Nakon sulude ideje o privatizaciji željeznica, što je ostavština bivše premijerke Margaret Thatcher, Sveučilište u Greenwichu je objavilo studiju u kojoj tvrdi kako je za britanske željeznice jedini spas nacionalizacija.
Iako su mnogi tvrdili da željeznice nisu biznis, već socijalna usluga, privatizacije britanskih željeznica, koja je počela 1993. godine za vrijeme konzervativne vlade koja je naslijedila Margaret Thatcher, je na kraju dovela do katastrofe. Danas su državne subvencije željeznica u Velikoj Britaniji nekoliko puta veće nego devedesetih, ali se subvencionira de facto privatni sektor. Ono što konzervativci nisu rekli je da su zapravo željeli razbiti sindikate, kako bi ih oslabili, baš kao one u rudarskom sektoru.
Sada Sveučilište u Greenwichu priznaje da bi nacionalizacija željeznica značila uštedu milijardu funti godišnje, a tim bi se novcem moglo izgraditi 100 milja novih pruga.
No, ne govori se samo o željeznicama. Naime, studija navodi kako bi se nacionalizacijom voda uštedjelo 2,5 milijardi funti godišnje, dovoljno da se smanje gubici u vodoopskrbnom sustavu.
Nacionalizacijom energetskih mreža uštedjet će se 3,7 milijardi funti godišnje, što je ekvivalent trošku 222 nove vjetroelektrane.
Nacionalizacijom prometne autocestovne mreže bi se uštedjelo 500 milijuna funti, odnosno cijena od 1356 novih električnih autobusa.
Dovođenjem širokopojasne mreže interneta pod javni nadzor uštedjelo bi se 500 milijuna funti godišnje, dovoljno za uslugu 6 milijuna domova.
Kada bi zdravstveni sustav doista bio javni, uštedjelo bi se 4,5 milijardi funti godišnje. Tim bi se novcem moglo zaposliti 72 000 medicinskih sestara i 20 000 liječnika.
Nacionalizacijom pošte bi se moglo uštedjeti 171 milijun funti godišnje, novac s kojim bi se mogle otvoriti 342 dodatne pošte.
To je proisteklo iz engleskog istraživanja temeljenog na podacima sa Sveučilišta Greenwich.
Činjenica je da je radikalni neoliberalizam Margaret Thatcher doveo do toga da država plaća privatnicima za pružanje usluga koje bi trebale biti javne.
Ne samo da bi nacionalizacijom tih usluga država uštedjela, već bi i građani imali koristi od boljih usluga.
Prema istraživanju, javno vlasništvo nad tim uslugama rezultiralo bi godišnjim uštedama od nešto manje od 8 milijardi funti. To bi značilo da bi gubici nastali nacionalizacijom svih tih usluga, koji iznose oko 50 milijardi funti, bili podmireni za manje od 7 godina.
Osim toga, usluge bi se poboljšale i bile bi istinski dostupne širokim slojevima stanovništva.
Talijanski slučaj
Italija je između 1993. i 2003. provela privatizacije za 110 milijardi eura, što je u apsolutnom iznosu najviša vrijednost u prvih 15 europskih gospodarstava i među najvišim postotkom BDP-a.
Zbog primarnog suficita, odnosno fiskalnog viška koji je evidentiran u javnom proračunu, umanjen za kamatne izdatke na javni dug, u suštini ono što ostaje u blagajni, a kojeg Italija bilježi od potpisivanja Maastrichtskih ugovora, došlo je do kolapsa javne potrošnje i blokade u nekada isključivo javnom sektoru. Italiji danas nedostaje najmanje 2,5 milijuna javnih zaposlenika i bilo koja vlada u Rimu se zbog toga suočava s nemogućnošću pružanja osnovnih usluga za svojih preko 60 milijuna stanovnika.
Dok je skoro sve privatizirala. Njezina tadašnja vlada pokrenula Channel 4 koja je još danas u državnom vlasništvu.
Privatizacija infrastrukture je svugdi dovela do stanja prije kolapsa kad opet uskače država.
Italija je jedna od onih koje su najgore prošle. Praklani je Rim osta bez vode šta se ne pamti da se dogodilo od kad postoji vodovod, a sve zbog toga šta nakon privatizacije vodovoda u njega nije bilo ulagano ništa pa je iz gnjilih cjevi curila voda u zemlju, ali profit je zato nemilosrdno izvlaćen, isto se dogodilo i sa nadvodžnjakom u Genovi koji nije održavan pa se srušija la i ovo nikidan.
Obrazac je uvik isti, nakon privatizacije siše se dobit, ne ulaže se ništa, a na kraju opet spašava država odnosno oni koji plaćaju porez.
Sustav di je dobit privatna, a gubici društveni je većina prihvatila i to ovjerava svake 4 godine na izborima.
željeznice su lijepi primjer jedne misterije,
zašto državne/društvene firme ne mogu poslovati uspješno ???
izgleda da nitko nema odgovor na to , ali praksa to potvrđuje
britanske zeljeznice su bile primjer kaosa, katastrofe
nakon privatizacije, postale su (skupi) ponos nacije
švicarske željeznice su privatne, svjetski poznate po kvaliteti
njemački DB je državni, ali izvor viceva, poznate po kašnjenju i nepouzdanosti, a imaju novaca koliko hoće i nove vlakove
usput,
britanske željeznice godišnje koštaju oko 20 milijardi funta
za to dobijete potvrđeno savršenu uslugu
ušteđenih milijardu funta je je 1/20 tj 5 posto
da li se zbog 5 posto isplati riskirati i dobiti poludobru uslugu?
vjerujem da bi većina ljudi za SVE u zivotu bila spremna platiti 5 posto više kad bi za to dobili besprijekornu uslugu/proizvod
Zovite iKneze da vam urede državu, umjesto što se petljate u njenu.
g. Nermin,
ova rečenica
Činjenica je da je radikalni neoliberalizam Margaret Thatcher doveo do toga da država plaća privatnicima za pružanje usluga koje bi trebale biti javne.
pokazuje zabludu i uzrok problema u mnogim državama
NE plaća država ništa!! Građani plaćaju za uslugu koju dobivaju!!!! Potpuno je svejedno da či je firma osnovana od države ili od privatnika. Bitno je da daje dobru uslugu uz korektnu cijenu. Posao države je samo da provodi zakone tj pazi da se svi drže dogovora i obaveza. To što postoji sprega izbeđu lokanih političara i takjuna, izmedju političara i direktora državnih firmi, to je domena kriminala a ne ekonomije.
Pitanje poreznoj upravi i pravosuđa zašto ne rade svoj posao
U cijeloj priči “državno ili privatno” uopće nije bitno tko vodi/daje/nudi koju uslugu. Jedina bitna stvar je trošak. Iznos subvencija je samo prvi jedna brojka koja je potrebna da bi se napravila analiza koja je bolja opcija.
Primjerice (ista razina usluge), ako HŽ godišnje dobije 2 milijarde kuna iz proračuna jer posluje s gubitkom, a nakon privatizacije privatnik iz proračuna dobiva 2 milijarde subvencija iz proračuna, onda si na istom konju kao pojedinac. Od tvog poreza jednaki iznos se slijeva u HŽ. To je jednostavna matematika. Razina usluge komplicira tu matematiku još 4 puta. Ali ako uđemo u polje horizontalnog i vertikalnog povezivanja (primjerice, Đuro, Končar…pa strateški interes transportnih ruta u kombinaciji sa cestovnom infrastrukturom, gospodarskim zonama…) onda dolazimo do toga da privatni sektor tu neće zadovoljiti jer nema taj segment interesa, a neće ni država jer imamo hrpu majmuna u Saboru.
Ma bolje se uopće ne zamarati…
Tacherica ne da je pogrijesila ona je izgleda hotimicno sjebedisala Britansku ekonomiju. Unistila je svijetski najjace; textilnu industriju razorila je celicnu industriju. Njena glupa ideja je bila da Britaniji ne treba industrija ni poljoprivreda da oni mogu bolje zivjeti samo od trgovine robama i novcem. Ali to je bio spas za Kinu.
Ni sto ce biti sa Hrvatskom gdije je HDZ krim kartel unistio industriju, poljoprivredu i… jer njima ne treba industrija dovoljan je samo turizam a gdije vrijednost imovine dnevno pada a zaduzenost raste i uskoro ce Hrvatska u cijelini biti vise duzna nego sto vrijedi. A jednog dana dodoju neki i kazu jadranska obala je nasa jer niste platili dug, i sto onda, hoce li katolicki talibani i dalje pjevati pjesmicu kako je Tudjman spasio Hrvatsku.
Predvidljivo. To je moglo reci normalno obdareno dete 1980-tih.
I pitanje je koliko je to nacionalizacija, a koliko zapravo saniranje stete, jer ne ide vise. A kako da ide kad neko ima sine, neko perone, neko lokale, neko mrezu, a niko ne ulaze jer se vadi maksimalni profit svakog kvartala?
Drugovi su dobili drzavna preduzeca debela od ulozenog kapitala javnih sredstava, muzali su ih do zadnje kapi i sad kme, kme, bailout. Jer ovo je to, bailout. Nacionalizacija mora biti po trzisnoj ceni, inace je to „komunizam“.
Napredak je u tome sto se ne porice vise, sto se priznaje da ne ide vise, ali ovo je primer king size privatizacije dobitka, a socijalizacije gubitka. Cetiri decenije toga.
U Svedskoj poricu i dalje iako 30 % vozova ne idu na vreme ili ne idu opste. To su nivoi kojih nema ni u nerazvijenim zemljama.
Privatizacija apsolutno svega vrsi se samo u cilju i za pajtase iz iste kaste- samo jedan primjer- privatiziranje autoputeva, tj kako nam kazu” modernizacija i reforme koje su, eto, druge zemlje napravile a mi nismo”- sav taj cirkus je orjentiran na- podmazati i omastiti pajdase kojima nesto elite ili bolje receno nulite duguju, ili kako bi ih zaduzili itd. Rezultat- mreza autoputeva koja je bila u vlasnistvu drzave=naroda=svih koja je donosila velike prihode svima, u cilju svesvete modernizacije=reformi=pljackanja vecine od strane manjine koja je vedri i oblaci (dio te manjine je demonkratski izabran) je poklonjena za svotu cesto manju od jednogodisnjih prihoda, kako bi se nadalje cestarine povecavale svakih par mjeseci, akcionari novog vlasnika postajali sve masniji, a sefovi tih privatnih kompanija , ne mogavsi zivjeti sa vise stotina milijuna eura godisnje si elegantno uzmu koliko zele! Za to vrijeme narodu koji vise ne posjeduje nista, smanjuju se place, mirovine,… Čitaj više »
Ista priča kao i sa energetskim sektorom u Kaliforniji, koji je u raspadu. Koeumpirani političari odluče dati neki javni sektor privatniku s vezama, pravdajući to tzv. uštedama i boljom efikasnošću privatnika. Privatnik to preuzme, odmah pootpušta trećinu ljudi, natjera ostale da popunjavaju rupe, i momentalno sreže sva ulaganja u održavanje i razvoj na nulu. Profit time na papiru naglo skače i svi hvale liberalno čudo i poduzetnički genij. Nakon određenog vremena infrastruktura se počinje raspadati uslijed neodržavanja i počinju problemi. Donedavno hvaljeni čudesni poduzetnik proglašava bankrot i s punim kuferima odlazi u nove poslovne poduhvate. Oni isti političari ili njihovi nasljednici uskaču i ponovno nacionaliziraju taj sektor, kako bi se , ovaj put novcem poreznih obveznika, popravilo i dovelo u red ono što je privatnik trebao odrađivati ali naravno nije. Cijeli sektor se uz ogromna ulaganja dovodi u red, a korumpirani političari počinju pomalo gledati kojem uspješnom privatniku da ga… Čitaj više »
U Nizozemskoj gdje živim isto je jako puto javnih tvrtki privatizirano. Kolko tolko se jos dobro upravlja svime ali najveci problem predstavljaju željeznice. Inače Nizozemska je zemlja s mozda i najboljim javnim prijevozom u Europi ali i među najskupljim. Otkako je došlo to privatizacije cijene su skočile. Danas ako želite imati neograničenu kartu za vožnje vlakom trebate platiti 360 eura. Ako želite doći iz Amsterdama do Rotterdama i nazad to vam je 40 eura. Put traje 40min u jednom smjeru. Problem je ako putujete puno svaki dan a firma vam ne pokriva cijeli prijevoz nego 0.19eura po kilometru. Tako se meni desi recimo da na kraju mjeseca mi dodje faktura za prijevoz na 400 eura, sto je stvarno pre previse i za mene, a također je previše i za prosjecnog Nizozemca. Kvaliteta usluge je vrhunska, za svaku lokaciju imate vlak svakih 15min. Vlakovi su cisti i uredni to sve stoji,… Čitaj više »
Sve je to zbog korupcije i izvlačenja love. U državnom vlasništvu je to već poznata rak-rana. Privatnom vlasniku je važan profit pa mulja sa poslovanjem nebi li imao veći profit. Isto izvlači novce za ovo-ono. Ne zna se što je gore. Možda uvesti strijeljanje za korupciju, kao u Kini.
Privatiziraju i unište uzimajući sebi profit a onda opet nacionalizacija i stoka to opet izgrađuje za sljedeću turu privatizacije.
Sveučilišnoj eliti su trebala desetlječa da shvati i obrazloži pogubnost tečerizma. Što onda očekivani od običnih glasača, da če oni unaprijed znati, na izborima, u što ih uvaljuje ponuđena politička opcija ?
U kampanji se uvijek pričaju bajke a vlasti ne odgovaraju narodu za počinjenu štetu
nije ona griješila slučajnp nego je provodila neoliberalni model kojim se sva uzima iz ruku suverene države i građana i daje korporacijama.
Sve se svede na to, da pojedinci uzimaju profite (dok ih ima), a kad infrastruktura zastari, onda se opet nacionalizira. Raja neka plati!
Samo to i ništa drugo!!!
Zar je takav problem umjesto laprdanja o propalim EU ili Britanskim zeljeznicama, malo se potruditi pa vidjeti neke statistike i na osnovu toga probati otvoriti konstruktivan dijalog? Npr. informacije o brzini vlakova: vlakovi u Španjolskoj prometuju sa brzinama do 199 km na sat. Slijede Francuski ciji vlakovi postizu brzine od 196 km/h, u Italiji 170 km/h. Njemački vlakovi prometuju brzinama od 142 km na sat, u Velikoj Britaniji sa 134 km na sat. Austrijski vlakovi dostizu brzine od 107 km/h; Poljski (114 km/h), Grčki (94 km/h), Mađarski (84 km/h), Bugarski(73 km/h) Slovenski (72 km/h). Francuski brzi električni vlakovi TGV mogu postići brzinu od 575 km/h kako se pokazalo na testiranju 2007. Standardna maksimalna brzina 320 km/h. U Njemačkoj i Nizozemskoj postoji slična željeznička mreža Thalys, kao i Eurostar u Velikoj Britaniji. Tu su i njemački Transrapid vlakovi, s procijenjenom maksimalnom brzinom od 500 km na sat. Riječ je o vlakovima… Čitaj više »
neka mamu im j…m još malo pa će i zrak privatizirat… kapitalizam je svjetska kuga sifilis i kolera… degenerički svijet.
Još da nacionalizuju i proizvodnju – pa su carevi!