SAD, EU i London primaju dokazanog teroristu da s Izraelom unište Hezbollah

U zraku se osjeti neugodan miris kompromisa. Dok svjetski čelnici mlate šampanjcem po protokolima i pozivaju na „stabilnost“, na terenu se sprema nova runda rata koja će opet najviše pogoditi obične ljude. Nije slučajno da se to događa sada dok Izrael pojačava udare na jug Libanona i javno govori o namjeri da slomi Hezbollah, Zapad mijenja svoju politiku prema Siriji i njenom novom čelniku Ahmed al‑Sharaa – dokazanom teroristu. To nije slučajnost, nego hladna, proračunata igra moći — igra u kojoj se stare etikete „terorist“ brišu kad to nekome postane korisno.

Važno je reći jasno i glasno da predsjednik Ahmed al‑Sharaa koji sada sjedi za stolom s utjecajnim zapadnim državnicima nije čovjek bez prošlosti. On je nekada vodio terorističku frakciju koja je bila označena kao povezana s al-Qaedom i bila na listama koje su je opisivale kao prijetnju.

SAD je 2024. ukinuo nagradu za njegovo uhićenje, a u 2025. su SAD i druge zapadne zemlje povukle neke od sankcija i formalno uklonile oznake koje su njegov pokret nekoć nosile. Ove odluke nisu pale s neba; one su dio šire diplomatske odluke koja ima jasne strateške implikacije.

Istodobno, put do tog trenutka nije bio linearan. Godine 2024. donijele su dramatične promjene u Siriji. Bashar Al-Assad, izgubio je kontrolu nad glavnim gradom, a novi, prijelazni lider iz terorističkih  struktura preuzeo je upravljanje državom.

Taj preokret otvorio je vrata za diplomatsku igru koju danas gledamo — vrata koja su Zapadu barem djelomično korisna ako žele ograničiti iranski utjecaj i usmjeriti situaciju u Libanonu prema vlastitim interesima.

Sada povežimo to s onim što Izrael javno radi i govori

U proteklih nekoliko tjedana i mjeseci Izrael je pojačao zračne i druge udare na južni Libanon, ističući kako ciljaju na infrastrukturu Hezbollaha: skladišta, zapovjedna mjesta i komunikacijske čvorište.

Izraelske komande otvoreno su upozorile stanovništvo na mogućnost šire akcije ako se, kako tvrde, Hezbollah nastavi pregrupirati i obnavljati svoje sposobnosti.

Također jasno traže da libanonska država provede dogovorene mjere i razoruža Hezbollah. Sve to može zvučati kao „obrana“, ali u praksi to znači pritisak na granicu, intenziviranje udara i stvaranje uvjeta za veću operaciju.

Kad politika otvori vrata bivšem radikalnom vođi i kad istovremeno vojna sila na granici pojačava pritisak, možemo govoriti o jednom vrlo opasnom scenariju: napadu „s nekoliko strana“, koordiniranoj kampanji koja se ne oslanja samo na izravne udare Izraela, već i na diplomatsko i političko preuređivanje susjednih država, uključujući Siriju.

To ne mora biti eksplicitni pakt s potpiskom, ali funkcionalno — kad Sirija više nije izolirana, kad joj se ukidaju sankcije i kad međunarodni akteri razgovaraju s onima kojih su se jučer klonili, otvara se mogućnost da se granice i logistika iskoriste protiv Hezbollaha: pritisak sa juga, pritisak iz unutrašnjosti Libanona kroz politički i gospodarski utjecaj, i pritisak s istoka ako Sirija postane ili pusti dio operacija. Takav trostruki pritisak dramatično smanjuje manevarski prostor za hezbollahove linije opskrbe i komunikacije — ali također otvara put katastrofi za civile.

Ne smijemo se zavaravati retorikom. „Normalizacija“ odnosa sa Sirijom i uklanjanje sankcija neće izbrisati zločine prošlosti niti će magičnim potezom stvoriti pravi poredak i pravdu.

To je politika na kredit: obećavate investicije, pomoć i povratak Sirije u međunarodne tokove pod uvjetom da novi režim bude instrument u rješavanju regionalnih pitanja. To je pragmatizam koji može izgledati korisno za diplomatske stolove u Parizu, Londonu ili Washingtonu, ali istovremeno je i licemjeran: ne radi se o pokajanju i odgovornosti, nego o zamjeni stare etikete za novu korisnost. Takva strategija otvara i opasan presedan — da su ratni grijehovi predmet kompenzacija, pregovora i strateške konstelacije umjesto sudskog razračunavanja. Le Monde.fr

Sada, što to konkretno znači za Hezbollah i za ljude u regiji? Ako Izrael zaista krene u opsežniju, višefaznu kampanju — s južnog fronta, iz zraka i s mogućim logističkim ili diplomatskim pritiscima iz Sirije i drugih susjednih teritorija — onda govorimo o konfliktu koji može prerasti u regionalnu eksploziju.

Hezbollah nije slab. On je ojačao zbog desetljeća podrške i utemeljio svoju bazu u dijelovima Libanona. No svaki ranjiviji položaj, svaki gubitak logističkog koridora i svaka politička delegitimizacija na međunarodnoj sceni može ga primorati na okršaj koji će imati teške civilne posljedice.

Izrael je uz pomoć SAD i Truske, već ukinio sve koridore Hezbullahu. Teren za napad je već pripremljen. Teroristički predsjednik u Siriji je kukavčije jaje koje će sve prodati i rasturiti. Zato je tu postavljen od onih koji su ga držali u zatvoru i pripremili ga za ovu situaciju.

U takvom scenariju, civilne žrtve bit će brojne, izbjegličke krize će se produbiti, a humanitarne posljedice bit će užasne. Sjetimo se lekcija iz prošlosti. Ratovi u regiji ne vode lako do trajne sigurnosti, nego znaju stvoriti posijanih mržnji koje traju generacijama.

Treba biti izričit oko jedne stvari: kritika Zapada ovdje nije samo riječ protiv zapadnih odluka iz principa. To je kritika selektivne primjene pravde i ljudskih prava. Kad su isti akteri godinama držali nekog na listama „terorista“, a sada ga sklanjaju s tih lista kad ga treba za stabilizaciju interesa — to je dvostruki standard. Međunarodno pravo i humanitarna načela gube legitimitet ako ih koristimo samo kad su zgodni za naš interes.

To nije samo moralni problem; to je i praktičan problem: takve dimnjevena politika omogućuje da se konflikti rješavaju silom, a ne pravdom, i da se svaki novi poredak gradi na kompromisima koji ignoriraju bol žrtava.

Pitanje odgovornosti za ratne zločine i za bol koji je nanesen civilima je ključno. Ako će nova diplomatska faza značiti da nitko neće polagati račune za zločine prošlosti, to će biti poruka bez presedana: da moć i korisnost brišu odgovornost. To će dodatno razbjesniti ljude koji su preživjeli torture, gubitke i egzodus. To će institucionalizirati osjećaj i dokazati da međunarodni poredak služi interesima, a ne pravdi. I u konačnici, takav poredak ne sprečava buduće zločine; on ih omogućuje.

Ipak, moramo biti realni. Zapadne sile i Izrael ne djeluju u vakuumu. One računaju troškove političke podrške svojih javnosti, ekonomske troškove i vlastite geopolitičke ograničenosti.

Sjedinjene Države i Europa imaju svoja pitanja i prioritete, Rusija i Iran imaju svoje interese, a regija je prepuna igrača s različitim ambicijama. Sve to znači da konačni ishod nije unaprijed određen. Ali upravo ta mreža interesa i odnosa čini opasnim trenutak kada diplomatske rehabilitacije i vojne kampanje idu ruku pod ruku.

Ako međunarodna zajednica prije svega gleda kako da zadrži geostratešku prednost, bez istinske odgovornosti, rezultat će vrlo brzo biti novo pogoršanje humanitarne situacije.

Na kraju, jedna jednostavna istina. Dok se vladari i diplomati preslaguju i dok se stare etikete brišu radi praktičnih razloga, stvarne žrtve ostaju. Gradovi koji su već bili ruševine, obitelji koje su već izgubile domove i živote, zdravstveni sustavi na koljenima — sve će biti ponovno izloženo riziku.

Dopuštanje da geopolitička računica postane izgovor za ignoriranje povijesne odgovornosti znači da smo odabrali politiku koja omogućuje nove krize. Umjesto toga, istinski put prema stabilnosti trebao bi uključivati pravdu, transparentnost i zaštitu civila — a ne samo pragmatične diplomatske blagoslove.

Nije tajna da je ovo dio stvaranja velikog Izraele, projekte u kojem većina participira,  kao i naši domaći izdajnici.