Švicarska je otok „političke nekorektnosti“ u Europi i šansa za Rusiju

Što vam prvo padne na pamet kada čujete za Švicarsku? Uređena zemlja, visok standard, imuna na sukobe i ratove, iako svi dobro znamo zašto, primjer demokratskih sloboda i zaštite prava svih, od većine, do manjina, čak i mačaka, za koje ćete, ako slučajno na nečijoj ogradi neku povučete za rep, platiti kaznu. Raj u srcu Europe, zar ne?

Međutim, ono što nije jasno, a zbog čega bi sve druge zemlje Europe, da ne govorimo izvan granica našeg „civiliziranog svijeta“, bile ocrnjene na naslovnicama liberalnih medija, je „politička nekorektnost“ Švicarske, koja prolazi neopaženo i sustavno se prešućuje od onih koji bi druge za istu stvar razapeli na stup srama. Objašnjenje je vjerojatno isto zbog kojeg Švicarsku nitko nije napao ni u Prvom ni u Drugom svjetskom ratu, a to su tajni depoziti svjetskih moćnika u švicarskim bankama.

No, što se događa u toj lijepoj i uređenoj alpskoj zemlji? Prije svega, na izborima u  Švicarskoj je ponovno pobijedila anti-imigrantska Narodna stranka. U određenom smislu, ako gledamo što se piše Mađarskoj, Bugarskoj, Poljskoj i drugima koji imaju slične politike, Švicarska je potvrdila status “središta političke nekorektnosti u Europi”, reputaciju koju je stekla strogom imigracijskom politikom i zabranom izgradnje minareta.

U isto vrijeme, što je trend i u susjednoj Njemačkoj, snažno su ojačali „zeleni“, pozivajući na više „otvorenih vrata“. Što se tiče Rusije, Švicarska će vjerojatno zadržati sankcije, jer svoju politiku usklađuje s Europskom unijom. Međutim, Rusija u budućnosti ima priliku ukinuti ove sankcije, upravo zbog „viška demokracije“ i koristeći se referendumskim sustavom Švicarske.

Švicarska je zemlja s jedinstvenim političkim sustavom u okviru kojeg se u zemlju četiri puta godišnje održavaju referendumi o najrazličitijim aspektima života države i društva. Izbori za Nacionalno vijeće, odnosno parlament zemlje, održavaju se svake četiri godine, a stranke ne predlažu listu svojih kandidata, već se sve odvija u kantonima. Zbog toga glasovi u svakom kantonu, koji su u parlamentu zastupljeni s 200 mjesta, donose određeni broj zastupničkih mjesta, ovisno o veličini svakog od kantona.

Ipak, formiranje vlade, odnosno Saveznog vijeća, uzima u obzir nacionalni rezultat. U ovom tijelu ukupno sjedi sedam ljudi. Predstavnici stranaka koje su zauzele prva tri mjesta imaju dva člana u Saveznom vijeću, a za četvrto mjesto možete “dobiti” jedno ministarsko mjesto.

Između sedam savjetnika se predsjednik bira u parlamentu na razdoblje od jedne godine. Zato je malo vjerojatno da će stranac znati ime barem jednog švicarskog predsjednika. Jednostavno neće imati vremena sjetiti se kako se zove, a već će biti izabran novi.

Stanovništvo Švicarske je samo 8,5 milijuna ljudi, a zemlja nije članica EU ni NATO pakta, zadržavajući svoju neutralnost. Ali to ne znači da ništa ne ovisi o tome. Zemlja zbog takvog statusa ostaje vodeće financijsko središte i jedna je od pet zemalja u izvozu kapitala. Na njezinom teritoriju postoje brojna sjedišta agencija Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih organizacija. Značajan dio prodaje međunarodne trgovine, između ostalog ruske nafte i žita na svjetskim tržištima, odvija se preko njezina teritorija. Dakle, odnosi sa Švicarskom su od značajnog značaja za Rusiju.

Naravno, Moskvu ne zanima kakve zakone na svom teritoriju donosi Švicarska ili bilo koja druga zemlja, posebice ako su usvojeni demokratski i na referendumu.

Međutim, proteklih 20 godina je Švicarska stekla slavu “otoka politički nekorektnosti”, prije svega zato što vodi prilično strogu migracijsku politiku. Ali kao što smo već naveli, to se sustavno prešućuje, jer tko zna kakve koristi vlasnici zapadnih medija i pravi vladari nevladinih udruga imaju od švicarskih banaka i financijske oaze koju ta zemlja predstavlja.

Švicarski dužnosnici u mnogim aspektima ovdje ne djeluju sami i prisiljeni su se pokoriti rezultatima referenduma. U bilo kojem smislu, izbjeglica će se teže naseliti u Švicarskoj nego u državama EU, uključujući „crne ovce“ europskih liberalnih vrijednosti,  poput Orbanove Mađarske.

Mnoge mjere izazivaju gnjev u “politički korektnim” krugovima zemalja EU, ali se iz navedenih razloga taj gnjev brzo stiša.

Najveći odjek u Europi i svijetu izazvali su rezultati referenduma 29. studenog 2009. Prema njegovim rezultatima, 57,5% Švicaraca izjasnilo se za zabranu izgradnje minareta. Predstavnici EU, muslimanskih organizacija i organizacija za zaštitu ljudskih prava oštro su kritizirali švicarske vlasti jer su uopće dozvolile takvo glasanje. Ali zakon je zakon i stupio je na snagu.

No, možda je veći problem što je stupanje na snagu zakona odjeknulo cijelom Europom, nego što se primjenjuje u samoj Švicarskoj. Nakon švicarskog referenduma su vlasti Njemačke, Francuske i drugih zemalja otvoreno su proglasile neuspjeh multikulturalizma, iako su prije šutjele.

Godinu dana kasnije su Švicarci odobrili inicijativu za automatskim protjerivanjem iz zemlje osoba koje su počinile brojne ili posebno teške zločine. U 2013. godini stranci su lišeni mogućnosti da zatraže azil u švicarskim veleposlanstvima u inozemstvu i  to mogu tražiti samo na granici te zemlje ili u zračnoj luci Zurich ili Ženeva. Konačno, 2014. godine je uvedena norma o uvođenju kvota za prebivanje u zemlji građana zemalja EU. Švicarci su odbili prijedlog da se migracija ograniči na 16 000 ljudi godišnje.

Nije čudo da je Švicarska čvrsto zatvorila svoje granice tijekom migracijske krize 2015. i 2016. godine. To su učinili iako su dio „Schengenske zone“. Rezultat je bio očit. U zemlji nije zabilježen porast zločina ili napada koji su vezani za masovnu imigraciju, kao što je bio slučaj u Njemačkoj ili drugim „otvorenom zemljama“.

Tek nakon niza pooštravanja u razdoblju 2017. i 2018. godine, uslijedila je serija mjera ublažavanja. Tako se čekanje na stjecanje državljanstva smanjilo s 12 na 10 godina, dok je u EU prosjek obično pet godina, a unuci imigranata koji su navršili 25 godina sada mogu dobiti željenu švicarsku putovnicu.

To uopće ne znači da je situacija u migracijskom dijelu dobra. U Ženevi, Zürichu i Baselu još uvijek postoje male, nefunkcionalne i izolirane četvrti. Međutim, to nisu golema imigrantska geta kao u Francuskoj ili Švedskoj. Policija manje ili više kontrolira situaciju, a zemlja još nije doživjela terorističke napade ili masovne pogrome. Broj Švicaraca koji su se borili u redovima „Islamske države“ je bio oko 70 terorista. To je prosjek manji od bilo koje zemlje EU s velikim udjelom imigrantske populacije.

Ovakve oštre mjere dobrim su dijelom proizašle iz činjenice da već 20 godina ekstremno desničarska švicarska Narodna stranka zauzima prvo mjesto na izborima, a njen je kamen temeljac program ograničenja imigracije. Upravo je ona organizirala sve senzacionalne referendume što je izazvalo nezadovoljstvo među „liberalnim“ europskim zemljama, bolje rečeno vladama, koje često nisu ispunjavale želje svog biračkog tijela. Upravo je Narodna stranka izmislila „politički nekorektne“ plakate za te referendume.

Sviđali nam se to ili ne, predložene mjere imale su pozitivan učinak. Dakle, stranka je se pozicionirala kao takva koja je na institucionalnoj razini predstavljala svoje birače.

Od 1999. godine Narodna stranka dobiva preko 20% glasova. Rekord je bio na vrhuncu migrantske krize u 2015. godini, kada je za nju glasalo 29,4% Švicaraca. Zajedno s drugim krajnje desnim strankama, Konzervativnim demokratima i Ligom Ticino, koja govori talijanski i nekolicinom drugih, anti-imigrantske stranke su stekle povjerenje 35% birača.

Danas Narodna stranka ima podršku od oko 26% birača, a ostale takve stranke još oko 4%.

No, situacija je postala malo smirenija, iako određeni broj imigranata koji su dobili švicarske putovnice očito nisu glasali za ekstremnu desnicu.

Ostale stranke znatno zaostaju. Socijaldemokrati, koji su u cijelom zapadu izdali temeljne vrijednosti socijalizma, pa imamo i apsurd da se stranaka bivšeg francuskog predsjednika Hollande se sove „socijalističkom”, dobili su u Švicarskoj oko 17% glasova. Liberali iz Slobodne demokratske stranke nešto više od 15%, a konzervativci Kršćansko-demokratske narodne stranke preko 11%. Te stranke tradicionalno čine i određuju švicarsku vladu i vanjsku politiku zemlje. Svi oni nisu toliko radikalni u pitanjima imigracije, dok u pogledu vanjske politike svoje akcije teže uskladiti s Europskom unijom.

No ovaj put su “zeleni” i “zeleni liberali” poremetili tradicionalnu ravnotežu snaga. Rastuća popularnost ovih snaga, trend koji je prethodno zahvatio Njemačku i Austriju, preplavio je i Švicarsku. Prva od stranaka „Zelenih“ dobila je 13%, a druga, „Zelena liberalna stranka“, oko 8% glasova. Ovo je najbolji rezultat za svaku od njih. Sada „zeleni“ mogu računati na ministarsku fotelju, što bi značajno moglo promijeni politiku zemlje. Budući da su najmekši prema fenomenu imigracije, dvije „zelene“ stranke u Švicarskoj će zasigurno pokušati ublažiti pravila imigracije.

Ali ako govorimo o vanjskoj politici, dvije „zelene“ stranke su najkritičnije prema Rusiji, baš kao i „Zeleni“ Njemačke, te teže pooštravanju sankcija. Tri „sistemske“ stranke, Socijaldemokratska stranka, liberali Slobodne demokratske stranke i Kršćansko-demokratska narodna stranka, uglavnom slijede politike EU, uglavnom podržavajući restriktivne mjere. Narodna stranka, povoljnije raspoložena prema Rusiji, nema snage sama promijeniti kurs vanjske politike, osobito u pogledu sankcija, koje su jedan od glavnih aduta za ovaj dio političkog spektra Švicarske s kojim žele dokazati važan status svoje zemlje u globalnoj areni. Malo je vjerojatno da će Narodna stranka snažno inzistirati na toj politici, jer za njihove birače ova tema nije prioritetna.

Općenito, Švicarska podržava antiruske mjere EU, ali na pomalo „opušten način“. Na primjer, Švicarska ne zamrzava, a posebno ne oduzima novac s računa i imovinu onih koji su podvrgnuti sankcijama. Većina sankcija odnosi se na to da ruske tvrtke ne mogu zaobići sankcije EU preko teritorija Švicarske. I to je sve. Dakle, ništa posebno, obzirom da iste mogu poslovati u nekom od drugih financijskih centara u svijetu.

Same švicarske vlasti kažu da će to učiniti tek nakon odluke EU, na koju otpada više od polovice vanjskotrgovinskog i bankarskog prometa zemlje.

Ipak, Švicarci se razlikuju po tome što se tamo ne čuju posebno oštre izjave ili akcije protiv Rusije, a posebnost domaćeg zakonodavstva omogućuje održavanje referenduma o raznim temama. Stoga je veleposlanstvo Ruske Federacije možda u iskušenju da pomogne Rusima koji žive u Švicarskoj u prikupljanju potpisa za referendum o ukidanju sankcija. Malo je vjerojatno da će uspjeti, ali će, kao na svim švicarskim referendumima, biti buke i puno će se razgovarati o ovom problemu. Na kraju, tiha voda brijege dere i dalje slijediti Europsku uniju će za Švicarsku biti vrlo neugodno.