fbpx

Što Donald Trump može učiniti da Rusiju odvoji od Kine?

Rusija - Kina - SAD

Uskoro će u Bijelu kuću useliti novoizabrani predsjednik Donald Trump, kontroverzni milijarder čija je politika u ovom trenutku velika nepoznanica.

Trumpova administracija će poništiti do 70% uredbi Baracka Obama

Donald Trump, nakon što preuzme dužnost 20. siječnja, poništit će oko 70% uredbi koje je potpisao njegov prethodnik Barack Obama, kaže bivši predsjednik Zastupničkog doma u američkom Kongresu, Newt Gingrich, kojeg se smatra jednim od najpouzdanijih ljudi novoizabranog američkog predsjednika.

“Mislim da predsjednik Obama počinje shvaćati da njegova ostavština postupno počinje nestajati. Od 60% do 70% njegovih uredbi će biti poništeno od strane Trumpa”, izjavu Gingricha prenosi The Washington Times.

Američki političar je izrazio uvjerenje da će novoizabrani američki predsjednik uspjeti u svom naumu, a za sve će se pobrinuti “tim pametnih odvjetnika”.

“Obama je očajan. To pokazuje i niz mjera koje se poduzimaju kako bi se skrenula pozornost na Trumpa, što čine njihovi liberalni saveznici koji žele da ga zamrze i demokrati i republikanci”, rekao je Gingrich.

Fox News kao ključne uredbe koje bi Trump trebao ukinuti navodi Obaminu odluku da se zabrani daljnja prodaja prava za razvoj u većine pomorskih “off shore” područja koja pripadaju Sjedinjenim Državama, prije svega na Arktiku i Atlantskom oceanu. Odlazeći predsjednik je za 2017. godinu povećano kreditiranje izgradnje vojnih brodova kojima se misli suprotstaviti ruskoj prijetnji, a spomenut je zakon o financiranju Pentagona, te mogućnost nametanja sankcija građanima stranih zemalja koji su, prema Washingtonu, uključeni u korupciju ili kršenje ljudska prava. Među brojnim drugima, ovo su neke od uredbi koje će, prema Newtu Gingrichu, novoizabrani predsjednik Trump poništiti.

Moguće je da će Washington s Donaldom Trumpom krenuti drugi smjerom, ali ne i po pitanju Kine.

Između Washingtona i Pekinga su proteklih tjedana sijevale iskre, a vjeruje se da će novoizabrani predsjednik Donald Trump imati prilično zategnute odnose s Pekingom, nakon što preuzme dužnost u siječnju 2017. godine.

Prvi sukob između Trumpove tranzicijske administracije i Washingtona je počeo početkom ovog mjeseca, a već je označio početak četiri intenzivne godine napetosti pod Trumpovim predsjedništvom.

Naime, prvi “incident” između Sjedinjenih Država i Kine se dogodio između Donalda Trumpa i Tsai Ing-wen, koja je 16. siječnja 2016. izabrana za prvu ženu predsjednice takozvane “Republike Kine”, poznatije kao Tajvan, a koju službeni Peking smatra “separatističkom pokrajinom”. 2. prosinca je čelnica Tajvana Trumpu htjela čestitati na izbornoj pobjedi od 8. studenog. Sve je izgledalo kao i drugi rutinski pozivi između dvoje državnika, među kojima je najpoznatiji razgovor Trumpa i britanske premijerke Therese May, kojoj je američki milijarder rekao: “Javi mi ako budeš prolazila ovuda.

Možda je i izgledao “rutinski”, ali to nije bio. Zapravo je Donald Trump prvi američki predsjednik, republikanac ili demokrat, koji je u proteklih 40 godina na ovaj način razgovarao s vodstvom Tajvana.

Naravno, poziv je kao grom odjeknuo hodnicima Centralnog komitete KP Kine i u glavama čelnika Komunističke partije i kineske vlade. Peking je i službeno prosvjedovao, a ministar vanjskih poslova Wang Yi je Trumpa podsjetio “kako postoji samo jedna Kina u svijetu i da je Tajvan neodvojivi dio kineske teritorije”.

“Vlada Narodne Republike Kine je jedina ovlaštena zastupati Kini”, bila je kratka izjava službenog Pekinga, koja, ovako sažeta, ostavlja puno veći dojam.

Glavni razlog je vjerojatno činjenica da u ovom trenutku još nikome u potpunosti nije jasna Trumpova linija o “kineskom pitanju”. Kineski glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova, Lu Kang, rekao je 5. prosinca “da je Kina cijelom svijetu poslala svoju poruku u vezi s pitanjima koja se odnose na Tajvan”.

“Sjedinjene Države, uključujući predsjednika Trumpa i njegov tim, potpuno su svjesni odlučnog stava Kie o ovom pitanju stav na temu Kini”, rekao je Lu Kang.

Ako pogledate povijest, a posebno vrijeme između kraja sedamdesetih do danas, savršeno je jasno na čemu se temelji izjava glasnogovornika Lu Kanga. Sve je počelo u srpnju 1971. Godine, kada je američki predsjednik Richard Nixon najavio svoj posjet Kini, koja se u to vrijeme natjecala sa Sovjetskim Savezom i Americi je bila moguće oružje kojim se moglo oslabiti sovjetsko gospodarstvo. U studenom iste godine, je odobrena Rezolucija 2758 Opće skupštine Ujedinjenih naroda kojom je Narodna Republika Kina priznaje kao jedini predstavnik Kine u svijetu. Nakon odobrenja ove rezolucije je Tajvan protjeran iz Ujedinjenih naroda, a njegovo mjesto u međunarodnoj zajednici je proglašeno “nezakonitim”.

Diplomatski odnosi između NR Kine i Sjedinjenih Američkih Država su službeno obnovljeni 1979. godine, i to u svjetlu “Jedne politike prema Kini” (One China Policy), koju su priznale i vodile sve američke administracije.

Da bi se izbjegli nesporazumi, vrlo je rizično tvrditi kako Donald Trump i članovi njegova osoblja, uključujući i dvojicu bivših generala, načelnika stožera i predsjednika Republikanske stranke Reincea Preibusa, koji je upoznao Tsai Ying-wen prije nego je izabrana za predsjednicu, nisu znali sporazum koji desetljećima regulira odnose između dviju zemalja. Naravno, ovaj dogovor ne isključuje trgovačke odnose Sjedinjenih Država s Tajvanom, koji uključuje i prodaju oružja, kao i podršku vlastima u Taipeiju da održe svoj vlastiti politički sustav.

Stoga je jasna namjera Donalda Trumpa da razbije neke obrasce. Prvo, čisto formalno, što je praksa koja uključuje konzultacije sa stručnjacima i agencijama, a kasnije novoizabrani predsjednik može poduzeti i radnje na diplomatskom planu. Konzultacije nisu obvezne, ali se preporučuju kako bi se izbjegle moguće nesreće.

Odluka Donalda Trumpa da postupi ovako se može pojasniti i njegovo željom da se, kao tijekom predizborne kampanje, pokaže kako sam želi upravljati i donositi odluke, te da nije pod ničijim utjecajem. Međutim, njegov trend “pokazivanja mišića” i nije baš prihvatljiv kineskoj javnosti.

Trumpove izjave o jakom stavu protiv Kine datiraju davno prije pobjede od 8. studenog, a azijskom divu je prilično mrzak njegov agresivan i politički nekorektan stil. Za razliku od Trumpa, Hillary Clinton je politiku “Prodora u Aziju” kanila ostvariti kroz “obranu ljudskih prava”, što su kineske vlasti vidjele kao otvoreno neprijateljski čin i zaprijetile su da neće dozvoliti uplitanje u njihove unutarnje poslove.

Uz razgovor s predsjednicom Tajvana, drugi veliki “incident” je izjava Donalda Trumpa, koju je ponovio 4. prosinca, da će nametnuti 45% carina na sve proizvode koji dolaze iz Kine. Ova bi odluka dovela do otvorenog trgovinskog rata između Kine i Sjedinjenih Država, a on bi mogao biti puno složeniji nego što to sada zvuči. Naime, kineska konkurentnost je zajamčena niskim plaćama, što koriste i mnoge američke tvrtke. Stoga bi Trumpova namjera da smanji ovisnost o Kini izazvala protuudar na američku srednju klasu. Osim toga, čak i ako bi se strateška šteta uspjela apsorbirati, trgovinski deficit Sjedinjenih Država prema Kini, koji je 2015. bio 367 milijardi dolara i gotovo 260 milijardi u prvih devet mjeseci 2016. godine, uzrokovao bi uvođenje protekcionističkih mjera za brojne tvrtke. S ekonomske točke gledišta bi pad vrijednosti juana vjerojatno očuvao primamljivost kineske robe za američke potrošače, čime bi se smanjila učinkovitost mjera poduzetih od strane Washingtona.

Kako bi sve izgledalo podnošljivo, Trump bi morao igrati na kartu ekonomskog nacionalizma, jer je to jedini način da javnom mnijenju opravda ponovno strateško zatvaranje prema Kini.

Peking, sa svoje strane, od 2000. do 2015. godine provodi politiku masovnog naoružavanja i modernizacije svoje vojske, a proračun za obranu Kine je danas drugi po veličini u svijetu, odmah nakon američkog.

Osim toga, Washington svjedoči i “opasnom zbližavanju” Pekinga i Moskve. Trump namjerava izgraditi nove odnose između Sjedinjenih Država i Ruske Federacije, a na drugoj strani stvara žarište sukoba u strateški važnom području Pacifika. SAD su bliske Tajvanu, Južnoj Koreji i Japanu i to će biti stup buduće strategije Washingtona. Spomenimo da je japanski premijer Shinzo Abe bio prvi inozemni lider koji je primljen u “Trump Tower”. Aktualna situacija Americi ne daje prostora za velike podijele, a vjerojatno će to biti plan kojeg će vladine agencije preporučiti budućem američkom predsjedniku. Međutim, najveći upitnik je hoće li on obraćati pozornost na savjete stručnjaka?

Kina i Rusija su sve bliži – Trump će igrati na podjele između Moskve i Pekinga

Cijela Trumpova strategija protiv Kine može imati uspjeha samo ako se uspije dogovoriti s Rusijom, no, je li to uopće moguće?

Prema navedenom, ako Donald Trump ustraje na trgovinskom ratu i sučeljavanju s Pekingom, mora imati Rusiju na svojoj strani. To bi otprilike bio “déjà vu” strategije Henrya Kissingera i Richarda Nixona, koji su uspješno iskoristili trenutak u kojem su Moskva i Peking bili na rubu sukoba i zbližili se s Kinom kako bi uništili Sovjetski Savez.

Međutim, danas situacija nije ni približno ista. Osim toga, što bi to Trump mogao ponuditi Rusiji da bude na njegovoj strani u sučeljavanju s Kinom? U tom bi se slučaju Rusija trebala odreći svih ugovora već potpisanih s Pekingom, od energetskih, do civilne nuklearne tehnologije i isporuke borbenih zrakoplova.

Sirija je također strateško područje na kojem bi se mogla odraziti ova igra između tri svjetske supersile. Svima su poznati neuspješni pregovori u Ženevi između SAD-a i Rusije, kojima je Washington samo kupovao vrijeme za oporavak i pregrupiranje terorističkih skupina, dok je Kina s Moskvom ulagala veto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda na jednotjedna primirja koja su tražili Zapad i zaljevske monarhije.

Zašto su Kina i Rusija sve bliže i bliže jedna drugoj? Budući da Iako su ove dvije zemlje krajem ’60-ih, u vrijeme Sovjetskog Saveza, bile gotovo na rubu rata, oni ipak imaju puno toga zajedničkog.

Unutarnje uređenje, iako je u Kini jednopartijsko, slično je ruskom čvrstom “autoritarnom” sustavu vladanja. I Moskva i Peking promoviraju patriotsku retoriku, u odgovoru Zapadu često neprijateljsku, posebno prema Sjedinjenim Državama.

No, ovo samo neki detalji koji dokazuju jake veze između Rusije i Kine. Osim toga, Kina je podržala ujedinjenje Krima i Rusije i stav Moskve prema Ukrajini, strahujući od moguće destabilizacije svog, potaknute vanjskim utjecajima. Sirija spada u područje u kojem Peking Moskvi priznaje njezinu sferu utjecaja na Bliskom istoku i Mediteranu, gdje čak i Kinezi žele biti prisutni.

Sirija je za Rusiju i Kinu neka vrsta “arapske Jugoslavije”. Naravno da intervenciju NATO pakta 1999. nisu zaboravili niti Rusi, ni Kinezi. Posebno potonji, kojima su NATO bombarderi pogodili veleposlanstvo u Beogradu, optužujući Peking da u svom diplomatskom predstavništvu skriva Miloševićeve telekomunikacijske sustave.

No, posebno nakon rezolucije Ujedinjenih naroda o Libiji 2011. godine niti Rusija, niti Kina ne vjeruju previše zapadnim članicama Vijeća sigurnosti.

Poziv predsjednika Trumpa Tajvanu je dodatno pogoršao kineske sumnje u dobre namjere nove američke administracije.

Prema Pekingu, razgovor Donalda Trumpa i predsjednice Tsai Ing-Wen je otvoreno kršenje dogovora sa Sjedinjenim Državama i udarac u temeljna načela američke “Jedne politike prema Kini”, koja obuhvaća i odnose s Tajvanom.

Ovaj telefonski poziv, nakon teških kritika Trumpa na gospodarsku i vojnu politiku Kine, praćen prijetnjom uvođenja teških carina za kineske proizvode, doživljen je od Pekinga kao još jedan od znakova Washingtona da se Kinu obuzda u regiji i svijetu, što bi Amerikancima otvorilo vrata i stvorilo povoljnije uvjete u azijsko-pacifičkoj regiji, gdje živi više od polovice svjetskog stanovništva i gdje su gospodarstva u snažnom porastu.

Barack Obama u tome nije uspio, a Donald Trump nema izbora nego vršiti pritisak na Peking.

Ako Trump ne uspije u obuzdavanju Pekinga, on će vjerojatno pokušati pridobiti Rusiju, te zajedno s Moskvom igrati protiv Kine. No, Putinu će morati ponuditi puno toga, kako bi ga pokušao uvjeriti se odrekne Kine.

Kina je za Rusiju, posebno pod sankcijama Zapada, strateški partner od životnog značaja, a ukupni ugovori u trgovini i ulaganjima između dvije zemlje su vrijedni na stotine milijardi dolara.

Da odvoji Moskvu od Pekinga, Trump bi se možda čak odrekao i Ukrajine, nasljeđa gospođe Clinton i njezine politike sukoba između blokova. Takav bi potez imao ogromne posljedice po Europu, koja je bez zadrške pozvana od Sjedinjenih Država da plati za svoju obrani na istočnim granicama.

Što se tiče Rusije, osim udaljavanja vojnog potencijala s ruskih granica i odricanja od Ukrajine, u uspostavi “novog poretka” Trump nema više što ponuditi Putinu. Je li to dovoljno da se Rusija udalji od Kine? Vjerojatno nije, a sve do sada izrečeno i učinjeno nalikuje na Trumpovu improvizaciju i prava iznenađenja možda još nisu ni započela.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
10 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Bond
Gost
Bond
3 godine prije

Interesantna tema.
Nek samo skrenen paznju na ovu stvar, cini mi se da nitko od medija nije primjetio ovo, malo cudno.
Svi se dobro sjecamo da su Amerikanci, to jest Obama, najavili Pivot prema Kini.
Mislim da je to bilo negdje nakon pocetka drugog mandata Obame.
Ja mislim kao odgovor Kine na taj pivot je bilo kinesko agresivnije zauzimanje otoka.
Imajmo na umu, ciji su otoci njegovo je i more.
Pravo na te otoke polazu ponekad vise drzava.

NATO pakt je osnovan u 4 travnju 1949
Rusi testiraju prvu A-bombu 29 kolovoza 1949.
Znaci NATO pakt se stvorio pet mjeseci prije nego sto je Rusija imala A-bombu.
a kao odgovor na NATO se stvara Varshavski ugovor tek 1955 – Договор о дружбе, сотрудничестве и взаимной помощи – Ugovor o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoci.

NATO pakt postoji veci 68 godina.
Kroz ovu organizaciju je proslo more ljudi u Europi i Americi.
Ova organizacija je stvorila sto direktno a sto indirektno mnoge organizacije koje su nepoznate narodu, stvorila se citava jedna plejada tzv. “warmongers” odgajana na privilegijama.
Sad na koji nacin Trump misli skresati krilima njiman?
Tu ce biti ogromni otpor.
NATO pakt shvacanje ja kao kamen koji se kotrlja niz brdo.
Ne kazem da je nemoguce, sve je mogucno ali bit ce tesko.

Bas danas vidimo u EU da su europski lideri veci neprijatelji Rusiji od Kanade ili Amerike.
Tribalo bi biti obrnuto ali nije.
Tu ce Trump imati veliki probleb, tu ce biti veliki otpor zblizavanju Rusije.

shumadinac
Gost
shumadinac
3 godine prije

Jak stav protiv Kine je jedno ali “čačkanje” Tajvana je nešto sasvim drugo.

Trampovo napadanje Kine u predizbornoj kampanji nije neobično, mnogo Amerikanaca je ekonomski ugroženo upravo zbog prenošenja američke proizvodnje u Kinu usled čega su izgubili posao i ovakvim nastupom Tramp je obezbedio značajno biračko telo. Ali “zbližavanjem” sa tajvanskom predsednicom Tramp pokazuje da je “čovek sa planom”, da nisu u pitanju samo obećanja. Ovo je tip obećanja zbog kojih se dobijaju izbori i može se porediti sa Obaminim o zatvaranju Gvantanama. Ali Tramp “kreće u posao” PRE preuzimannja mandata.

Po ovome se da zaključiti da on nije tek neki ekstravagantni milijarder ili čak klovn kako su ga neki nazivali. Iza njega očigledno stoje “mnogo jaki igrači” koji imaju drugačije viđenje geopolitike od predhodne administracije. Međutim, ta promena strategije zapadnih Moćnika je providna i za geopolitičke početnike, smešno je očekivati da će Rusi i Kinezi da nasednu. Pre se može očekivati “da se prave naivni” dok vojno-politički ne “izmuzu” Zapad do maksimuma i onda kažu ono poznato američko: “nismo mi to tako mislili” 😉

Rijeka
Gost
Rijeka
3 godine prije

Amerikanci, Trump mogu ponuditi Rusiji brda i dola da odvoje Kinu i Rusiju jedan od drugog ali nece raditi.
Rusiju moze zadovoljiti jedino visepolarni svijet.
Jedino je visepolarni svijet garancija Rusiji da joj nece Anglo-Saxoni, Nijemci…itd. zabiti noz u ledja.

Čardak
Gost
Čardak
3 godine prije

Od poništenja bilo kakvih ugovora i dogovora Rusije sa Kinom ništa biti neće. I nikakvih promjena stavova, nedajbože zauzimanja anti-kineskog stava od strane Rusije ne može biti. Zbilja, to je vrlo providno i djetinjasto.

Međutim. Štošta drugo se može pokrenuti sa ciljem da se Kina oslabi. Iako za sada smatram direktan sukob SAD-Kina iznimno malo vjerojatnim, ima drugih načina da se naškodi. A teško mi je povjerovati da bi se Rusija upuštala u sukob sa SADom zbog treće države jer prilično je jasno kuda bi to vodilo tj. moglo voditi.

Ideja koju sam iznio na jednom drugom mjestu i tamo polemizirao sa kolegom shumadincem je slijedeća: sto ako SAD iniciraju ili čak povedu sukob na relaciji Zaljev – Iran? I kolike bi mogle biti implikacije toga… Za što je danas čini se veća šansa nego prije.

U takvom ratu, došlo bi do uzajamnog uništenja naftne industrije u regiji i prekida u njenom transportu – vrlo je izgledno kako bi u tom slučaju njezina cijena porasla u nebesa. 150$? Ili čak 200$? I uz bok s time, i cijena plina…

Efekat na kinesku ekonomiju bio bi izniman, jer ona je najveći potrošač i uvoznik nafte. Još ako bi se implementirale mjere restrikcije uvoza u SAD, a u toj bi ih politici možda pratile i još neke zapadne zemlje. Takoder bi i projekt OBOR bio značajno strateški osujećen. Kineska bi ekonomija pretrpjela najveći udar u modernoj povijesti i više nego izgledno prešla u negativnu stopu BDPa. Ekonomska kriza i još veći priljev migranata ne bi poštedjeli ni EU – usporedo s čime bi išao porast nacionalizma i politička nestabilnost.

Sa druge strane, američka industrija frackinga bi odletjela u nebesa. Rusija bi preko noći povela bilježiti snažan rast, a budžet bi se punio kao sumanut. Sav taj prihod mogli bi uložiti u jačanje supstitucije uvoza i brzu modernizaciju vojske. I vjerojatno, mogli bi lako financirati povratak Ukrajine pod svoje okrilje i njezin oporavak, te provesti obračun sa neprijateljskim elementima – srećom u znatnoj manjini.

A to je u kakvom god geopolitičkom preslagivanju bitan strateški potez. Maknuti neprijateljski režim sa svojih granica. I kod osigurati neovisnost plinske transportne infrastrukture… Da se ne ovisi o turskim hirevima.

Naravno da bi Rusija Iranu vojno pomagala – opremom i obukom. I naravno da bi zadržala punu razinu suradnje sa Kinom i pomagala ju vojno-tehnološki i resursima po povlaštenim cijenama. No bi li Rusija izravno aktivno djelovala u obrani Irana/Kine?

Malo vjerojatno – indirektno da, diplomatski da, ali da riskira svjetski rat i to u situaciji kada može izvući i značajnu korist iz novonastale zavrzlame… Smatram da ne bi tako djelovala.
Najbolji pristup bi bio – ne napuštati saveznike, dapače, ali držati se po strani i raditi u svoju korist.

I ako promatramo iz perspektive odnosa snaga na putu do multipolarnog svijeta: rusko-kineski tandem ukupno gledano u preslagivanju kakvo opisujem ne bi oslabio – samo bi se unutarnji balans snaga promijenio. Kina bi oslabila, ali bi Rusija dosta ojačala. I dugoročno bi za njihov međusobni odnos čak bilo povoljno – barem iz ruske točke gledišta. Ima tu brojnih drugih faktora koji nisu uzeti u obzir i o svemu ovome dao bi se napisati opsežan znanstveni rad koji bi morao obuhvatiti i ekonomiju, i sociologiju, i politologiju i vojnu strategiju…

Dopustite da se ogradim – niti slučajno nisam apologeta navedenog scenarija. Oni koji me duže znaju vjerujem da to mogu potvrditi. Ja samo iznosim opciju koju smatram mogućom temeljem intuicije i svih informacija kojima raspolažem. Daj bože da sam u krivu i da se trenutačni geopolitički Gordijski čvor može otpetljati posve nenasilnim putem.

No konačnu odluku o tome neće donijeti ni Moskva ni Peking već Washington. Kada pogledamo sastav Trumpove ekipe, vidimo brdo antiiranski raspoloženih na čelu sa samim Donaldom. Isto tako čuju se pomirljivi tonovi spram Rusije – a ne vjerujem da je slučajnost, u kontekstu ovog hipotetičnog scenarija, ni imenovanje Rexa Tillersona – proruski nastrojenog naftaškog maga, na mjesto Ministra vanjskih poslova…

Kockice se slažu i uskoro će nam se sve kazati. No štogod bilo, moja je sentimentalna inklinacija gledati kako bi se događaji odrazili na Rusiju, i kako bi Rusija i ruska civilizacija u širem smislu mogla izvući korist i izaći jača iz bilo koje situacije – tako da bi se moglo reci kako imam “Russia first policy”.

Stoga želim slavenskoj velesili svu sreću i pamet u burnim vremenima koja predstoje – a nama ostalim slavenskim državuljcima, kako smo sijali, tako ćemo i žeti: ali bojim se da smo zlo sijali. Prodasmo svoj suverenitet i moralni integritet svi odreda. Pa kako nam god hoće biti, bolje nismo ni zaslužili.

Georgij Žukov
Gost
Georgij Žukov
3 godine prije

Vijetnam a danas i Sirija su dokaz da i mali narodi mogu razbiti zube velikim igracima ,presudno je srce i osjecaj za pravdu ,instinkt zivotinje koja brani svoj dom u startu je 10 puta jaci od agresora , amerika je u Siriji ponovila gresku iz Vijetnama ,ok ovaj put nisunapustali Sirijui u crnim vrecama vec su za prljavu rabotu upotrebili kozojebe isila ali ipak nisu ukalkulirali prkos i spremnost naroda Sirije da stane u obranu svoje domovine ,lekcija koju su dobili u Siriji daje Iranu bar 10 godina predaha ,amerikenjcima nece pasti na pamet iducih 10 godina pogledati prema Iranu a kamoli ga napasti , Iran je velesila , mozda cak i opasniji takmac za ameriku od Rusije.

Brainstorm
Gost
Brainstorm
3 godine prije

Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi Rusija reagirala ako im ponude Konstantinopolis. Onda opet moraju smisliti, kao u 1. sv. ratu, kako da mi Konstantinopolis izmaknu. Zanimljiva je Ruska upornost da prijateljuje sa Zapadom a koja je trajala sve do pred koju godinu.

Ve
Gost
Ve
3 godine prije

Brainstorm27/12/2016 at 01:26
Od anglo-zionista mozes ocekivati da ti ponyde kosti, kao sto je Hrvatska iskusila.
Istina jeste u prvom svj. ratu Englezi i Francuzi su ponudili Rusiji dio Turske Konstantipol a sebi jos vise.
U meduvremenu su se predomislili pa su isli na opciju destabilizacije Rusije.
Amerikanci su cekali da zapocme revolucija u Rusiji pa da krenu u rat.
Da su Amerikanci usli u rat ranije, revolucija se ne bi dogodila u Rusiji.
Englezi kao ruski ratni saveznici nisu htijeli dati azili ruskom caru kad je abdicirao.
Jadan onaj tko s Englezima tikvu sadi.

Ve
Gost
Ve
3 godine prije

Čardak26/12/2016 at 21:53
Sve si super napisao.
Ta opcija o Iranu je isto super
samo ima male sanse da se ostvari.
UK-USA rezimi ce se bojati ici direktno na Iran a ako odredu ti rezimi ici u konflikt s Iranom to ce biti u njihovom stilu – davenje, sankcije, izolacija, huskanje na mrznju i vrsenje pritisaka da se i drugi prikljuce njihovom zlocinu.
Dokaz za ovu moju tvrdnju je da nitko nije isao direktno u sukob s Iranom odkako su zbacili vazalstvo tamo nekih prije 30 godina.

subaru
Gost
subaru
3 godine prije

Rusija i Kina sebi potpisuju smrtnu presudu ako dozvole pad Sirije a pogotovo Irana u ciokaubojgusarske kanđe. Isto tako Rusija sebi potpisuje smrtnu presudu ako dozvoli pad Kine u kanđe tame, Kina isto ako dozvoli to sa Rusijom. E sad, sve to otpada ako je sve ovo igra za budale jer dok Kina i Rusija priznaju wašingtonski konsenzus oni direktno naoružavaju kauboje i natoSS protiv sebe.

Michael Collins
Gost
Michael Collins
3 godine prije

Ni Rusi se ne ponašaju prema nama kao prema “slavenskoj braći” kad se samo vidi kakva su im ulaganja bila “u regionu”. Kina i SSSR su od Staljinove smrti u zategnutim odnosima, jer su Kinezi optužili Sovjete da su se odrekli Staljina manijaka – u Vijetnamu su Sovjeti pomagali Vijtnamce, Kinezi pomagali “psihopota” Pol Pota, Sovjeti su podupirali neovisnost XinJianga (Kinezi su masovno naseljavali svoje stanovništvo kako bi i na taj način zavladali teritorijem, slično kao u Tibetu). Staljin, kao tobože heroj u borbi protiv naci-fašizma, a zapravo borac protiv partnera koji ga je zaje.ao. I komunisti su čekali 22.06.1941., znači Hitlerovu agresiju na SSSR kako bi i oni pokrenuli borbu protiv sve te bagre koja se nakotila proteklih mjeseci na području ex Kraljevine Jugoslavije.
U Pekingu nisu prstom mrdnuli kako bi se Sirija oslobodila – veta u Vijeću sigurnosti ih ne koštaju ništa.
Bojim se da će se američka nova vlada napuniti još agresivnijim zio-nazijima, tako da bi mogli očekivati anti-iransku histeriju. Rusija je više puta pokazala da na Iran gleda kao na “situacijskog partnera” (malo je gadljivo bilo gledati neisporuku već plaćenog sustava S-300), a zaboravlja da su je gotovo glave došli boljševici (80% ih je bilo Židova) prije 100-injak godina, kao i Židovi intelektualci i oligarsi u nedavnoj povijesti.
Kinezi gledaju samo svoje dupe, a Rusiji bi bilo pametnije graditi strateški, a ne situacijski savez sa Iranom, pa čak i Turskom, jer je Kurdima namijenjena uloga remetilačkog faktora i u jednoj i u drugoj državi, a ne priča bezveze Netanyahu kako bi Kurdi trebali dobiti državu.
Ako ništa drugo, Obmana barem nije bezrezervno podržavao IzraHELL, kao mnogi njegovi prethodnici.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik