Rusija, Turska i Iran su postigli dogovor o uspostavi zona za de-eskalaciju sukoba u Siriji, što ne znači prestanak borbe protiv terorizma, prije svega protiv sirijskog ogranka Al-Qaede i takozvane “Islamske države”. Inicijativa je podržana od strane Ujedinjenih naroda, Damaska, pa čak i Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije, koji nisu mogli učiniti suprotno, jer o uspjehu ove inicijative ovisi miran život i isporuka humanitarne pomoći za 2,5 do tri milijuna civila koji žive u područjima pod nadzorom islamističkih skupina u Idlibu, enklavi između Homsa i Hame, Istočnoj Gouti i na jugu zemlje.
Kao i uvijek, samozvani “kauč-generali” svaku mirovnu inicijativu su dočekali na nož i ruski prijedlog, koji tek treba biti proveden u djelo, vide kao poraz i popuštanje zapadnim silama i arapskim monarhijama koje od 2011. rade na uništenju Sirije i svrgavanju vlade predsjednika Bashara Al-Assada.
Sudeći prema odredbama memoranduma, malo je vjerojatno da će se on u cijelosti provesti u djelo. Heterogenost islamističkih skupina i geopolitički ciljevi njihovih sponzora su najveća prepreka za uspješnu uspostavu zona za de-eskalaciju sukoba, što ne znači da ne vrijedi pokušati. Najveća prepreka će biti fizičko odvajanje borca takozvane “umjerene oporbe” i onih koji pristaju na pregovore od terorističkih skupina i organizacija koje, prije ili kasnije, čeka uništenje.
No, mogući scenariji i razlozi ove inicijative su već opisani u prethodno objavljenim člancima i analizama, tako da ih ne treba ponavljati.
Problem je što se sirijski rat pretvara u iračku agoniju, a “vojni znalci” ako na bojnom polju ne vide najsuvremenija oružja i borbu prsa u prsa u kojoj će dobro pobijediti zlo, a možda i obratno, kao da se dosađuju. Mnogi zaboravljaju da rat odnosi živote, to je razaranje i uništenje ne samo infrastrukture i objekata, nego društvenog tkiva jednog naroda.
No, one kojima su ratovi video igre i svakodnevno na interaktivnim kartama, satima prate pomake na bojištu, pobjede i poraze jedne ili druge strane, borbe za svako selo u sirijskoj pustinji, a na društvenim mrežama i internetskim kanalima snimke i fotografije novih oružja i njihovu učinkovitosti, to uopće ne zanima. Oni iz udobnih fotelja na internetu žele vidjeti “vojnu pobjedu”, krv, smrt i razaranje.
Naravno da svaku vojnu pobjedu nad teroristima treba pozdraviti i ne treba žaliti nikoga tko se dragovoljno priključio jednoj od terorističkih skupina koje devastiraju Siriju i ubijaju nevine civile i zarobljene pripadnike vladinih snaga. Ali zbog toga svaku mirovnu inicijativu, čak i na ograničenom dijelu teritorija, zvati izdajom i bijegomu borbi je, blago rečeno, neukusno.
Do vojne pobjede i uništenja terorista će prije ili kasnije morati doći, a odabir zona za de-eskalaciju sukoba sugerira da je trenutno prioritet osloboditi plinska i naftna polja i deblokirati Deir Ez-zor. Ako sirijska vojska i saveznici to uspiju postići, ostatak posla će biti dječja igra, bez obzira na inozemnu podršku koju ima ukupno oko 45 000 militanata nagomilanih u četiri navedena područja.
Najgori scenarij je da Sirija postane nalikovati na Irak prije pojave terorista “Islamske države”. Tko bi bez provjere na internetu mogao reći otprilike točan broj ubijenih u terorističkim napadima 2013. godine, kada se Irak smatrao “mirnom zemljom” gdje je rat završio, a okupacijske trupe su se najvećim dijelom povukle? Vjerujem da vrlo malo ljudi zna taj podatak. Podsjetimo da je u mirnom Iraku 2013. godine u terorističkim napadima ubijeno 8955 ljudi, najvećim dijelom civila, među kojima tisuće žena i djece (Iraq 2013).
Vraćajući se na temu Sirije i istu godinu, kada je početkom ljeta 2013. s prvom važnom pobjedom sirijske vojske i Hezbollaha u mjestu Al-Qussayr počelo postepeno, ali sigurno oslobađanje zemlje od terorista, bilo je jasno da se za Siriju bori drugačijim metodama, vojnim taktikama i strategijama od onih američkih u Iraku, koji su došli, sve razorili, otišli i zemlju ostavili u kaosu. Upravo zbog toga treba podržati svaku vojnu, ali i diplomatsku inicijativu koja će smanjiti broj civilnih žrtava na jednoj strani, a povećati šanse za vojnu pobjedu nad teroristima na drugoj. Opća ofenziva svim raspoloživim ljudstvom, sredstvima i oružjem na gusto naseljena područja bi bila najgora odluka Damaska i njegovih saveznika, jer rodbina, prijatelji i poznanici stradalih u takvoj kampanji Assadu i saveznicima nikada ne bi oprostili masovne žrtve, što bi bila cijena takvog “oslobađanja” zemlje. Nakon toga bi Sirija godinama bila vijest od dva retka u kojima bi pisalo “kako je u samoubilačkom bombaškom napadu u tom i tom mjestu ubijeno 20, 30 ili 40 civila i pripadnika policije”.
Baš kao u Iraku 2013. godine, kada se na te vijesti obraćala pozornost jednako kao da je pisalo “da se negdje u Japanu dogodio blaži potres”.
Ruski i sirijski planovi, prepreke i klopke u četiri de-eskalacijske zone u zemlji
Evo ga,ustaljena praksa se nastavlja.cim se pokaze da rusija nije niti blizu sila kakvom je se prikazuje na ovom portalu i da konstantno mora popustat raznim tetoristima i zlocincima(s.arabiji,turskoj,qatru,sad-u i sl.) odmah izade jedan ovakav tekst koji pokusava izrugivati sve one koji ukazuju na to.gospodo rusija nije (nazalost) niti ce u dogledno vrijeme biti blizu razine sad-a jer prava sila sa teroristima ne pregovara,ona ih ili unisti ili njima upravlja usvoju korist.
@Tadmur Po meni je pravi put uzeti sve opcije u razmatranje i posloziti prioritete u procesu. Krenuti agresivno u ovom slucaju, stvarajuci neizbjezni kaos i onda ne uzimati u obzir mehanizme koji ce se pokrenuti nakon toga, vec misliti da ce se taj kaos zaustaviti sam od sebe je, u najmanju ruku, prilicno neozbiljno. Jedan od glavnih zakona fizike nam sve lijepo objasnjava – svaka akcija izaziva reakciju koja je jednakog intenziteta ali suprotnog smijera. Fascinantna je istinitost ovog zakona u svim aspektima zivota, kako u obicnoj mehanici pa tako i socioloski. Spomenuo si kontrolu. Mislim da svaka strana nastoji iskontrolirati onu drugu, makar 2 postotna boda vise nego druga strana njih. Stopostotna kontrola je nemoguca i borba za svaki postotak je u svakom detalju. Sto je pjesnik zelio reci je sljedece – cilj imati sto manje zrtava svog naroda (nemojmo zaboravit da je na Siriju izvrsena agresija) a pritom… Čitaj više »
Pro-americki teroristi su ustali s konferencije i izjavli da se oni ne slazu s tim, to jest hoce da ih Rusi bombaju.
Zasto?
Nije ovo stvar ima li Rusija vojnu moc da porazi teroriste dakako da ima. Netreba se pretvarati nije ovo primirje napravljeno da bi se sacuvala infrastruktura i zivoti vec Rusija nezeli bez nuznosti slati svoje oruzane snage u Siriju (ako bude bilo potrebe) a Saa nema dovoljno ljudi da zavrsi rat znaci treba skratiti frontove i uzeti prioritet. Zato je doslo do podjele interesa izmedju RF,Tr i IRI bez USA sto je jako vazno a glavni prioritet je pustinja naftna i gasna polja jer ko kontrolise resurse dobija i rat i naravno presjeci put za Katarski gasovod ( zato je Turska dobila Turski tok). Kad saa zavrsi sa tim ostaju zeleni sami protiv cijele Saa. Sto se mene tice jako dobro odradjeno sto se tice Rusije jednostavno ne zele tek tako slati svoje vojnike.
Samozvani glasnogovorniku Kremlja, gosp. Babiću – “kauč generali” su tzv. Putinofili, koji u Gazdi vide Boga.
Ja niti sam Putinofil, niti sam “kauč general”, već samo govorim kako treba biti oprezan sa ovim primirjima (nova su stvar ove sigurnosne zone) jer su AL Qaida i ISIL to najčešće korisitili za jačanje ljudstva i tehnike, te za nove ofanzive. Ako onaj nesposobni NDF bude kao do sada “čuvao” dostignute crte oslobođenih područja, SAA i saveznicima se ne piše dobro. Idlib nije enklava, i tu se mogu s leđa očekivati kontraudari zelenih. Enklave trebaju dobijati samo humanitarnu pomoć, ali opet i tu se zna prošvercati koječega, uz obilatu pomoć ratnih profitera i sa sirijske strane, jer nema drugog racionalnog objašnjenja kako su te enklave u potpunom okruženju godinama opstajale – koljači jesu glupi i ludi, ali ipak nisu toliko ludi da kopaju tunele dugačke stotinama kilometara, kao krtice,
Već se krenulo u podebljavanje slijepog crijeva oko Palmire, a prva faza trebala bi biti istočni Homs, i područje južno od Al-Baba. Turci se neće miješati jer su i prezauzeti s kurdskim kvislingom – samo da ISIL po nalogu CIA-e i MOSSAD-a ne krenu na SAA, a zanemare Raqqu, jer se onda Sirijci i Iranci mogu pozdraviti sa šijitskim polumjesecom.
Inače uvijek se u košu sa Rusijom spominje Kina, koje nije ni čuti ni vidjeti. Pardon, bila je vijest da su sa saudi Barabijom sklopili sporazume vrijedne desetine milijardi USD – nemaju gdje potrošiti puste pare koje im je njihova i ostalal robovska radna snaga u Aziji (čudni su neki komunisti, ti Kinezi) uprihodila, pa eto neka Saudi dobiju još kešovine, jer da “oporba” u Siriji ne pati.
Sirijsko ratište je prošlost, budučnost svijetlu donosi zakon kojeg nije potpisao samo jedan ciokauboj a tiče se plovidbe ruskih, kineskih, iranskih i sirijskih brodova. Tim talmuđanskim zakonom žele SVE brodove kontrolirati i samim time dotićne države staviti u vazalski odnos. Evo rusima i kinezima prilike da dokažu da nisu pichke. Rat im je objavljen od napada na Jugoslaviju, ček još to ne kuže…………….
Svaki sporazum koji potpišu Sirija i Rusija vjerojatno je dovoljno dobar da ga i mi podržimo. Ako nam se i čini da je mogao bit bolji treba znati da mi ne poznamo bitne podatke o ekonomskim, socijalnim, političkim i vojnim parametrima da bi mogli procjenjivati da li se mogao postići bolji. Mnogo puta u životu nije moguće postići idealno i principjelno rješenje, ako uspijete postići najviše što se može postići u određenom momentu napravili ste veliku stvar. Cijenim stavove g.Babića a ovaj članak u kome se osvrće na komentore kauč generala i njihovo ponekad idealizirano procjenjivanje vojnih mogućnosti Rusije i Sirije da se suprotstave nasrtaju Američke Imperije držim potrebnim i pogođenim. Svi koji i malo razumiju koliku cijenu rata plaćaju civili na ratom zahvaćenim prostorima podržat će svaki kompromis koji će smanjiti ratne operacije ako time omogućuje političko rješenje o kome će odluku donijeti sami sirijski građani bez vanjskog diktata….