Trumpov „sporazum stoljeća“ i zašto Palestinci moraju odbiti sve njegove prijedloge

Donald Trump govornica

„Dok se Trump priprema da otkrije svoj „sporazum stoljeća“, Palestinci bi se trebali pripremiti za zamku iznenađenja, za Al-Jazzeru piše Marwan Bishara.

„Sporazum stoljeća“ kojim je predsjednik Trump obećao riješiti arapsko-izraelski sukob može biti odbačen u pogledu sadržaja, uzimajući u obzir ekstremističke poglede njegovih autora, ali njime će se, na ovaj ili onaj način, svi morati pozabaviti. Proteklih 18 mjeseci je Trumpov viši savjetnik Jared Kushner, zajedno s ambasadorom u Izraelu Davidom Friedmanom i specijalnim izaslanikom za Bliski istok Jasonom Greenblattom, pripremao teren za veliku nagodbu između Izraela i „umjerenih“ arapskih režima, Egipta i Saudijske Arabije, koja bi trebala okončati palestinski problem, omogućiti normalizaciju odnosa i utrti put za novi strateški poredak protiv Irana. Sudeći po njihovim osmijesima i izjavama, Kushner i kompanija su uspjeli zategnuti omču oko Palestine u sudioništvu s egipatskim i saudijskim liderima i sada čekaju pravi trenutak da oslobode diplomatski blitzkrieg“, piše Marwan Bishara.

Prema Trumpovom planu, kojeg su Palestinci već odbacili, bila bi osnovana samostalna palestinska država po imenu Nova Palestina koja bi obuhvaćala Pojas Gaze i Zapadnu obalu. Međutim država ne bi imala teritorij prema crti razgraničenja iz 1949. godine, jer bi izraelski teritorij obuhvaćao i židovska naselja koja su u međuvremenu izgrađena na Zapadnoj obali.

Jeruzalem bi bio glavni grad Izraela i Nove Palestine, a status quo židovskih i muslimanskih svetih mjesta ostao bi na snazi. Židovima ne bi bilo dozvoljeno kupovati arapske kuće i obratno. Jeruzalemu se ne bi pripajala dodatna područja.

Naravno, takozvana Nova Palestina ne bi mogla formirati vojsku, ali bi imala policiju, koja bi bila naoružana samo lakim oružjem. Nakon potpisivanja sporazuma Hamas bi morao položiti svo oružje, uključujući i osobno, i predati ga egipatskim vlastima.

Između Izraela i Nove Palestine bio bi potpisan sporazum o zaštiti na temelju kojeg bi Nova Palestina plaćala Izraelu „da je brani od strane agresije“.

SAD, Europska unija i zaljevske monarhije bi podržali primjenu ovog ambicioznog sporazuma, jer bi on „konačno doveo do mira između Palestinaca i Izraelaca, nakon više od sedam desetljeća krvavih sukoba u koje su bile uključene i različite arapske zemlje, od Egipta do Sirije i Jordana“.

Dolina rijeke Jordan ostat će pod kontrolom Izraela, ali će Nova Palestina imati granične prijelaze u susjedni Jordan pod svojom kontrolom.

U slučaju da Hamas i PLO odbiju potpisati sporazum, SAD će prekinuti svaku financijsku podršku Palestincima i osigurati da im nijedna zemlja ne šalje novac. Ako PLO potpiše sporazum, a Hamas i Islamski džihad odbiju, čelnici te dvije organizacije bit će smatrani odgovornima. U slučaju novog rata između Izraela i Gaze, SAD će podržati Izrael u ciljanom uništavanju tih organizacija. Ako pak Izrael odbije potpisati sporazum, što je nemoguće jer je njegov tvorac, SAD će ukinuti financijsku podršku i toj zemlji, predviđa ovaj sporazum. Ta podrška trenutno iznosi 3,8 milijardi dolara godišnje.

Sve zemlje koje se tako revno natječu tko će više „pomoći Palestincima“ i financirati život u najnehumanijoj enklavi na svijetu, u koju su Izraelci u 360 kvadratnih kilometara doslovno nagurali skoro dva milijuna Palestinaca, desetljećima šute i ne poduzimaju ništa, čak tajno surađuju sa židovskom državom u uništenju cijelog jednog naroda.

Ovdje treba izdvojiti Iran, Siriju, Libanon i jednim dijelom Jordan koji su činili sve da se dugoročni izraelski plan ne ostvari, ali bez pomoći ostalih arapskih država, svi su napori u tom smislu propali. Izrael se naprosto ne boji podijeljenog arapskog svijeta, a sve je učinio i da te podijele budu još veće.

To je židovskoj državi pošlo za rukom tako što su njihove marionete koje su se smjenjivale u Bijelog kući uspjele preko svojih saveznika na Arapskom poluotoku unijeti razdor među skoro milijardu i pol muslimana u svijetu, a sektaški sukobi i netrpeljivosti među islamskim zemljama od Indonezije, Malezije i Filipina na Dalekom istoku, pa sve do Maroka i Nigerije u zapadnoj Africi su plod te strategije. Sada isti oni koji su odbijali suradnju s Iranom ili Sirijom i Libanonom, plaču nad sudbinom Palestinaca i peru savjest s novcem kojeg povremeno šalju u Gazu i dijelom u Zapadnu obalu.

Kada je i kako uopće počelo komadanje Palestine?

Zapadni zid, Jerusalem

Kada je i kako uopće počelo komadanje Palestine? Tko su sudionici tog dugoročnog procesa isplaniranog u Izraelu i dogovorenog s Washingtonom i njegovim saveznicima? Što će Palestincima na kraju ostati? Sve su ovo pitanja koja traže sveobuhvatan odgovor.

Palestina: Najveći poraz međunarodne zajednice

Palestina je 15. studenog 2013. obilježila 25 godina od proglašenja palestinske neovisnosti. Na taj dan je 1988. Yasser Arafat pročitao deklaraciju koju je prethodno usvojilo Palestinsko nacionalno vijeće, političko krilo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) koje je apsolutnom većinom glasova usvojilo nacrt Deklaracije o palestinskoj državnosti koju je pripremio palestinski pjesnik Mahmoud Darwish.

Druga obljetnica je tada bila 20 godina od potpisivanja palestinsko-izraelskog sporazuma “Oslo I”, kojega su Yitzhak Rabin i Yasser Arafat službeno ratificirali na svečanoj ceremoniji u Washingtonu 13. rujna 1993.

Dogovor između izraelskog premijera i lidera PLO je postignut tijekom tajnih pregovora u glavnom gradu Norveške. Tajne su pregovore na Madridskoj konferenciji o Bliskom Istoku 1991. uspjeli “dogovoriti” Sjedinjene Države i Sovjetski Savez, koji je tada bio u raspadu i pitanje je što je Moskva uopće tada mogla učiniti.

Budući da je sporazum iz Osla početak kraja palestinskih snova o državi u kojoj će u miru i prosperitetu živjeti palestinski narod, dvadeseta obljetnica sporazuma iz Osla se nikako ne može usporediti s Danom palestinske neovisnosti i svi su se Palestinci složili kako nije bilo razloga za slavlje.

Tada je skoro deset godina prošlo i od smrti povijesnog lidera Palestinske oslobodilačke organizacije, Yassera Arafata, koji je 04. studenog 2004. preminuo u bolnici u Parizu. Prema nalazima francuskih i švicarskih znanstvenika, koji su obavili dodatna forenzička istraživanja, Arafat je 2004. umro od posljedica trovanja radioaktivnim Polonijem 210 i pretpostavlja se da je netko od njegovih najbližih suradnika ujedno bio i egzekutor koji mu je Po210 morao ubaciti u kavu, čaj ili neki drugi napitak.

Ove su tri obljetnice imale veze jedna s drugom jer su prve dvije izravno povezane s nastankom i širenjem židovske države, a za smrt Yassera Arafata palestinski dužnosnici jednoglasno okrivljuju Izrael.

Svi su zapadni mediji objavili su vijest „kako Rusija tvrdi da Arafat nije ubijen“, što ruski eksperti nikada nisu izjavili. Naime, forenzičke analize su vršili francuski, švicarski i ruski eksperti i ruski tim je u svom izvješću naveo „kako visoka razina Po210 u ekshumiranim ostacima lidera PLO nisu dovoljan dokaz da bi se sa sigurnošću moglo reći da je njime i otrovan“.

Ovo je samo jedna od niz dezinformacija kada je Rusija u pitanju, a koje su sada postale pravilo „novinarske struke“.

U trenutku kada su se „svi trudili“, a najviše John Kerry, pronaći model za političko rješenje palestinsko-izraelskog spora i možda odrediti konačni status Palestine, objaviti vijest da je Yasser Arafat ubijen otvara brojna pitanja, iako se ne isključuje mogućnost da se to doista i dogodilo.

Kako bi se bolje razumjelo je li nekome 2004. bilo u cilju ubiti Yassera Arafata ili pak nije, potrebno je analizirati period koji je protekao od potpisivanja sporazuma iz Osla. Dvadeset godina je proteklo od pregovora koje su u glavnom gradu Norveške vodili Yasser Arafat i Yitzhak Rabin, kao i od dana kada su Washingtonu u društvu američkog predsjednika Billa Clintona, koji se ’90-ih trudio što više svjetskih sukoba „okončati“ na ovaj način, ratificirali mirovni sporazum, godine koje su slijedile se mogu opisati kao period u kojem su Palestinci izgubili više nego u cijeloj svojoj povijesti otpora izraelskoj okupaciji.

1993. – 2013. – Dvadeset godina od Osla ili „palestinskog Versaillesa“

Pregovori u Oslu se nikako ne mogu okarakterizirati, kako ih je ponosno nazvao Bill Clinton, „mirovnim pregovorima“, nego mirovnim procesom koji nije doveo do nikakvih rezultata, niti mehanizama koji bi bili jamstvo trajnom miru. Danas, desetljećima nakon što su se rukovali Rabin i Arafat, primjerenije bi bilo govoriti o „palestinskom Versaillesu“.

Madridska konferencija

Raspad Sovjetskog Saveza i nezaustavljivi uspon hegemonije Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom istoku nakon Zaljevskog rata je doveo do sazivanja konferencije u Madridu u listopadu 1991. Busheva administracija je nastojala ojačati svoju poziciju u regiji eliminirajući glavni izvor regionalne nestabilnosti – neriješeno palestinsko pitanje.

Prvi korak je bio uvjeriti izraelskog premijera Yitzhaka Rabina da uopće počne pregovarati s Palestincima i arapskim državama na multilateralnoj konferenciji. Izrael je postavio uvjet da PLO na pregovorima sudjeluje u sklopu jordanskog izaslanstva i da se povuče Rezolucija 3379 Glavne skupštine Ujedinjenih naroda koja „cionizam definira kao oblik rasizma i rasne diskriminacije“.

Ta je rezolucija izglasana 1975. i veliki je uspjeh međunarodnog anticionističkog pokreta i Organizacije afričkog jedinstva, koji su uspjeli poistovjetiti cionizam s rasističkim režimima u Zimbabweu i Južnoj Africi. Nakon UN-ove rezolucije Pokret nesvrstanih je također izglasao deklaraciju koja „cionizam smatra rasističkom i imperijalističkom prijetnjom svjetskom miru i stabilnosti“.

Oslo I – Priznanje i „ustupci“ Izraela

Zastoj pregovora u Washingtonu i međunarodna izolacija Palestine uvjerili su Yitzhaka Rabina kako je povoljan trenutak za tajne pregovore s PLO, koji je bio isključen s konferencije u Madridu.

Vodstvo PLO-a se sve više poistovjećivalo s osobom od Yasera Arafata, što je značilo međunarodno priznanje u trenutku kada su htjeli uspostaviti kontrolu nad nacionalnim pokretom kojeg je na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze ugrožavala rastuća moć Hamasa i nova generacija aktivista proistekla iz Prve Intifade.

Rezultat tajnih pregovora u Oslu se sastoji iz dva dijela: uzajamno priznavanje koje su 9. i 10. rujna 1993. potpisali predsjednik Arafat i premijer Rabin u kojem PLO priznaje pravo Izraela da živi u miru i sigurnosti i odriče se nasilja, dok Izrael priznaje PLO kao predstavnika palestinskog naroda s kojim će dogovoriti početak pregovora.

Drugi dio sporazuma je potpisan u Washingtonu u rujnu 1993. i u njemu stoji da će se Izrael povući iz Pojasa Gaze i Jerihona, a detalji povlačenja iz drugih područja koja nisu navedena i na Zapadnoj obali dogovorit će se u sljedećih pet godina u kojima će PLO formirati svoju samoupravu (PNA), koja će imati ovlasti ima u područjima koja će napustiti izraelske snage. Glavna pitanja kao što su granice, izraelska naselja, status Jeruzalema i palestinskih izbjeglica su izdvojena i ona će se raspravljati tijekom pregovora o konačnom statusu.

Oslo II – Komadanje Palestine

Takozvani sporazum „Oslo II“ potpisan je u rujnu 1995. i njime je Zapadna obala podijeljena na tri zone, što bi se moglo nazvati daljnjim komadanjem Palestine.

Izrael se povukao iz Zone A koja se sastoji od oko 3% Zapadne obale u kojoj su glavni palestinski gradovi i stavio je pod civilni nadzor. U Zoni B, koja čini oko 23% Zapadne obale, Palestinci su bili odgovorni za civilne poslove, dok su Izraelci zadržali sigurnosnu kontrolu. I na kraju Zona C, koja obuhvaća oko 74% Zapadne obale, ostala je pod punim civilnim i vojnim nadzorom Izraela.

Iz ovoga se vidi da su već na početku Palestinci morali praviti velike ustupke, dok je Izrael sva važna pitanja odgađao za vrijeme „kada se bude odlučivao konačni status“, što do danas još nije riješeno, a što Trump sa svojim suludim planom misli da će riješiti u ovom mandatu.

Izraelski predstavnici su cijelo vrijeme imali viziju kako je važno da se Palestincima najviše odobri ograničena autonomija, dok je PLO imao cilj doći do dogovora koji će u budućnosti biti temelj za neovisnu državu.

Mit o „velikodušnoj ponudi“

izrael i palestina zastava

U srpnju 2000. američki predsjednik Bill Clinton pozvao je premijera Ehuda Baraka i predsjednika Arafata u Camp David u pokušaju postizanja konačnog sporazuma o statusu Palestine i tu je rođen mit o „velikodušnoj izraelskoj ponudi koju Palestinci nisu htjeli prihvatiti“.

„Velikodušna ponuda“ Ehuda Baraka je u stvari bila pripojenje 9-13% Zapadne obale i vojnu kontrolu u Jordanskoj dolini i drugim dijelovima koji je Izrael smatrao od strateške važnosti.

Izrael je odbio prihvatiti bilo kakvu odgovornost za palestinske izbjeglice i tada predlaže osnivanje međunarodnog fonda da pravednu nadoknadu palestinskih i židovskih izbjeglica i povratak nekoliko tisuća Palestinaca zbog spajanja s njihovim obiteljima. Predloženo je pripojenje glavnih židovskih kolonija, čime se uspostavlja kontrola nad glavnim vodnim resursima na Zapadnoj obali.

Što se tiče Jeruzalema, Palestinci su dobili nešto od „suvereniteta“, iako je „Veliki Jeruzalem“ ostao pod potpunim nadzorom Izraela. Tu je velikodušni ustupak Izraela: „siguran“ prolaz do džamija u starom dijelu grada.

Ukratko, devet godina od Madridske konferencije i sedam godina nakon potpisivanja sporazuma iz Osla, Izrael je opet odbio pravo na povratak izbjeglica i nije želio okončati okupaciju Istočnog Jeruzalema, niti se vratiti na granice iz 1967. O uklanjanju židovskih naselja se nije smjelo ni pregovarati, jednako kao danas.

Pregovori kao instrument Izraela za nesmetanu okupaciju

Proces iz Osla je Izraelu omogućio sve preduvjete potrebne za nastavak svoje politike naseljavanja i otimanja palestinskog teritorija, vlada u Tel Avivu je osmislila pregovaračku strategiju kako produljiti pregovore i dobiti na vremenu tijekom kojeg će na terenu trajno izmijeniti stanje u svoju korist.

Temelji izraelske strategije su sljedeći:

a) Podijeliti pregovore u bezbroj detalja o kojim će pregovarači u beskrajnim sastancima doći do toga da je nemoguće napredovati bez sveobuhvatnog sporazuma o svim točkama;

b) Pozdravljati Palestince i arapske inicijative i nuditi ustupke, a potom od njih odstupiti u kasnijim rundama pregovora na kojima će se pregovarati o „daljnjim ustupcima“;

c) Na terenu provoditi ozbiljne mjere protiv Palestinaca, kao što je opsada Gaze, ciljana ubojstva i proizvoljna uhićenja, oduzimanje zemljišta, rušenje kuća, gradnja zidova, kontrolnih punktova, izgradnja naselja, a zatim suspendirati jednu od tih mjera i to prikazati kao „veliki ustupak“

d) Odvojiti pregovore s Palestincima od ostalih arapskih država i pregovarati odvojeno, te odbijati rezolucije UN-a o pravima Palestinaca.

Pregovaračka strategija Izraela dovoljno govori o licemjernom stavu Tel Aviva od samog početka i prvih dana kada su se u Oslu sastali Yitzhak Rabin i Yasser Arafat.

Oslo kao poboljšana verzija Alonova plana

Nakon okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze 1967. godine, Izrael je bio suočen s problemom kako dobiti kontrolu nad teritorijem i resurse na okupiranim područjima, ali tako da potpuno isključi milijune Palestinaca koji su tamo živjeli.

Odgovor je bio jednostavan: Palestinci će dobiti samoupravu, dok će kontrola zemljišta, resursa i gospodarstva ostati u izraelskim rukama.

Kako je Izrael postepeno provodio plan nadzora nad najvećim dijelom teritorija s najmanjim postotkom palestinskog stanovništva, dugoročno gledano se može reći da je sporazum iz Osla ništa drugo nego provođenje izraelskog plana prema kojem će Palestinci imati formalnu samoupravu, a Izrael punu kontrolu nad vojskom i granicama.

To je u stvari plan ministra rada Yigala Allona kojega je napisao nakon rata iz 1967. On podrazumijeva pripajanje velikih područja u takozvanom koridoru Jerusalem, cijele Jordanske doline uključujući strateška mjesta između Jenina u Hebronu i južnog dijela Pojasa Gaze.

Plan je također predviđao osnivanje nekog oblika autonomije za Palestince u dijelovima koji bi se vratili pod jordanski suverenitet. Sličnosti Alonova plana s prijedlozima izraelskih pregovarača u Oslu su impresivni.

Plan je u Knessetu u prosincu 1977. javno predstavio tadašnji premijer Menachem Begin i on je pojasnio „kako će prema planu arapski stanovnici Judeje, Samare i distrikta Pojasa Gaze moći samostalno obavljati svoje unutarnje poslove u područjima koja je napustila izraelska vojska, te stvoriti lokalnu policiju i izabrati svoju upravu, a Izrael će zadržati puni suverenitet i nadzor vanjske politike, ekonomije i granica na palestinskim područjima“.

Ta se inicijativa temelji na istom principu cionističke kolonijalne kontrole na najvećem području s minimalnim brojem Palestinaca koji tamo žive.

Zajednički ciljevi tih dvaju planova su sljedeći:

a) Negiranje palestinskog prava na samoopredjeljenje

b) Izraelska aneksija velikih područja i prijenos administrativne odgovornosti na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze na Palestince pod neupitnim izraelskim suverenitetom nad velikim dijelovima svih okupiranih područja iz 1967 .

Izraelski premijer Yitzhak Rabin je otkrio kako on vidi rješenje u svom posljednjem obraćanju Knessetu 5. listopada 1995., mjesec dana prije nego što će biti ubijen.

„Željeli bismo da ovaj palestinski entitet bude nešto manje od države. Izraelske granice će biti izvan linije koje su postojale prije “Šestodnevnog rata”. Nećemo se vratiti na granicu iz 4. lipnja 1967. Ujedinjeni Jeruzalem, uključujući i velike susjedne kolonije, bio je glavni grad Izraela i ostat će pod našim punim suverenitetom, dok će sigurne granice Izraela će biti u dolini Jordana“, rekao je Rabin govoreći o palestinskoj državi i već tada je bilo jasno da neće biti palestinske države između Mediterana i Jordana.

Cijena sporazuma iz Osla

Jeruzalem - glavni grad Palestine

J

Najveća iluzija svih onih koji podržavaju palestinski narod u njegovoj borbi za slobodu je uvjerenje da se to može ostvariti postepeno i tijekom ovakvih inicijativa, te da će se njima okončati okupacija Istočnog Jeruzalema, Zapadne obale i Pojasa Gaze i uspostaviti neovisna palestinska država.

Upravo suprotno, proces u Oslu će vjerojatno biti zapamćen kao razdoblje u kojem je Izrael najviše učvrstio kolonijalnu vladavinu nad Palestincima.

Još od prvih dana je palestinski intelektualac Edward Said sporazum opisao kao „palestinski Versailles“ i da će „PLO će postati žandar Izraela“.

Ako pogledate uvjete sporazuma posve je razumljivo da su oni samo paravan i dase iza retorike “mira i suradnje” krije kapitulacija Palestinaca koji su se odrekli svojih temeljnih prava.

Ovo su neke od glavnih spornih točaka sporazuma:

1. PLO mora priznati pravo Izraela na postojanje i prihvatiti rezolucije 242 i 338 Vijeća sigurnosti kojima se traži povlačenje Izraela iz područja okupiranih tijekom rata 1967. u zamjenu za priznanje Izraela od strane arapskih država u granicama prije rata. To je značilo da je 78% povijesne Palestine, tj. teritorije otete od strane Izraela tijekom etničkog čišćenja 1947.-1949. ostalo izvan pregovaračkog okvira i sve je ograničeno Zapadnu obalu i Pojas Gaze,  teritorij okupiran 1967. koji čini oko 22 % od povijesne Palestine.

S druge strane, Izrael će priznati PLO kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda, ali bez priznanja prava palestinskog naroda na samoodređenje, na povratak ili stvaranje neovisne države, pa čak i na dijelu povijesne Palestine.

2. Izrael se nije obvezan službeno povući s teritorija okupiranog 1967., nego samo zamijeniti svoje snage na strateškim mjestima. Zapadna obala i Gaza nisu definirane u bilo kojem od ugovora kao „okupirana područja“, što i danas ohrabruje Izrael kada ih naziva „spornim teritorijima“. Takva definicija Izraelu u pregovorima daje mogućnost legalne razmjene zemljišta, što je bio potpuni poraz pregovaračke politike Palestinaca.

3. PLO je obećao da će se odreći „terorizma“ i „bilo kojeg nasilja“, odričući se tako oružanog otpora kao legitimnog prava naroda koji se bore za nacionalno samoodređenje. To je omogućilo Izraelu od Palestinske nacionalne samouprave (PNA) može tražiti da uz pomoć represivnog aparata suzbije svaki oblik otpora u područjima pod njihovom upravom. Osim toga, PLO se obvezao da će iz svoje nacionalne deklaracije brisati ili izmijeniti sve članke koji su u suprotnosti sa sporazumom iz Osla, čime je odbacio gotovo sve temeljne principe PLO.

4. Prema uvjetima sporazuma, proceduralna pitanja imaju prednost pred temeljnim pitanjima (status Jeruzalema, izbjeglice, naselja i granice), za koja ne postoji vremensko ograničenje. Štoviše, čak i provedba klauzula ugovora se mora provoditi uz suglasnost stranaka, budući da ne postoji mehanizam ili međunarodno tijelo koje će osigurati njegovu provedbu. Ovo je stvorilo preduvjete po kojima svi ugovori podliježu izraelskom konsenzusu i područje pod palestinskom samoupravom se pretvorilo u entitet čiji je opstanak podložan volji okupacijske sile. Budući da Izrael ima kontrolu nad kretanjem robe, novca i ljudi, može u bilo kojem trenutku paralizirati funkcioniranje PNA i uništiti palestinsku infrastrukturu u vrlo kratkom vremenu.

5. „Oslo“ je dao zeleno svjetlo za normalizaciju odnosa ne samo između Palestinaca i Izraelaca, već i između Izraela i ostalih arapskih zemalja, čime se prekida izraelska izolacija u međunarodnoj zajednici. „Oslo“ je  također stvorio uspješnu „trgovinu mira“, brojne projekte za „mir i razvoj“, tj. ekonomske podrške u zamjenu za političke ustupke, što je dovelo do situacije u kojoj Palestinci ovise o međunarodnoj pomoći i izraelskom novcu, a sve kako bi promicali normalizaciju odnosa koja se odvija između kolonijalne države i autohtonog palestinskog stanovništva.

6. Vodstvo PLO je u Oslu prihvatilo sporazum bez konzultacija s narodom i ovdje moramo tražiti početak raskola unutar palestinskog naroda na pristaše i protivnike sporazuma, što je u konačnici rezultiralo sukobom unutar institucija PLO i PNA i podjelom na Palestince iz Izraela, Pojasa Gaze i Zapadne obale, te one iz dijaspore koji su potpuno isključeni iz procesa u Oslu i institucija koje su tamo nastale.

Oslo – Paravan za kolonizaciju

Neuspjeh Osla se vidi u proširenju židovskih naselja svih ovih godina, što je jedno od najtežih nasljeđa sporazuma i proteklih više od dvadeset godina, koje se mogu smatrati zlatnim periodom izraelske kolonizacije.

U sporazumu se nigdje eksplicitno ne poziva na prestanak ili barem ograničavanje izgradnje izraelskih naselja na područjima okupiranim 1967. Uvjeti za postizanje sporazuma su bili da se za pet godina odgodi pitanje naselja, kao i druga ključna pitanja koja su bila uzrok sukoba i na kraju je sve odgođeno za razdoblje od pet godina što je bio rok za početak pregovora o konačnom statusu.

Tijekom sedam godina procesa u Oslu (1993.-2000.) broj izraelskih doseljenika na okupiranim područjima je porastao za 42 posto. 1993. je na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze bilo 262 500 ljudi židovskih doseljenika, a 2010. je njihov broj porastao na 510 000, uključujući i 200 000 doseljenika u Istočnom Jeruzalemu. Vlada stranke Likud je čvrsto odlučila, što smo i pratili proteklih godina, da izgradi nova naselja, proširi ona postojeća i izgradi mrežu cesta koje ih povezuju kako bi se omogućilo židovskim doseljenicima da prolaze kroz područja u kojima ne žive Palestinci. Židovska naselja i infrastruktura je povezana tako da se trenutno proširila na polovici Zapadne obale.

Ukratko, „mirovni proces“ je pružio Izraelu izgovor za jačanje svoje kolonijalne ekspanzije i stvaranje institucionaliziranog sustava opresije,dominacije i rasne segregacije nad Palestincima, koji je daleko gori nego onaj u Južnoafričkoj Republici za vrijeme apartheida.

Od Osla se promijenila i priroda palestinske borbe

Računa se da je više od 20 godina „mirovnog procesa“ došlo do promjene svijesti u Palestinaca koji su riječi „oslobođenje“, „kolonijalizam“, „etničko čišćenje“, „apartheid“, „otpor“, „povratak“, „samoodređenje“, „neovisnost“, „pravda i međunarodno pravo“ zamijenili riječima poput „pregovora“, „kompromisa“,„samouprave i sigurnosne garancije“, „odricanja od terorizma i nasilja“, te „teritorij za mir“. Gotovo svi termini pozajmljeni od izraelskog vokabulara prije pregovora u Oslu su u svjetskoj javnosti postali „jezik mira“.

„Dva naroda i dvije države“

Izgubljena palestinska zemlja

Potom postoje mnogi koji zagovaraju “dva naroda i dvije države”, ali što to zapravo znači? Kao što smo vidjeli: samouprava Palestinaca u ograničenim područjima unutar granica koje im dozvoli Izrael, koji se smatra „promicateljem mira“. Zagovornici palestinskih prava na samoodređenje, neovisnost i povratak smatraju se pristašama rata ili da podržavaju terorizam.

Zamjena PLO s Palestinskom samoupravom je promijenilo palestinsku borbu za oslobođenje u procesu izgradnje države i borbu za samoopredjeljenje i povratak na pitanje granica i suvereniteta. Oslo je palestinsku borbu za oslobođenje od kolonijalizma, okupacije i apartheida pretvorio u odnos između kolonizatora i koloniziranih, gdje predstavnici institucija samouprave stalno pregovaraju o političkim slobodama Palestinaca s kolonijalnim vlastima koje potpuno upravljaju njihovim životima.

Rezolucija 242 i načelo „teritorij za mir“ polazi od 1967. i izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze i jednim potezom pera su izbrisana desetljeća cionističkog kolonijalizma i etničko čišćenje Palestinaca.

Oslo je također doveo do geografskog sužavanja pojma Palestine, koji se sada prepoznaje samo na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, a ne na cijelom teritoriju britanske vladavine, što uključuje teritorije okupirane od strane Izraela 1947. – 1949.

Palestinci se prikazuju kao stanovnici Zapadne obale i Pojasa Gaze, čime se briše ogromna većina Palestinaca koji žive u Izraelu ili izvan povijesne Palestine. Povijesno, zemljopisno i demografsko smanjenje stanovništva Palestine je bit kolonijalnog projekta, tj. maksimalno prisvajanje palestinskog teritorija, uz minimalnu prisutnost autohtonih stanovnika. Drugim riječima: protjerivanje Palestinaca ili segregacija, i zato se Oslo može smatrati kao platforma za nestanak Palestine ili njeno sužavanje na male enklave, što je s druge strane u konačnici rezultiralo stvaranjem gotovo etnički čistog Velikog Izraela čijem se širenju ne nazire kraj.

Nakon svega navedenog postaje jasno da je, na žalost, Izrael smrt ili ubojstvo Yassera Arafata, što god da je bilo, iskoristiti kao adut u mirovnom procesu u kojem će bez ikakve sumnje na gubitku opet biti Palestinci. Tim više što su pokrovitelj pregovora Sjedinjene Države, koje više od 20 godina mirno promatraju komadanje i nestanak Palestine, a sve to uz pomoć medija uspijevaju prikazati kao „pobjedu mira“.

Washington Post je pisao “kako Sjedinjene Države vrše pritisak na Izrael da pristane na iznalaženje rješenja na koje će pristati i Palestinci i Izrael, u protivnom će se Izrael naći u međunarodnoj izolaciji“. Uzmemo li obzir sve „ustupke“ Izraelu u proteklih 20 godina, te što je sve dobio, zvuči besramno izjava Benjamina Netanyahua kada je izjavio „kako Izrael neće popustiti pritiscima ako bi postignuti kompromis bio na štetu Izraela i po njihovu nacionalnu sigurnost“.

Izrael sada opet može računati i na još veću potporu američke uprave, jer Trump nikada nije skrivao svoju ljubav prema cionističkom entitetu. Možda bi primjereniji slogan Donalda Trumpa bio „Amerika na prvom mjestu, ali odmah poslije Izraela“.

Sada „brigu“ o Palestincima na sebe preuzimaju isti akteri, koji će se po tko zna koji put ponuditi „pregovore“ i novac, a pomoć će uvjetovati „popuštanjem na palestinskoj strani“, iako se ne zna što bi to još Palestinci trebali dati.

Palestinci će, kao i uvijek dosad, u budućem „mirovnom procesu“ riskirati gubitak dijela preostalog suvereniteta, ali će se to prikazati kao „uspjeh međunarodne zajednice“, koju sada već u potpunosti predstavljaju NATO pakt i njegovi sateliti sa svih kontinenata.

Palestince i zemlje koje se aktivno opiru izraelskoj okupaciji nitko ne spominje, a povijest i odabir „prijatelja“ u proteklih nekoliko desetljeća, na žalost, govori kako bi se plan Yigala Allona, kojeg je izraelski ministar napisao nakon rata 1967. godine, na kraju mogao ostvariti.

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Dakle, jedina je solucija oružani otpor, ali se njega odrekao Arafat i vrh aktualne samouprave. Žalosno, ali istinito. Nitko Palestince nije mogao uništiti kao njihovi političari. Što sad? Ništa. I dalje status quo, dok jednom ne pukne.

Jole
Gost
Jole

“Ratovi su žetva Židova, jer s njima uklanjamo kršćane i dobivamo kontrolu nad njihovim zlatom. Već smo ih ubili / odveli 100 milijuna, a kraj još nije.” – – Rabin Reichorn, glavni rabin u Francuskoj – – 1859.———————–Država israelska mora izmisliti opasnosti, a da bi to učinila mora usvojiti metode provokacije i osvete. A nadasve, nadamo se novom ratu s arapskim zemljama, kako bismo se konačno riješili svojih nevolja i stekli svoj prostor. ‘- – iz dnevnika Moshe Sharetta – – israelski prvi ministar vanjskih poslova – 1949 – 1956., a drugi premijer – 1954. – 1956. godine————————-Moramo upotrijebiti teror, atentat, zastrašivanje, oduzimanje zemlje i rezanje svih društvenih usluga kako bismo riješili arapsko stanovništvo. ” ——- – David Ben-Gurion -” otac nacije Zionist.—————————”Palestinci će biti uništeni kao skakavci, glave će im biti razbijene na zidovima i kamenju” (Izraelski Prime Minister Menahim Begin u govoru židovskim naseljenicima ,vidi; New York Times April 1, 1988).” Naša rasa ja izabrana rasa. Mi Židovi smo uzvišeni bogovi ove planete.Mi smo toliko različiti od inferiornih rasa kao što su oni od insekata.U stvari,usporedjeno sa našom rasom,ostale rase su zvijeri i životinje, stoka u najboljem slucaju.Ostale rase se smatraju ljudskim izmetom.Nasa sudbina je da vladamo nad inferiornim rasama.Naše zemaljsko kraljevstvo će biti upravljano našim liderom,sa željeznom rukom.Mase ce lizati naša stopala i služiti nas kao naši robovi”-Menachem Begin, izraelski premijer u intervju- New Statesman magazine on June 25, 1982 .—————————Tek toliko da ne izmišljamo bajke o zlim Arapima i dobrim Židovima.Atentati i ubojstva u Palestini su započela davno prije uspostave cionističke države.

STOJ
Gost
STOJ

Stoj stoljeca!

efvunweifvnwiefviuwenvwneivjuewr
Gost
efvunweifvnwiefviuwenvwneivjuewr

Babiću svaka čast na napisu.

Max Payne
Gost
Max Payne

Samo bi trebalo dodati da su cionisti teroristička organizacija i svi nabrojani političari sudjelovali su u terorističkim aktima. Terorizam je ulaznica za izraelsku vladu. Nema tu drugog rješenja osim Hamasove parole: sve do propasti Izraela. Vješti su u manipulaciji pa su infiltrirani u sve palestinske organizacije da smanje otpor. Izrael je jedina međunarodno priznata država koja je nastala na terorizmu. Za usporedbu to bi bilo kao da onaj Kalifat što je egzistirao na dijelovima Sirije i Iraka bude međunarodno priznat pa da se pokrenu mirovni procesi između Al-Bagdadija i ostalih vođa Kalifata i s druge strane svih onih koji su nepodobni za njihov svjetonazor a takvih je bilo otprilike barem 50% na teritoriju pod njihovom kontrolom. Da Kalifat nije vojno poražen postotak bi značajno pao. Henry Kissinger, veliki cionist najavio je da za nekih 30-ak godina Izrael neće postojati. Znaju i oni da ne mogu vječno to održavati a ovima iz USA je ipak važnije tamo imati kontrolu i zadržati svoje pozicije jer Crveni Štitovi se sve više okreću Žutom Zmaju. Ameri ko Ameri nikako da shvate da imaju brojčanu nadmoć nad šačicom idiota koja im štampa bezvrijedne zelene papire. S time drže i Trumpa u šaci, čak im je morao dati kćer da ga izvlače iz bankrota (to je ono kad fali bezvrijednih zelembaća).

Brainstorm
Gost
Brainstorm

nikakvog unistavanja izraela ne smije biti. zidovi koji ondje zive imaju pravo na to. sve drugo je bolno i nepravedno.
prognani / izbjegli palestinci moraju steci pravo da se vrate.
naselja treba graditi jednako za palestince kao i za zidove; kad vec toliki zele zivjeti tu.
pitanje je koliko su razni bjelosvjetski iskonski zidovi. dna dokaz? zidov po vjeri, izjasnjavanju ali da li je zidov po porijeklu? ono su arapi bili zarobili 600 zidovkinja nekad davno. koliko su te zene ostavile gena pa po zenskoj liniji arapi dodju takodjer zidovi. semiti vec jesu ali su i zidovi po zenskoj liniji.
ostaje pitanje funkcionalnosti u svem postenom kaosu kojeg zagovaram. nije lako sa muslimanskim pozivima na serijatski zakon i zidovskim sebicnim grupiranjima unutar domicilne nacije.

Brainstorm
Gost
Brainstorm

bila je prica, ne sjecam se najbolje, o anvaru el sadatu. mozda ovdje na logicno.
receno je kako je sadat radio protiv arapa, u korist izraela, da je organizirao hafeza el asada i jordance da svi zajedno napadnu izrael. ako se netko sjeca detalja molim da napise.

ARAPSKA LIGA
Gost
ARAPSKA LIGA

Za Arapsku Ligu! Treba sasvim novu arhitekturu bez SAD: protiv Trampa

Zare
Gost
Zare

Palestinci bi do danas vec deset puta imali svoju drzavu da nisu bili pohlepni i necu bit politicno korektan, preglupi
https://www.quora.com/How-often-have-the-Palestinians-been-offered-their-own-state

Zare
Gost
Zare

Inace ona mapa gde kroz desetljeca nestaje Palestinsko ozemlje je cisi “fake news”. Kao sto se ovaj portal naziva logicno mozete logicno preko googla saznat o kakvoj neistini se ovde radi.

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Nađi drugu, ovo je demografska slika od 1949. do danas. Ovo je Encyclopedia Britanicacomment image

Kora
Gost
Kora

@Zare

Ova mapa, na kojoj je (točno) iscrtana sudbina Palestinaca, jako sliči mapi na kojoj je iscrtana sudbina Hrvata. To će reći da Palestinci trebaju izvući poučak iz onoga što se dogodilo Hrvatima (i u BiH i u Hrvatskoj) nakon “deala 20. stoljeća”, odnosno da Palestinci ni pod razno ne smiju vjerovati Amerikancima niti potpisati svoj “Daytonski sporazum” koji im Trump Veliki pokušava silom uvaliti kao “deal 21. stoljeća”.

FATIH
Gost
FATIH

DOGADJA SE TO .INACE POKOJNI TUDJMAN JE CESTO SPOMINJAO “STOKU SITNOG ZUBA”……….

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Da , ponudili su, vidim “pročitao si tekst”, gdje su podaci koji i nisu nikakva tajna.Ovaj cionistički pamflet od članka je uvreda zdravom razumu.

Zare
Gost
Zare

Cionisticki pamflet? To je istina samo svi oni koji mrzite Izrael, liberali nemozete da se pomirite sa tim. Sve sto nije po vama je neistina i Cionisticki pamflet, Zidovska zavjera… Pateticno

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

“Liberali”, izvini, ali bez uvrede, jesi ti na nekim drogama?

Zare
Gost
Zare

Ajde ljevicari ako ti je lakse

Max Payne
Gost
Max Payne

Nemojte Zareta filati minusima. Danas je teško biti šestokrak s teškim rascijepima ličnosti bez hrane, bez mesa i sa onim svjetlosnim čudovištima na vratu koji ih trolaju preko njihovih shizofrenija. Pomozite čovjeku da održi svoju masku ljudskog bića umjesto da ga baražno minusirate. Zare, zao mi je ali dan propasti je sve bliže. Iako nisu svjesni Trump i Kushner rade tome u prilog. Najgore je s tim ekstremistima. Neki zagovaraju da se napravi Izraelski Zaljev a Palestincima dadne konfiscirana imovina tih dobrih ljudi u USA. Umjereni zagovaraju da se čisti teren od neljudskih elemenata. U svakom slučaju kad počne prava neprogramirana Intifada neće to dugo trajati. Najveći je problem što neće imati tko cviliti i stvarati mitove o jadnim, nevinim žrtvama kojima svi moraju dati stražnjice. Naravno vama problem, nekome sloboda. Mors tua, vita mea rekli bi stari Rimljani. Svima vama moja najneiskrenija sućut ali popit ću za vas koju kap iz Solomonovog pehara. Isusek je bio presiromašan da si priušti zlatno posuđe. Zanimljivo, obojica su bili lijepi ljudi, visoki i sa lijepo oblikovanim nosevima. Gadno je kad ti netko uvali nezakonitu djecu pa gledaš i čudiš se na koga li to liče?

Odisea
Gost
Odisea

Zare broji ciopare

Jole
Gost
Jole

Klasična cionistička taktika,Samo optužuj i optužuj.Njima je dopušteno ubijanje jer su viša rasa.

Johnny-reb
Gost
Johnny-reb

Zare ima kuci veliki sliku Velikog Nacistickog Vodje Jareda Kushnera kojem se svako jutro klanja.

Zare
Gost
Zare

Zare je pristojan i ne vređa nekog ko ima drugcije misljenje. Toliko o “civiliziranim, kulturnim” komentatorima i komentarima ovde. Moze svako da se nađe u svojim komentarima pozz

Sion
Gost
Sion

Pita autor “Kada je i kako uopće počelo komadanje Palestine?

Teritorij današnje Palestine je pripao Izraelu koji je nadvladao ostala plemena i postao Kraljevstvom i od tada na tom području nikada nije zasnovana ni jedna druga država. Za vrijeme Rimljana se područje današnje “Palestine” nazivalo provincija “Judeja” (prema jednom od izraelskih plemena). Kada su se izraelci drugi puta pobunili protiv rimske vlasti, rimljani su odlučili da im se potpuno izbriše svaki trag kao narodu. Uništili su Jeruzalem zajedno sa Hramom, provinciji “Judeja” dali naziv “Sirija-Palestina” (od starog naziva “Filisteja”), a velik dio izraelaca poubijali i rastjerali.

Od tada se taj dio počinje nazivati “Palestinom” i kroz stoljeća se mjenjaju granice tog područja i narodi koji ga naseljavaju, no isto tako je ondje uvijek ostao i znatan broj izraelaca koji je kroz godine varirao. Dio originalnog “Palestinskog” teritorija 1922. je odijeljen i pretvoren u britansko mandatno područje Transjordaniju (današnji Jordan), da bi se preostali dio dao kao teritorij buduće židovske države, i od tada se i politički pojam “Palestina” uvriježio samo za područje zapadno od rijeke Jordan. Do tada se nikada u povijesti na to područje nije gledalo kao na samostalni teritorij ijednog drugog naroda osim izraelskog, i tek od tada se počinje spominjati Palestina kao država i palestinci kao nacija.

Židova je te 1922. godine u “Palestini” bilo oko 10%, a nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj (1933.) pojačalo se njihovo doseljavanje, tako da je 1936. u “Palestini” bilo 31% Židova od ukupnoga broja stanovnika. Britanske vlasti su u svibnju 1939. svele imigracijsku židovsku kvotu na 15 000 godišnje, smanjujući tako obujam njihovog doseljavanja. Tijekom II. svjetskog rata Britanci su dodatno smanjili ulaznu kvotu za Židove, a zabranjeno je bilo i pristajanje brodova sa židovskim emigrantima. Cionistička konferencija u New Yorku, u svibnju 1942. je zatražila da se osnuje židovska država u “Palestini”. Godine 1947. rezolucijom Ujedinjenih naroda područje “Palestine” je podijeljeno na arapsku i židovsku državu, a Jeruzalem (Židovi su činili većinu stanovništva grada) je trebao biti pod međunarodnom upravom. Arapi su odbacili odluku UN-a, dok su je Židovi prihvatili te 14.5.1948. proglasili samostalnu državu Izrael, a već sutradan je uslijedio napad više arapskih država na Izrael sa ciljem da se uništi novonastala država. No Izrael je pobijedio u tom, kao i svakom sljedećem izraelsko-arapskom ratu koji se vodio u razdoblju 1948–1982 godine, a nakon kojih bi uslijedilo širenje Izraelske teritorije.

Eto kako se sužavao prostor Palestine određen rezolucijom UN-a. Ratovima koje su započinjale arapske zemlje sa otvorenim i proklamiranim ciljem uništenja novonastale države Izrael i protjerivanjem Židova. Sa druge strane su izraelci činili i još uvijek čine mnoge pogreške, no mnoge nacije bi na njihovom mjestu činile još i veće pogreške, što izraelcima svakako nije opravdanje. Ipak, oni će za to odgovarat pred Bogom, kao što će odgovarati i oni koji žele njihovo uništenje, bilo nacije ili pojedinci.

Blagoslovljeni bili da se raskajanih srca, odbacivši mačeve, vrate svome Bogu i Gospodinu.
Vrijeme ubrzano izmiče i to je uistinu poziv za sve nas, da se obratimo jer je blizu kraljevstvo nebesko.

apolo
Gost
apolo

Jedini problem Izraela je sto je procitan. Nije vise ni dovojno kontrolisati stampu , pa da mozes bez problema ubijati civile. Sedamdeset godina tlaciti i ponizavati odredjenu grupu ljudi, nece izaci na dobro po Izrael. U slucaju velikog sukoba Izrael ce ispusiti kao nikada u povijesti. Sam nije u stanju da se odbrani, a saveznici su mu u slobodnom padu.

Sion
Gost
Sion

apolo,

“Sam nije u stanju da se odbrani, a saveznici su mu u slobodnom padu.”
Tako su govorili i prije Šestodnevnog rata, nakon kojeg je Izrael ne samo pobjedio svoje protivnika nego još i proširio teritorij na granice “Biblijskog Izraela”. Ovdje kao da svi zapravo navijaju za rat, u kojem bi Izrael izgubio (da ne kažem bio razoren), a do rata će nažalost i doći. Samo što će se mnogi začuditi ishodu, kao što su se čudili i nakon Šestodnevnog rata.

Odisea
Gost
Odisea

Hitler :arijevci odabrani narod
Bibi: Jevreji odabrani narod
Hitler :treba nam životni ptostor
Bibi:Mi se moramo izboriti za prostor jevrejima
Hitler:konačno rješenje
Bibi:projekst stoljeća
Itd…itd…do kraj onog prvog znamo, za ovog drugog čekamo!

Pavo
Gost
Pavo

Svaka cast na komentaru. Bog je Izraelu dodjelio tu zemlju, davno davno…

Logican
Gost
Logican

Bog mu nije rekao da pravi zlocine

Jole
Gost
Jole

Kojim Izraelcima je Bog dodijelio tu zemlju ???? Judeizam je oduvijek bila samo vjera a ne narodna pripadnost .To bi bilo kao da netko proglasi kršćanstvo nacionalnošću .Jasan dokaz supremacije Talmuda nad Starim Zavjetom su etiopski crni “Židovi”. Oni imaju više znanja o Starom Zavjetu nego Izraelci. Vjera crnih etiopskih “Židova” je drevna i postoji davno prije Talmuda o kojem oni pojma nemaju. Nije ni čudno sto su diskriminirani u Izraelu. Zadnji su na ekonomskoj ljestvici, ne smiju obavljati vjenčanja i pogrebne molitve ,itd.Turkmenski Khazari NISU Židovi nit semiti, etiopski judeisti nisu Židovi,u Africi jos I danas postoji potpuno crno pleme judeističke vjere,nekad davno bilo je judeista i u drevnoj Indiji i Kini.Prije dolaska islama judeizam je bio internacionalna vjera i poprilično proširen.

Sion
Gost
Sion

Jole,

Potpuno pogrešno. Iako ima više grana judaizma, kao što je i u Isusovo vrijeme bilo saduceja i farizeja, svi su oni sebe držali za izraelce, odnosno pripadnicima iste nacije. Kasnije su oni raseljeni, i mnogo toga se od tada izmijenilo, ali su svi bili dio istog naroda. Iako kršćanstvo nikada nije imalo nacionalnost, jer je Isusa njegov narod odbacio, judaizam je imao nacionalnost, a ona je bila Izraelska.

Jole
Gost
Jole

Sion – Ništa nije pogrešno,osim u tumačenju onih kojima ne ide u prilog.Judeizam kao vjera je postojao davno prije nego su turkmenski khazarski konvertiti u 5 st. prešli na judeizam.Isti ti fake khazarski Židovi su prije nekoliko godina objavili da su završili istraživanje koje je tobože dokazalo da su oni zapravo Semiti.Obmane i samo obmane.

efvunweifvnwiefviuwenvwneivjuewr
Gost
efvunweifvnwiefviuwenvwneivjuewr

Ramzes II potvrdio čija je Palestina……………filistines-narod smora-staroegipatski……………..

Sion
Gost
Sion

Najstariji naziv za “Palestinu” je “Kanaan” – zemlja gdje su živjela “kanaanska plemena”, a obuhvaća današnji Izrael i Libanon, teritorij Palestine s obalnim zemljama, te dijelove Jordana, Sirije i sjeveroistok Egipta. Naziv “Palestina” dolazi od naziva “Filisteja” koji označava “narode sa mora”. Tako se navodi u starim egipatskim zapisima (12. stoljeća pr. Kr.) i kasnijim asirskim zapisima (8. stoljeća pr. Kr.), kao i u Starom zavjetu Biblije. Ta skupina “naroda sa mora” osvajanjem preko mora i kopna prodire u obalne i nizinske dijelove tadašnjeg “Kanaana” koji se od tada pičinju nazivati “Filisteja”. Negdje u tom razdoblju (1200. pr. Kr.) tamo su došla i izraelska plemena koja su nakon razdoblja ratovanja zagospodarila svom tom zemljom pobjeđujući kanaanska plemena i novopridošle Filistejce.

Dakle, filistejci su te predjele ratovanjem osvojili od tamošnjih naroda, te su isto tako ubrzo većinu tih predjela i izgubili kroz ratovanja sa izraelcima.

Logican
Gost
Logican

U povijesti Izrael nestao tokom rimskog carstva. U povijesti u današnji SAD prije su ziveli Indijanci. U povijesti državu Izrael osnuje velika Britanija naseljavanjem Izraelaca na teritoriju postojeće države palestine. Kako su uopće nestali Indijanci? Zašto negde na teritoriji SAD a velika Britanija nije stvorila državu Indijanaca? U povijesti Izrael 1947 ima udredjene granice medjunarodno priznate. Zatim se te granice šire na račun pelestine a i drugih država. U UN u to su kao okupirane teritorije od strane Izraela.i šta sad Izrael i dale drži te teritorije. I dale napada na suverene države, pravi zločine nad civilima po Palestini . Da li neko osudjujes to? I kažeš neko traži uništenje Izraela . Pa sam on radi na svom uništenju jer nemogu trpjeti njegova zlodjela. Sve ratove u svijetu iniciraju iluminati i bankari izraelskog porijekla kreditiranjem država u ratu velikim kamatama. Oni su ti koji stvaraju nevolje u svijetu jer se tako bogate to je njihov novi svjetski poredak

Sion
Gost
Sion

Logican,

“I kažeš neko traži uništenje Izraela . Pa sam on radi na svom uništenju jer nemogu trpjeti njegova zlodjela.”
Čim je Izrael osnovan ne od Britanije već na temelju rezolucije UN-a (gdje su između ostalih bili današnja Rusija i Kina), prije nego su izraelci kao nacija i Izrael kao država stigli učiniti bilo što dobro ili loše, napadnuti su od strane okolnih arapskih zemalja sa ciljem da Izrael bude uništen. Treba biti istinit.

Logican
Gost
Logican

Na čijoj teritoriji je stvoren? Kad već kažeš da je tu bila država palestina

Logican
Gost
Logican

Stvori ti neku novu drzavu u svojoj drzavi

Logican
Gost
Logican

Svi znamo ta kretanja naroda drzavu kenan i zašto je faraon izbacivao jevreje jer su se uveliko povećali brojčano pa se osjetio ugrožen od njih pa im ubijao mušku decu i sve to. Nego sad zašto nije država izrael u svojim granicama iz 1948 . Zašto SAD želi priznati golan kao teritoriju Izraela a u UN je golan okupirana teritorija od strane izraela. Zašto SAD uveo sankcije Rusiji zbog Krima a ovamo želi priznati golan kao izraelsku teritoriju. Gđe je tu medjunarodno pravo. Mene ne zanima koje šta je svi smo mi ljudi. Uvek ću reci istinu biću na strani pravde i ne strani ugroženih Nikad neću podržavati zločin i zločince šta bi biloda neka raketa padne od strane Sirije u Izrael Odmah bi SAD i Izrael napali Siriju A šta radi Izrael stalno bombarduje Siriju Ti ćeš reci znam napada iranske trupe u Siriji. Pa oni su u Siriji šta Izraelu smetaju. Zašto SAD ima svuda vojne baze Sasto su USA vojnici u Siriji. Ko ih zvao. Zašto su turske trupe u Siriji ko ih zvao

Z.A.
Gost
Z.A.

Sion pises neistine lazi i pokusavas ih predstaviti ka istinu.Imas li ti ogledalo u kuci da se pogledas. Sta jedes kad si ovako pametan.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik