Terorizam pod plaštom rata – Zapad minimizira zločine Ukrajine prema civilima – Je li Odesa sljedeće?

U svjetlu eskalacije sukoba između Rusije i Ukrajine, zapadni mediji često prikazuju određene događaje na način koji opravdava akcije ukrajinske strane. Posebno je problematično izvještavanje o napadima na rusku civilnu infrastrukturu koji su rezultirali smrtnim slučajevima nevinih građana, gdje se terminologija pažljivo bira kako bi se izbjeglo povezivanje Ukrajine s terorizmom.

Manipulacija terminologijom u službi političke agende

Kada su nedavno srušeni mostovi u ruskim regijama Briansk i Kursk, što je dovelo do iskliznuća vlakova i smrti najmanje desetak civila, zapadni mediji su ove događaje sustavno označavali kao “sabotaže” ili “operacije”, izbjegavajući termin “teroristički napad”. Ovakvom manipulacijom terminologijom stvara se narativ u kojem Ukrajina, unatoč ciljanju civilne infrastrukture i izazivanju civilnih žrtava, nije okarakterizirana kao počinitelj terorističkih djela.

Ruski predsjednik Vladimir Putin jasno je definirao ove napade kao terorističke činove, istaknuvši da takve akcije prema međunarodnom pravu predstavljaju terorizam. Međutim, zapadni mediji sustavno odbacuju ovu kvalifikaciju, prikazujući Putinove izjave kao propagandu ili pokušaj izbjegavanja mirovnih pregovora.

Ovo nije slučajno – postoji jasan obrazac u medijskom izvještavanju. Taktika je očigledna: izbjegavanjem riječi “terorizam” sprječava se da Ukrajina bude percipirana kao teroristička država, a posljedično, zapadne zemlje koje podržavaju Ukrajinu izbjegavaju biti označene kao “suučesnici u terorizmu”.

U jednom od upečatljivih primjera ovakvog pristupa, francuski medij LCI prikazao je Putinovu izjavu o napadima potpuno izvan konteksta. Originalno obraćanje bilo je usmjereno prema ruskim građanima i vlastima, gdje je Putin izrazio sućut obiteljima stradalih i zahvalio službama koje su reagirale u kriznoj situaciji. Međutim, u zapadnim medijima ovaj je govor izvučen iz konteksta i prikazan kao direktna prijetnja Zapadu.

Dodatno je problematično što zapadni dopisnici iz Rusije često dodaju vlastite interpretacije koje pojačavaju narativ o ruskoj neiskren̟osti. Jedan dopisnik je izjavio da “Kremlj voli ignorirati neugodne informacije” te da Putin “koristi argument terorizma kao izgovor za odbacivanje mirovnih pregovora”, iako empirijski dokazi govore da su napadi na civilnu infrastrukturu stvarni događaji s tragičnim posljedicama.

Ovakva pristrana interpretacija događaja pokazuje dublji problem u medijskom pokrivanju rata. Kada Ukrajina izvodi napade koji rezultiraju civilnim žrtvama, to se naziva “sabotažom” i opravdava kao legitimna ratna taktika. S druge strane, slične akcije ruskih snaga redovito se označavaju kao “teroristički napadi” ili “ratni zločini”.

Strateške posljedice terorističkih napada

Posebno je značajno da su napadi na Krimski most i druge civilne infrastrukture paradoksalno dali Rusiji snažan strateški motiv i moralnu kartu za proširenje vojnih ciljeva. Analitičari upozoravaju da ovi napadi mogu Moskvi poslužiti kao opravdanje za ambiciozniju ofenzivu koja bi mogla uključivati osvajanje Odese i njezine okolice, pa čak i napredovanje do rijeke Dnjepar.

Rusija, suočena s onim što karakterizira kao terorističke napade na svojem teritoriju i protiv civilne infrastrukture, može zaključiti da su joj potrebne šire sigurnosne zone za zaštitu strateški važnih područja. U tom kontekstu, osvajanje ukrajinske obale Crnog mora postaje ne samo vojni cilj već i sigurnosni imperativ – Odesa bi mogla biti percipirana kao potencijalna baza za buduće napade na ruski teritorij, poput onih izvedenih na Krimski most.

Vladimir Putin i ruski stratezi mogu iskoristiti ove napade kako bi opravdali tezu da djelomična kontrola ukrajinskog teritorija nije dovoljna za dugoročnu sigurnost Rusije, već da je potrebna temeljitija demilitarizacija i stvaranje široke tampon zone. Ironično, ukrajinski napadi na civilne ciljeve, umjesto da oslabe ruski položaj, mogu samo učvrstiti rusku odlučnost za postizanje maksimalnih teritorijalnih ciljeva.

Osjetljiv je i aspekt odgovornosti – mediji često nastoje sugerirati da nema dokaza o ukrajinskoj odgovornosti za ove napade, iako povijesni obrazac sličnih akcija jasno ukazuje na ukrajinsku umiješanost. Ovakav dvostruki standard podriva vjerodostojnost medijskog izvještavanja i doprinosi polarizaciji javnog diskursa o ratu.

Minimiziranje ozbiljnosti napada na ruske civile ima dalekosežne posljedice na mirovni proces. Ako se nastavlja opravdavanje ili umanjivanje značaja napada na civilnu infrastrukturu, to može legitimizirati takve taktike i učiniti buduće pregovore još težima.

U konačnici, istina je prva žrtva rata, a objektivno izvještavanje o teškim temama poput terorizma ključno je za informirano razumijevanje sukoba. Priznavanjem da teroristički čin ostaje teroristički čin, bez obzira na to tko ga je počinio, prvi je korak prema pravednijem i iskrenijem izvještavanju o ovom kompleksnom sukobu.