SAD: Statistika je divna stvar, posebno kada izmišljate „srednju klasu“

Kao što je poznato, statistika je divna stvar, koju neki zovu „znanost“, posebno za vladajuće elite. Iako se Bijela kuća hvali svojim postignućima u smislu ekonomskog rasta i povećanja broja radnih mjesta, burzovni i ekonomski stručnjak Peter Schiff je u svom podcastu pojasnio da je „zabava gotova“ i da je vrijeme da se bikovi s Wall Streeta suoče sa stvarnošću. Amerikanci također. O statistici ćemo malo poslije, jer je tako uljepšala stvarnost, da Amerika izgleda kao u vrijeme zlatnog doba dobrostojeće srednje klase.

„Zabava je gotova i sigurno ne želite biti posljednji koji je otišao“, rekao je Peter Schiff.

„Dow Jones je pao za 343,7 bodova, a Nasdaq je za 90 na dan koji je počeo suncem i cvjetanjem ruža. Nekoliko dana ekonomske vijesti i nisu bile toliko loše kao što su mogle biti, ili su možda neki brojevi zapravo bili malo bolji ili su korigirani. Mislim da je postojala ideja da možda ekonomija i nije tako loša kao što su se neki ljudi plašili, ali tada je stvarnost podigla svoju ružnu glavu, točno u 10 sati ujutro kada je svoje brojeve objavio ISM Manufacturing“, kaže američki stručnjak.

Naime, američka proizvodna industrija dosegla je 10-godišnji minimum. ISM indeks nacionalnih tvorničkih aktivnosti u rujnu je pao za 1,3 boda, na 47,8. To je najmanja brojka od lipnja 2009. godine, kada je američka ekonomija izlazila iz velike recesije. Sve ispod brojke 50 signal je lošega. Slab rujanski broj prati onaj u kolovozu od 49,1, a analitičari su očekivali povratak na 50.

„Ipak, Donald Trump želi da Amerika vjeruje kako ima najveću ekonomiju ikad. Kako je moguće imati najveću ekonomiju ikad kada zemlja ima jednu od najgorih proizvodnji ikad? Pogotovo kad je upravo proizvodnja bila ta koja je “Ameriku trebala ponovno učiniti sjajnom.” Umjesto toga, opet smo tamo gdje smo bili za vrijeme velike recesije“, kaže Peter Schiff i dodaje kako je jedina stvar koju ovo gospodarstvo zaista ima masovna deficitarna potrošnja.

„Pojednostavljeno, ono što pokreće američki BDP jesu potrošači koji troše posuđeni novac, dok i država troši posuđeni novac. To je to. U tome je tajna. Pomolite se i potrošite hrpu novca kako biste pokušali umjetno povećati BDP, dok realna, ona stvarna ekonomija propada”, pojašnjava stručnjak.

Većina analitičara mainstreama za loše proizvodne brojke krivi trgovinski rat, ali Schiff misli da bi vjerojatno imali slabu proizvodnju i bez trgovinskog rata. U stvari, predodžba da bi trgovinski rat mogao uskoro završiti može izazvati lažni osjećaj optimizma. Peter Schiff je rekao da je možda scenarij “kupiti glasinu i  prodati činjenicu”, jer ako postoji krivnja trgovinskog rata, ljudi će vjerovati da to nije velika stvar.

Jednom kada budemo postigli dogovor s Kinom, tržišta se neće imati čemu veseliti. Mislim, što oni imaju? „Quantitative easing“ je već pokrenut. FED već snižava stope. Mislim, što će pomoći ovom tržištu? Jedino što vani može pomoći je trgovinski posao. Dakle, jednom kad dobijemo trgovinski ugovor, ništa ne može pomoći tržištu i tržište će propasti”, kaže Peter Schiff.

Rekao je da je stvarna poteškoća na tržištu kolaps zaliha koje gube novac. Govori o svim tim precijenjenim inicijalnim javnim ponudama tvrtki koje gube novac. Ovdje se vidi sav špekulativni novac. Nazvao je tvrtke, poput Chewyja, Ubera, WeWorka i sve važne ljude iz ovog mjehura. Te su dionice slabe karike u lancu, a slabe karike prve pucaju. Onda slijedi ostatak lanca.

Ako investitori više nisu spremni ulagati u tvrtke koje gube novac, ako se dogodila ta vrsta špekulativnog praska, ovo je ogromno zvono na Wall Streetu i imat će ogromne posljedice, ne samo za tržište dionica, već i za cjelokupnu ekonomiju.

Ukratko, te se kompanije nikada nisu mučile s profitom. Bile su usredotočene na inicijalne javne ponude (IPO). Strategija je bila unovčiti novac na leđima burzovnih ulagača koji nisu marili hoće li tvrtka zarađivati ili ne. Žrtvovali su profitabilnost da bi kupcu dali vrijednost kako bi stvorili “seksi” priču.

„Ovo je bila sjajna zabava dok je trajala, ali zabava je sada gotova”, kaže Peter Schiff. Ali odakle dolaze sve te loše investicije?

„Umjetno niske kamatne stope i jeftino davanje novca su stvarali i fingirali postojanje ekonomski neodrživih poduzeća”, pojašnjava Schiff i dodaje kako se u jednom trenutku mora platiti cijena.

Američka „srednja klasa“ postoji u statistikama

Kako je malo nas stručno u poslovima burzi i visokih financija, pogledajmo kako se ova politika odrazila na živote običnih Amerikanaca, gdje su mainstream mediji opet odigrali ulogu i statistikom uljepšali prilično sumornu situaciju.

Ako pitate glavne američke medije, oni će vam reći da je otprilike polovica zemlje još uvijek „srednja klasa“. Tako CNBC kaže da „52 posto odraslih Amerikanaca živi u kućanstvima koja se kategoriziraju kao „srednja klasa“. To je, naravno, manje od 61 posto u 1971. godini, ali s obzirom na sve kroz što su Amerikanci prošli posljednjih godina, to i dalje izgleda prilično dobro.

Ali je li to istina? Na kraju se sve svodi na to kako definirate “srednju klasu”. Kad bi srednju klasu definirali kao one koji zarađuju od nula dolara do 1000 milijardi dolara godišnje, po toj definiciji bi se 100 posto Amerikanaca smatralo “srednjom klasom”. Zato se ne može gledati samo konačni broj kojeg nude mediji ili vladine statističke agencije. Umjesto toga, mora se kopati dublje i saznati kako su uopće došli do tog broja.

Što je kućanstvo veće, to su veći prihodi potrebni za održavanje života dostojnog srednje klase. CNBC je u  “kućanstva srednje klase” stavio vrlo široke slojeve i naveo zaradu za svako od tih domaćinstava. Tako je srednja klasa:

• Domaćinstvo s jednim članom koje zarađuje od 26 093 do 78 281 dolara godišnje.
• Domaćinstvo s dvije osobe i zaradom od 36 902 do 110 706 dolara godišnje
• Domaćinstvo od tri  člana sa zaradom od 45 195 do 135 586 dolara godišnje.
• Domaćinstvo od četiri osobe i zaradom od  52 187 do 156 561 dolara godišnje.
• Domaćinstvo s pet članova i zaradom od 58 347 do 175 041 dolara godišnje.

Ako ste u Americi samac i zarađujete samo 26 000 dolara godišnje, ne postoji šansa da vas se smatra dijelom “srednje klase”.

Prije svega, ne postoji način da biste sada mogli kupiti dom u većini velikih američkih gradova, a vlasništvo nad domom oduvijek se smatralo jednim od glavnih karakteristika američke srednje klase.

Drugo, 26 000 dolara godišnje je nešto više od 2000 dolara mjesečno prije oporezivanja. Nakon plaćanja stanarine, zdravstvenog osiguranja i malo hrane, više vam neće ostati ništa. Stoga se to nikako ne može definirati kao “srednja klasa”, a ogroman broj samaca ima takva primanja ili mjesečno nekoliko stotina dolara više, što ništa ne mijenja na stvari.

Tijekom proteklog desetljeća troškovi života rasli su daleko bržim tempom nego američke plaće. Zbog toga mnogi Amerikanci koji su nekoć živjeli kao „srednja klasa“ to više nisu u mogućnosti.

Zdravstveno osiguranje samo je jedan primjer. Zahvaljujući projektu ObamaCare, premije zdravstvenog osiguranja su naglo skočile, a to financijski osakaćuje američke obitelji. Pored zdravstvenog osiguranja, koje nije popravilo zdravstveni sustav, evo samo nekoliko ostalih troškova koje prosječne američke obitelji moraju redovito plaćati:

•  Plaćanje putem hipoteke ili hipoteke
• Račun za struju
• Račun za vodu
• Hrana
• Telefon
• Internet
• Plaćanje vozila
• Benzin
• Popravak automobila
• Auto osiguranje
• Posebni računi
• Osiguranje kuće ili najma
• Životno osiguranje
• Studentski dug za uzete kredite
• Plaćanje kreditnom karticom
• Namještaj, odjeća i druge potrepštine.

Ako zarađujete samo dvije ili tri tisuće dolara mjesečno prije oporezivanja, nema načina da sve to pokrijete.

Tako da nam je žao, ali način na koji CNBC definira “srednju klasu” je apsolutno pogrešan. S obzirom na sve to, ne bi trebalo biti iznenađujuće saznanje da je istraživanje provedeno početkom ove godine pokazalo da 78 posto Amerikanaca plaćom jedva pokrije dio navedenih troškova. A ako živite od plaće do plaće, stvarno niste srednja klasa.

Naravno, drugi važan faktor je geografija. Ako živite u vrlo skupom obalnom gradu poput New Yorka ili San Francisca, procijenjeno je da danas, da biste bili dio srednje klase, trebate oko 350 000 dolara godišnje.

Evo tužne stvarnosti. Da biste podigli obitelj u skupom obalnom gradu poput San Francisca ili New Yorka, sada morate zarađivati 350 000 dolara godišnje ili više. Sigurno možete živjeti i s manje, ali to neće biti lako ako vam je cilj odgajati obitelj, spremiti se za školovanje svoje djece, opremiti vlastiti dom i uštedjeti mirovinu ao se uopće uspijete umiroviti u razumnoj dobi.

„Kad sam odrastao, mislio sam da ako netko zarađuje 50 000 dolara godišnje, da ta osoba zaista dobro zarađuje. Ali danas će vas 50 000 dolara godišnje dovesti tek iznad granice siromaštva, ovisno o veličini vašeg domaćinstva i mjestu u kojem živite“, pojašnjava Michael Snyder, poznati publicist i stručnjak koji se bavi ovom tematikom.

U očajničkom pokušaju da održe stil života srednje klase, a prihodi im to ne dopuštaju, mnogi Amerikanci upadaju u šokantna zaduženja. Upravo o ovom fenomenu je govorio i Peter Schiff, koje tvrdi da američki BDP u  životu održavaju potrošači sa svojim kreditima, ali se paralelno s njima zadužuje i država.

Zanimljivo je da je u Americi eksplodirao trend takvih zaduženja i kod mladih, kao da sutra nikada neće doći.

Istraživački centar Pew rekao je u izvješću početkom ove godine “kako je udio mladih domaćinstava s bilo kojim studentskim dugom od 1998. godine udvostručen“. Osim toga, srednji iznos duga je gotovo 50% veći za nove generacije s nepodmirenim studentskim dugom. Sada na otplatu tog duga odlazi 19 000 dolara godišnje, a 1998. je bio 12 800 dolara.

Prošle je godine milenijska generacija, odnosno generacija djece rođena između ranih ’80-ih i srednjih ’90-ih, imala prosječni prihod kućanstva od oko 71 400 dolara godišnje i samo studentski kredit od skoro 20 000 dolara godišnje je veliki uteg.

Ova generacija prosječno ima 27 900 dolara duga, ne uključujući hipoteke, pokazuju novi podaci koje je upravo objavio Northwestern Mutual . Generaciji Z, kojoj je najstarijem sada 22 godine, prosječni je dug 14 700 dolara.

„Imati znatan dug u mladoj dobi nova je normalnost”, rekla je Chantel Bonneau, savjetnica za upravljanje bogatstvom u tvrtki Northwestern Mutual.

“Puno je ljudi koji napuštaju školu i prije nego što započnu prvi posao već imaju dugovanja. Ta je situacija drugačija od one prije 30 godina”, kaže Chantel Bonneau.

No, kada gomilate previše duga, to brzo može postati gušenje i mnogi mladi Amerikanci kažu da postaju „fizički bolesni“ od brige zbog situacije u kojoj su se našli.

Otprilike 45% milenijalaca i 43% Generacije Z izvijestilo je da se osjećaju krivim za svoj dug svaki mjesec, više nego druge dobne skupine. No, dug je glavni stres u dobnim skupinama. Petina svih ispitanika izjavila je da se zbog duga tjelesno razboli najmanje jednom mjesečno, a 45% smatra da ih pritišće anksioznost. 35% njih ih osjeća krivicu jednom mjesečno ili više.

Sveukupno, američka kućanstva sada imaju više od 13 000 milijardi dolara duga, a jedan od glavnih razloga zašto su nakupili toliko dugovanja je taj što većina želi živjeti stil života kojeg zapravo nisu zaradili.

Suočeni su i s rekordnim razinama korporativnog duga, duga lokalne vlasti, duga države i duga savezne države. A kad ovaj dug mjehurić pukne, on će potpuno uništiti američki sustav.

Amerikanci su u potpunosti založili svoju budućnost za kratkoročni dobitak, ali vlada i mediji su ponosni kad god uspiju malo povećati kratkoročne ekonomske pokazatelje.

Ali u tom je procesu potpuno uništena budućnost svih Amerikanaca, čak i onih koji se trebaju roditi, a to uopće nije ono čemu se ljudi u Sjedinjenim Državama mogu smijati.