fbpx

Ruska vanjska politika i izvjesni problemi zbog pretjeranog povjerenja u „partnere“

Rusija Moskva Kremlj

Mnogima nije jasna vanjska politika aktualne ruske vlasti, koja se u manjoj ili većoj mjeri istog kursa drži od dolaska na vlast Vladimira Putina. Na primjer, to se vidi pri negodovanju mnogih kada ruski vođa i njegov ministar vanjskih poslova koriste termin „naši zapadni partneri“ ili pri „popuštanju“ oko nekih pitanja, kao što je kontinuirana izraelska agresija na Siriju ili pritisci američke uprave na stvarne ruske partnere poput Venezuele, Kube ili Irana.

Dio analitičara, čak i u samoj Rusiji, sklon je tvrditi „kako je ruski problem pretjerano povjerenje u inozemne partnere“ i da se Putinova uprava ponaša kao da u svijetu ne postoji Hobbesovo “prirodno stanje rata svih protiv svih” i međunarodna anarhija. Ovakvo tumačenje aktualne ruske vanjske politike podsjeća na razloge povijesno neuspjelog pristupa vanjskoj politici općenito, a Vladimira Putina i njegove suradnike i vladu se poistovjećuje s povijesnim vođama Rusije koji su „previše vjerovali inozemnim partnerima“. Savjetuje se Putinu „da stvarima pristupi s više realizma“, iako nitko ne definira točne korake u tom smjeru. U svakom slučaju, konstruktivna kritika je uvijek dobrodošla, stoga razmotrimo i ovu točku gledišta.

Prema ovoj teoriji, značajan dio ruske političke i kulturne elite, još od vremena Petra Il Velikog, utemeljitelja moderne Rusije, uvijek je nastojao oblikovati zemlju prema zapadnim kanonima.

Jednako je istina i da je Zapad, prvo pod okriljem Europe, a potom pod Sjedinjenim Državama, uvijek sa sumnjom gledao na Rusiju, smatrajući je autokratskom silom, više azijskom nego europskom, prema kojoj treba postupati sa sumnjom i suočiti se s adekvatnom višedimenzionalnom „obrambenom“ politikom, što u praksi znači negativno projiciranje utjecaja duž ruskih granica, što nije teško zahvaljujući njenim gigantskim dimenzijama.

Naglasimo da nije sir Halford Mackinder , utemeljitelj zapadne geopolitike, razvio prve rusofobne teorije početkom XX stoljeća, već je to bio Napoleon nakon Francuske revolucije. Vrijedan doprinos Rusije antinapoleonskom pitanju bio je adekvatno priznat na Bečkom kongresu, kada je zemlja primljena u Četverostruki savez, koji je ulaskom Francuske dobio još jednog člana.

Ipak, u roku od samo nekoliko godina, oni koji su trebali biti ruski saveznici počeli su zajednički djelovati kako bi protjerali Rusko carstvo sa Starog kontinenta.

Rusija se našla potpuno izolirana 1853. godine, kada je zbog spora s Francuskom oko zaštite kršćanskih manjina u Svetoj zemlji pod osmanskom vlašću započeo najvažniji sukob stoljeća: Krimski rat. Britansko, Francusko i Osmansko carstvo, zajedno s Kraljevinom Sardinijom, formirali su međunarodnu koaliciju kako bi spriječili da Rusija poveća utjecaj na tadašnjeg „bolesnika Europe“, Osmansko carstvo, na čijim su teritorijima kršćani, od Balkana do Svete zemlje, bili su u punom zamahu procesa nacionalnog buđenja.

Ruski saveznici ratovali su u obrani Osmanskog carstva, entiteta kojeg su smatrali stranim i neprijateljskim još od zauzimanja Carigrada.

Zanimljivo je da je antirusko neprijateljstvo uskoro postalo uobičajeno čak i u Sjedinjenim Državama, iako je Rusija ovu mladu zemlju branila tijekom rata za neovisnost i s njom izvrsno poslovala u pomorskoj industriji, kao i pri prodaji Aljaske.

Europljani su čak i imali nekakvih razloga smatrati Rusiju prijetnjom postnapoleonskom geopolitičkom poretku, ali Sjedinjene Države tada nisu imale baš ništa za prigovoriti Rusiji.

Suprotno službenoj zapadnoj historiografiji, prije nego je započeo Drugi svjetski rat, Sovjetski Savez nije uspio uvjeriti Veliku Britaniju i Francusku u opasnost koju je predstavljala nacistička Njemačka, stoga je SSSR pokušao izbjeći umiješanost u sljedeći sukob kroz čuveni pakt Molotov-Ribbentrop, vodeći istovremeno pronjemačku vanjsku politiku.

Ovaj je napor bio beskoristan, što su u Moskvi vrlo dobro znali. 1941. je Adolf Hitler pokrenuo operaciju „Barbarossa“, najveću kopnenu vojnu operaciju u povijesti, kojoj je cilj bio osvajanje sovjetskog teritorija.

Danas Rusija proživljava ista iskustva s malo pouzdanim partnerima, spremnima na izdaju pri prvoj dobroj prilici.

Slučaj proširenja na istok NATO pakta, unatoč uzajamnim dogovorima sovjetskog i euroameričkog vodstva u vrijeme implozije Sovjetskog Saveza, zbog integriteta njihovih sfera utjecaja je u tom pogledu vrlo značajan.

Pravi problem je što Rusija nikada kao danas nije bila okružena suparnicima i neprijateljima, uz ekonomiju koja dobrim dijelom ovisi o suradnji sa sumnjivim partnerima, pa bi politička elita u Moskvi trebala hitno djelovati kako bi izbjegla pad, koji bi najvjerojatnije bio i teritorijalni. Desetljećima se u Americi razgovara o tome kako konačno ukloniti rusku prijetnju, što je stvarna fiksaciju u Washingtona. Još je Zbigniew Brzezinski govorio o potrebi izazivanja unutarnjeg raskola kako bi se Ruska Federacija podijelila na tri makroregije, od kojih bi prvi takoreći neovisni entitet bio  europska Rusija, drugi Sibir i treći Daleki istok.

Mogućnost prokockana prije tridesetak godina? Distopija? Možda, ali se čak i u Rusiji vodi ozbiljna rasprava o tom ambicioznom američkom projektu koji bi, ako se provede, zauvijek promijenio sudbinu najveće zemlje na svijetu. U tom bi se trenutku u Sibiru i na Dalekom istoku mogle uspostaviti prozapadne vlade, okružujući Moskvu svedenu na malu geopolitičku silu koja je nebitna, vojno okružena i lišena ogromnih ležišta prirodnih resursa.

U tom kontekstu Rusija jednom mora priznati strašnu istinu: Europska unija joj nikada neće biti vjerodostojan i pouzdan partner. Gotovo da ne postoji mogućnost da će Sjedinjene Države pustiti da njihov najvažniji satelit slijedi prorusku politiku. To se vidjelo iz nedavnog govora francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, kao i iz nepotrebnih poziva da se Rusija vrati u G7, ali da prvo prizna krivnju za „aneksiju“ Krima i rat u Donbasu.

Čak i francusko-njemačka osovina, koja se samo riječima želi više osamostaliti od Washingtona, nema interesa za ukidanje režima sankcija vezanog za ukrajinsku krizu, što dokazuje svakih šest mjeseci kada se te sankcije produžuju. Čak su i populističke desničarske stranke, koje su uzdrmale cijelu EU, samo teoretski „proruske“, dok su u praksi emanacija Washingtona, kao što pokazuju njihove agende.

Mađarska Viktora Orbana i Italija Giuseppea Contea nisu učinile ništa da zaustave sankcije, unatoč tome što su uvelike trubile navodnu spremnost za otvaranje Moskvi. To nije učinjeno iako bio dovoljan samo jedan glas u EU za urušavanje režima sankcija, koji se temelji na sustavu jednoglasnosti.

S druge strane, bez obzira na žrtvovanje odnosa sa svojim najvažnijim trgovinskim partnerom, te uz velike rizike za mir u regiji i po energetsku sigurnost, Europska unija je odlučila da je uklanjanje Ukrajine iz ruske sfere utjecaja važnije od odnosa s Moskvom. Rusija ima samo jedan način za okončanje europske bravure, a to je korištenje energetskog oružja.

Prekid opskrbe prirodnim plinom EU tijekom određenog razdoblja bila bi dobitna strategija, bez ikakvih gubitaka i trebala bi imati trajne učinke. Razlog je jednostavan, Europska unija je doslovno ovisna o ruskom plinu i takva odmazda bi potaknula Bruxelles da ponovno otvori diplomatski kanal s Moskvom i da, bez obzira na mišljenje Washingtona, pronađe hitno rješenje.

Vladimir Putin se umjesto toga odlučio za sukob niskog profila i politiku koja se temelji na neprekidnoj potrazi za dijalogom, zaboravljajući, međutim, da se za pregovarački stol ne sjeda samo ako se s kompromisom slaže jedna strana.

Nije jasna ni Putinova igra u kojoj s jedne strane uvjerava Europljane i Amerikance da je Rusija slaba, te da stoga nije u stanju provesti ozbiljne i doista prijeteće represalije. Takva retorika, iako nema veze sa stvarnošću, objašnjava nedostatak interesa da Bruxelles ukine ili samo ublaži sankcije.

Prema zagovornicima oštrije i konfrontacijske politike u Rusiji, mnogi tvrde da Moskva sličan problem ima i s Kinom, koja navodno „iskorištava rusku slabost kako bi je ekonomski kolonizirala i svoje kandže proširila na dugogodišnje ciljeve, nikad zaboravljene tijekom stoljeća, naime na Sibir i Arktik“.

Pa ipak, ne može se poreći da je Rusija u Kini pronašla partnera za zajednički front protiv prijetnje koju osjećaju obje zemlje, a to je zapadni imperijalizam.

Točno je da se Kina ukorjenjuje u Rusiji, kupuje zemlju i dionice ruskih kompanija iz ključne infrastrukture i resurse. No rusko povjerenje ovdje nije bezgranično i postoje mehanizmi za sprječavanje da Kina stekne više udjela u ruskim tvrtkama od „dopuštenog“.

U jednom dijelu se moramo složiti sa zagovornicima ove teorije, a to je da samo realan pristup može spasiti Moskvu od implozije koja je u ropotarnicu povijesti poslala SSSR, što su ciljevi većine ruskih „zapadnih partnera“. No ovdje vrijedi podsjetiti da je ruski predsjednik Vladimir Putin u više navrata citirao cara Aleksandra III, koje je rekao „kako Rusija ima samo dva saveznika, svoju vojsku i mornaricu“. Međutim, takve se izjave očito ne razumiju ili se tumače u drugačijem kontekstu od onog u kojem su izrečene. Trebaju li ruske elite vanjskoj politici pristupiti s više realizma ili Moskva diplomatske odnose vodi upravo onako kako ih treba voditi svjetska sila poput Rusije, pokazat će vrijeme, posebno razdoblje nakon vladavine aktualnog predsjednika.

 

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.


Posjetite naš novi video kanal na platformi Odysee i obvezno se registrirajte, kao i najveću arhivu alternativnih video snimaka Jubitu.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Nije pronađen nijedan rezultat.

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
27 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Kemerovo
Gost
Kemerovo
2 godine prije

Rusija moze ograniceno vjerovati Europi tek kad dobije natrag ukrajinu.

Podravec
Gost
Podravec
2 godine prije

I, ne, neće više biti nikakve ,,implozije,, Rusije! Nakon silnih patnji koje je propatio ruski narod u devetnaestom i dvadesetom stoljeću,više si Rusi neće dozvoliti ni pod razno da im zemlja i treći put bude uništena! Putin je jasno rekao: Ako Rusiju uništite, ako Rusija još jednom prestane postojati,onda če… Pročitaj više »

Miro
Gost
Miro
2 godine prije

A ako Rusi misle da ce im Kinezi bit nek pouzdan partner, jako se varaju. Previse Ruske tehnologije zadnja vremena ide u Kineske Ruke. Ovo između Rusa in Kineza samo je korist, a ne neko iskreno prijateljstvo.

Tvingo
Gost
Tvingo
2 godine prije

Svidella se Putinova politika kome ili ne ona don osi Rusiji dobre rezultate na gospodarskoj i političkoj liniji i svakog dobromislivog čoveka treba zabrinuti kuda če sve krenuti posle njegove vladavine.Nejveči neprijatelji Rusije se kriju u njoj samoj,ponekad iza zidina kremljovskih ,svi vanjski su za moč njihove armije neozbiljna pretnja.Svo… Pročitaj više »

preseren3
Gost
preseren3
2 godine prije

Puno riječi, malo rečenog…. Putin vodi POLITIKU. Politika je umjetnost stvoriti uslove za razgovor, ne rat. Čak i u uslovima potpunog suprotstva stavova. I za rezultate treba čekati. Nekad decenije… To je prednost Putina. On ima vrijeme na svojo strani. Oni, koji vrijmena nemaju, traže kratkoručna rešenja. Znači, rat. Putin… Pročitaj više »

Lucija
Gost
Lucija
2 godine prije

Ja ‘opće ne bi ništa imala protiv dodatnih članaka, npr, Rusija u američkom ratu za neovisnost, ili, o – Krimskom ratu…koji se meni čini početkom jasno definirane geopolitikte…većine.

Red Dog
Gost
Red Dog
2 godine prije

Sta ce biti sa Majkom Rusijom posle njega? Mislim, bili su mongolska prcija dok ih nije sredio Ivan silom, raspali su se opet na bojarsko-klanovske prcije dok ih nije sredio Petar silom, ponovo prcija dok ih nije sredio drug Lenjin silom, ponovo prcija dok ih nije sredio drug Putin… Sta… Pročitaj više »

Fenix
Gost
Fenix
2 godine prije

Poznaje Rusija dobro svoje zapadne “partnere”. Pokusavaju ” partneri i prosvjedima u Moskvi ovih dana samo im nesto slabo ide dobro su im Rusi presjelkli financijske tokove a i odaziv je slab.

efsvnjwaefiviaewfvriqaerfvbqfr
Gost
efsvnjwaefiviaewfvriqaerfvbqfr
2 godine prije

Rusijom i ostalima upravlja isti stvor, kad sebi to priznaš onda ne trebaš više dokazivati nemoguće kroz opravdanja…………….

pitiah
Gost
pitiah
2 godine prije

Petar I Veliki. Nikako II.

Max
Member
Max
2 godine prije

Rusija je prirodna država i ne može se raspasti

tedi
Gost
tedi
2 godine prije

Ajmo ovako,u svakoj drzavi na svijetu vlada prisilni aparat,nista se u drzavi ne desava ako to aparat prisile ne stvori da se bas tako desava.Hong Kong,nemiri,kako to?Sta je H.K.zar tamo nije svijetska berza,jeste,pa kako to zapadne sile dozvoljavaju ili Kina tako hoce.Pitam se pitam. SSSR se nije raspao sam od… Pročitaj više »

Zvrk
Gost
Zvrk
2 godine prije

moje neko mišljenje je da je antirusko raspoloženje u americi nastalo zato jer su više podržavali konfederaciju nego uniju?

Stribor Panov
Gost
Stribor Panov
2 godine prije

Svi ti zapadni”partneri” imaju Frojdovske probleme sa Majkom Rusiom. Znaju tko su i odakle su potekli i došli. Ovaj ciklus se ponavlja kroz povjest puno duže nego li to ljudi shvaćaju. Avaj, psi laju – karavane prolaze,, carstva dolaze i odlaze a Rusija i “Hartland” opstaje. Tar, Tara, Daždbog i… Pročitaj više »

zlatan
Gost
zlatan
2 godine prije

MIKI, jesu Kozaci, stigli, ali se nisu zadržali. Osim toga ova sadašnja Rusija, nije niti ona Imperija, niti SSSR. Usput, EU ima čak i kada ode Britanija, preko 450 milijuna stanovnika, Rusija jedva 147 milijuna…. A nije tu samo EU, a NATO ? I da, zar zaista misliš da ruski… Pročitaj više »

POVEZANE VIJESTI

Nije pronađen nijedan rezultat.

Izbornik