarodnom pravu, bez potrebe za istraživanjem koje su nacionalne ovlasti.[5] „Što se tiče Kosova, MSP je izbjegao da se pozabavi središnjim pitanjem, a to je; postoji li, ili ne postoji, pravo na odcjepljenje. Tako je izgubio važnu priliku“, ističe Antonio Cassese, ugledan pravnik i prvi predsjednik Međunarodnog suda za zločine u bivšoj Jugoslaviji, u intervjuu Francescu Martinu iz OBC-a (srpanj 2010.)[6].

Savjetodavno mišljenje MSP-a od 22. srpnja 2010. godine

„Proglašenje neovisnosti Kosova nije protuzakonito. To ne znači da je i legitimno. Treba imati smisao za detalje kako bi se u potpunosti moglo razumjeti pravno mišljenje koje je objavio MSP – najviša pravosudna institucija UN-a, kao odgovor na zahtjev Opće skupštine UN-a. Na postavljeno pitanje, Sud je dao trostruko negativan odgovor. Deklaracija od 17. veljače 2008. godine, nije prekršila opće međunarodno pravo, jer ne postoji zabrana proglašenja neovisnosti. Ne može se ni reći da je deklaracija prekršila rezoluciju UN-a 1244, jer je evidentno da je tom rezolucijom uspostavljen režim privremene uprave, pri čemu Vijeće sigurnosti UN-a ne zadržava pravo utvrđivanja konačnog statusa Kosova. Konačno, ne može se reći da su kosovski zastupnici postupili protivno ustavnom okviru uspostavljenom pod okriljem UNMIK-a (misija UN-a na Kosovu), jer je iz same deklaracije jasno da ona nije proizašla iz privremenih institucija autonomne uprave i nije imala namjeru da bude operativna unutar tog pravnog okvira. Drugim riječima, Kosovari su 17. veljače djelovali kao izabrani predstavnici svog naroda, a ne kao regionalna skupština osnovana prema rezoluciji UN-a 1244.“, prenosi „Osservatorio Balcani e Caucaso Transeuropa“[7] Ukratko, Vijeće od petnaest sudaca (većina), presudilo je da Deklaracija o neovisnosti ne krši međunarodno pravo. Od Suda tada nije zatraženo mišljenje, primjerice o usklađenosti deklaracije o neovisnosti s nacionalnim pravom, nego samo u odnosu na međunarodno.[8] Osim toga, nije se raspravljalo o pravnim posljedicama deklaracije. Sud također nije raspravljao o valjanosti ili pravnim učincima priznanja od strane onih država koje su priznale Kosovo kao neovisnu državu itd. Stoga MSP ispravno konstatira, da „autori deklaracije o neovisnosti nisu kanili djelovati u skladu s privremenim okvirima UN-a o samoupravi, već su težili uspostavljanju Kosova kao neovisne i suverene države”.

Postupak specijalnog povjerenika UN-a

Veoma je zanimljiva  reakcija specijalnog povjerenika UN-a. Njemu je Ustav dao ovlasti da nadzire i, u nekim slučajevima poništi akte koje donose privremene institucije. U prethodnom razdoblju, posebice od 2002. do 2005. godine, kada je Skupština Kosova pokretala pojedine inicijative za promicanje neovisnosti Kosova, specijalni povjerenik UN-a je neke od njih definirao nespojivima s ustavnim poretkom. Međutim, nakon proglašenja neovisnosti od 17. veljače 2008. godine, specijalni povjerenik je odjednom zašutio. Stoga MSP s pravom zaključuje, da uzimajući u obzir sve čimbenike zajedno, autori deklaracije o neovisnosti od 17. veljače 2008. „nisu djelovali kao privremene samoupravne institucije u skladu s ustavnim okvirima, već kao predstavnici naroda izvan ustavnog okvira privremene uprave“. Istovremeno, MSP je izrekao još jednu veoma bitnu ocjenu;“Za deklaracije o neovisnosti nije nužan element državnosti, niti je državnost  preduvjet valjanosti takve deklaracije“.[9]  Priznanje Kosova kao neovisne države od strane SAD-a i europskih zemalja, smatra se da je Ruskoj Federaciji pružilo mogućnost da to iskoristi u gruzijsko-abhazijskim i gruzijsko-južnoosetijskim sukobu. Po čemu se, iz ruske perspektive gledano, razlikuje Kosovo, kojemu je Ruska Federacija uskratila priznanje i čijoj se nezavisnosti oštro protivila, od Južne Osetije i Abhazije, čije je osamostaljenje svim sredstvima pomagala i koje je priznala kao neovisne države? Ruska Federacija je svoje priznanje ovih pokrajina temeljila na istim osnovama na kojima su zapadne države temeljile priznanje neovisnosti Kosova. Zapad je opravdao priznanje Kosova, pozivajući se primarno na nepravdu i teror koju su Kosovari doživjeli pod Miloševićevim režimom i nemogućnost iznalaženja rješenja putem pregovora. Tvrdio je da je osamostaljenje Kosova rezultat volje njegovih građana. Ključna je činjenica da je SAD tada izjavio svoju spremnost da prizna Kosovo čak i u slučaju jednostrane odluke. Takav je stav  uvjetovao stav mnogih europskih zemalja, koje ovise o američkim direktivama. Strateški interesi SAD-a za Kosovo su ogromni; gospodarski, energetski i vojni. Primjerice, prolazak transbaltičkog plinovoda koji sponzorira SAD i velika američka vojna baza Bondsteel.[10] Ruski dužnosnici tvrdili su da stanovnici Južne Osetije i Abhazije ne mogu više živjeti s Gruzijcima u istoj državi, nakon što im je predsjednik Sakašvili teško zaprijetio. Slično je obrazloženje i za proglašenje neovisnosti dviju pokrajina u Donbasu (Lugansk i Donjeck), nakon 8 godina ignoriranja sporazuma iz Minska i provođenja nasilja, gdje je poginulo cca. 14.000 ljudi.

Dva zanimljiva stručna mišljenja o odluci MSP-a

Stefan Wolff – profesor na Sveučilištu Birmingham (VB i suurednik akademskog časopisa “Ethnopolitics”, dao je 29. srpnja 2010. godine zanimljiv osvrt na mišljenje MSP-a u vezi s Kosovom.[11] On smatra da se Odluka MSP-a temelji  na iznimno restriktivnom tumačenju pitanja koje je postavila Opća skupština UN-a. Sud  precizira da Skupština “ne postavlja pitanje je li Kosovo postiglo status neovisne države, niti ima li njegovo priznanje od strane nekih država legitimitet ili pravne učinke”. „Drugim riječima“, smatra on, „Sud nije našao shodnim ocijeniti je li proglašenje neovisnosti dovelo do stvaranja države, ili je priznanje Kosova kao takvo legitimno. MSP je izgubio veliku priliku da razjasni ključna pitanja u pravu i međunarodnim odnosima, a posebice uvjete koji su potrebni da bi ostvarilo jednostrano proglašenje neovisnosti u kontekstu secesionističkog sukoba i pravno dovelo do nove države. Vijest da proglašenje neovisnosti Kosova nije prekršilo međunarodno pravo, prema MSP-u, navela je čelnike sličnih stajališta, posebice Abhazije i Južne Osetije, da povjeruju da su njihove deklaracije o neovisnosti dobile jednak legitimitet“. U stvarnosti, navodi dalje Wolff, „upravo je to pitanje koje je Haag izbjegao“. On također smatra, da je u navedenom mišljenju Sud učinio tri stvari: „Prvo, pokazao je da opće međunarodno pravo ne zabranjuje proglašenje neovisnosti. Drugo, da institucije privremene samouprave nisu autori deklaracije o neovisnosti Kosova, već da su potpisnici deklaracije djelovali kolektivno kao predstavnici naroda izvan privremene vlade. I , treće, da Deklaracija o neovisnosti ne krši Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 1244 (1999.), kojom je uspostavljena misija UN-a na Kosovu (UNMIK)“. Po mišljenju Wolffa, posebice je teško shvatiti logiku po kojoj su autori deklaracije djelovali u svojstvu različitom od privremenih samoupravnih institucija, čime je omogućeno MSP-u da izbjegne izričitu ocjenu jesu li navedene institucije prekoračile svoje nadležnosti utvrđene propisima UNMIK-a u okviru ustavnog okvira samouprave“?

Zanimljiv osvrt na savjetodavno mišljenje MSP-a, predstavila je u svom Izvornom znanstvenom radu i  dr. sc. Petra Perišić s Pravnog fakulteta u Rijeci. Ona smatra, da „Sud nije odgovorilo na mnoga pitanja čije se razjašnjenje očekivalo. Vezujući svoje mišljenje striktno uz pitanje koje je pred njega postavljeno, Sud se izjasnio samo o tomu smatra li Deklaraciju o nezavisnosti Kosova sukladnom međunarodnom pravu, pritom ne ulazeći u pitanje zakonitosti odcjepljenja Kosova od Srbije ili valjanosti i pravnim učincima priznanja Kosova kao samostalne i neovisne države. Tako je Sud svojim mišljenjem, smatra dr. Perišić,  zaobišao raspravu o odnosu načela teritorijalne cjelovitosti države i prava naroda na samoodređenje, koja bi dala odgovor na pitanje o spornom statusu Kosova, ali i pružila općenite smjernice za rješavanje drugih sličnih slučajeva koji se javljaju u praksi država. Sud je, utvrđujući je li kosovska Deklaracija o nezavisnosti u skladu s međunarodnim pravom, nastojao odgovoriti na dva pitanja: Prvo, je li Deklaracija u suprotnosti s općim međunarodnim pravom, i drugo, je li ona u suprotnosti s Rezolucijom 1244 Vijeća sigurnosti. Sud je, smatra ona, bio mišljenja da praksa država općenito ne ukazuje na to da je akt donošenja deklaracije protivan međunarodnom pravu, već štoviše, da ona nedvosmisleno upućuje na zaključak da međunarodno pravo ne sadržava zabranu donošenja deklaracija o nezavisnosti. Činjenicu da je Vijeće sigurnosti osudilo neke od deklaracija o nezavisnosti koje su u prošlosti donijele pojedine države, Sud pripisuje nezakonitosti tih konkretnih deklaracija, a ne njihovo neprihvaćanje od strane Vijeća sigurnosti općenito. No kako dalje ona novodi, Sud je kazao da nezakonitost pojedinih deklaracija o nezavisnosti ne proizlazi iz njihovog jednostranog karaktera, već je vezana uz protupravnu uporabu sile, ili neki drugi oblik teškog kršenja normi općeg međunarodnog prava. Sud je, jednako tako, bio mišljenja da Deklaracija o nezavisnosti nije protivna Rezoluciji Vijeća sigurnosti 1244 iz 1999. godine, budući da Rezolucija ne sadržava nikakve odredbe vezane uz pitanje konačnog statusa Kosova. Tekst Rezolucije 1244, prema kojemu se međunarodna uprava na Kosovu uspostavlja do donošenja konačnog političkog rješenja, upućuje Sud na zaključak da Rezolucija ne prejudicira konačno rješenje, već ga ostavlja otvorenim, pa u tom kontekstu donošenje Deklaracije nije u suprotnosti s navedenom Rezolucijom. Iako Rezolucija 1244 doista ne postavlja ograničenja konačnom uređenju kosovskog pitanja, ona, međutim, govori o obvezi poštivanja teritorijalnog integriteta i suverenosti Srbije. Kako ovu obvezu pomiriti s donesenom Deklaracijom, kada su posljedice Deklaracije očigledno u suprotnosti s njome? Na ovo pitanje, smatra dr. P. Perišić,  Sud nije dao odgovor, vjerojatno smatrajući da ono izlazi iz okvira postavljenog mu pitanja, to jest da ono zadire u raspravu o zakonitosti odcjepljenja Kosova od Srbije i zakonitosti postojanja Kosova kao države, a ne u pitanje zakonitosti donošenja“[12] Ima još jedan zanimljiv komentar  koji je prenio talijanski „Corriere della Sera“. Massimo Nava u svome komentaru između ostalog podsjeća da „priznanje neovisnosti Kosova od strane MSP-a istovremeno sankcionira pravnu ispravnost međunarodne intervencije NATO-a u ožujku 1999.godine“. Jer kako je poznato, intervenciju NATO-a nije odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a.

Zaključak

Neki sudionici u raspravi, tvrde da je proglašenje neovisnosti Kosova od 17. veljače 2008. godine, jednostrani pokušaj da se okonča međunarodna prisutnost uspostavljena rezolucijom 1244 (1999), a da se pravni učinak  može postići samo odlukom Vijeća sigurnosti UN-a. Prema stavu ove grupe zemalja, jednostrana deklaracija o neovisnosti ne može se pomiriti s Rezolucijom 1244 (1999). Drugi sudionici u raspravi, rekli su da Rezolucija 1244 (1999) ne sprječava niti isključuje mogućnost nezavisnosti Kosova (mišljenje većine sudaca MSP-a). Smatraju da je ona bila ograničena samo na reguliranje privremene uprave Kosova, ali ne i na njegov konačni status. Također su uvjereni da Rezolucija 1244  (1999.) nije stvorila obveze prema međunarodnom pravu, kao što je zabrana donošenja deklaracije o neovisnosti. Prema tom stavu, u koliko je Vijeće sigurnosti UN-a htjelo spriječiti proglašenje neovisnosti, trebao je to učiniti jasnim i nedvosmislenim u samom tekstu rezolucije, kao što je to primjerice učinio u  rezoluciji 787. (1992.) kada je riječ o Republici Srpskoj u BiH. To se vidi i u komentaru kada se MSP distancirao od mišljenja kanadskog Vrhovnog suda, navodeći da se pitanje koje je postavio kanadski sud ticao ”prava Quebeca na odcjepljenje”. Što bi se primjerice dogodilo, da je MSP trebao odlučivati o tome je li  deklaracija o samostalnosti Quebeca protivna međunarodnom pravu? Ono što je bitno naglasiti, gledano iz današnje perspektive – uključujući  samoproglašene republike Lugansk i Donjeck, kao i one koji tek čekaju svoju priliku, jest činjenica da je MSP zaobišao raspravu o odnosu načela teritorijalne cjelovitosti države i prava naroda na samoodređenje. To znači da nije dao jasne smjernice za rješavanje drugih sličnih slučajeva u svijetu (Veneto, Katalonija….), kada se odluke o samostalnosti donose jednostrano, bez odobrenja središnjih vlasti države kojoj pripadaju. Nakon ove odluke (savjetodavnog mišljenja), bez obzira na to što o njoj postoje prijepori, MSP poručuje svima: „Nema ustava ili zakona unutar suverenih država koji mogu oduzeti međunarodnopravnu valjanost demokratskih puteva prema neovisnosti dijelova njihovih teritorija.[13]

Izvori:

• [1] https://www.lavocenews.it/cronaca/putin-a-guterres-donetsk-e-luhansk-indipendenti-come-il-kosovo/
• [2]Privremena administrativna misija Ujedinjenih naroda na Kosovu ili UNMIK je privremena civilna uprava na Kosovu pod vodstvom Ujedinjenih naroda. Misija je osnovana 10. lipnja 1999. rezolucijom 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda
• [3] https://en.abcdef.wiki/wiki/Political_status_of_Kosovo.
• [4] https://www.corriere.it/esteri/08_febbraio_18/kosovo_europa_divisa_2b5eba2c-de14-11dc-ab0c-0003ba99c667.shtml
• [5] https://ria.ru/20220426/putin-1785620695.html?in=t
• [6] https://www.balcanicaucaso.org/Media/Multimedia/Corte-Internazionale-e-Kosovo-un-occasione-perduta
• [7]  https://www.balcanicaucaso.org/aree/Kosovo/L-indipendenza-del-Kosovo-non-e-illegale-78641
• [8] http://www.lex.unict.it/sites/default/files/crio/papers/CRIO_Paper_n17_Viscuso.pdf
• [9] http://www.lex.unict.it/sites/default/files/crio/papers/CRIO_Paper_n17_Viscuso.pdf
• [10] Camp Bondsteel je američka vojna baza pod zapovjedništvom KFORa smještena u blizini Uroševca na istoku Kosova.
• [11] https://www.balcanicaucaso.org/aree/Kosovo/Kosovo-l-opinione-della-Corte-risolve-qualcosa-78854
• [12] Petra Perišić, „Pravo naroda na vanjsko samoodređenje izvan kolonijalnog..“. Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 34, br. 2, 761-783 (2013) Dr. sc. Petra Perišić, viša asistentica UDK: 341.234(497.115) Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci Ur.: 25. veljače 2013. Pr.: 21. studenog 2013. Izvorni znanstveni rad
• [13] https://www.pnveneto.org/2010/07/l-onu-l-indipendenza-del-kosovo-e-pienamente-legale-e-anche-quella-del-veneto/