fbpx

U Sorosevoj verziji „Opsade Lenjingrada“ su se jeli kolači i bilo je svega

Opsada Lenjingrada

Nedavno smo imali prilike vidjeti „greške“ američkog veleposlanstva i njemačkog časopisa Der Spiegel, koji su oslobođenje Auschwitza pripisali američkim trupama, ali su se brzo „ispravili“, a ovaj mali incident je pratila uobičajena tirada ukrajinskih i poljskih dužnosnika o tome kako su njihove dvije zemlje stradale i od sovjetskog i nacističkog režima. Kao što smo pojasnili, to nisu slučajne omaške i dio je sustavnog revidiranja povijesti, proces koji traje od pada Sovjetskog Saveza i prodora nevladinih udruga i zapadnog obrazovnog sustava na Istok, kojeg su protjerali Rusija, Bjelorusija, Azerbejdžan, Armenija i nitko više, koliko je poznato. Na Zapadu se ova odvratna praksa nastavlja, čime se pljuje po grobovima 27 000 000 Sovjeta palih u borbi protiv nacifašizma. Ovih je dana vrhunac dosegao, kao što je uvijek slučaj, ruski petokolonaški „Radio Sloboda“, koji je napisao istinu o „blokadi Lenjingrada“.

„Radio Sloboda“ je na godišnjicu pada opsade Lenjingrada objavio intervju s izvjesnim Nikolajem Savčenkom, “pravoslavnim svećenikom, publicistom i autorom povijesnih djela”. U intervjuu se još jednom provukla teza kako to baš nije bilo tako kao što se priča, iako sva povijesna djela, koja se pozivaju na arhive, svjedočanstva, fotografije i nekoliko snimki iz tog vremena potvrđuju da je opsada Lenjingrada bila pakao.

„Grad je imao dovoljno hrane da sve spasi od gladi. No gradsko je vodstvo raspodijelilo proizvode tako da je dio stanovništva koji je bio na posebnoj opskrbnoj listi dobio pet puta više proizvoda od uzdržavanih, djece i zaposlenika”, kaže navodni svjedok vremena koji je bio upoznat sa situacijom raspodijele namirnica u paklu Lenjingrada.

Teško je čitati cijeli intervju, jer se povijesno dokazane činjenice isprepliću s izmišljotinama, što je uobičajeni trik u svakoj propagandi.

Međutim, pravoslavni svećenik Savčenko iznosi sjajan argument i citirat ćemo ga u cijelosti, jer ove riječi, ova razina argumenata, ne smije nestati u ponoru zaborava.

„Objavljeni su službeni podaci o dnevnoj potrošnji proizvoda u gradu i lako je izračunati koliko je bilo potrebno da biste dobili sve kartice za svaki dan za svaku vrstu proizvoda. Vidjet ćemo da je svugdje stvarna potrošnja proizvoda 20–45% bila veća od one koja je potrebna za otkup svih izdanih kartica. Prekoračenja potrošnje je bila prevelika i to nam omogućava da vidimo što su znali svi stanovnici opkoljenog Lenjingrada, odnosno da je u gradu postojala velika kategorija povlaštenog stanovništva“, tvrdi autor intervjua sa svećenikom Savčenkom.

Brojao je sve i izbrojao Nikolaj Savčenko, tvrdeći da je surađivao s povijesnim izvorima. Pa, pretpostavimo da je nešto i brojao, ali zašto bi čitatelj trebao vjerovati u brojke koje nisu potkrepljenje nikakvim izvorima i argumentima? Ili recimo, čime je uopće radio i koji su mu izvori?

U Rusiji postoje takozvani „Dnevnici Rjibkovsog“, koji su niotkuda iznikli devedesetih, baš kada su kod pijanog Jeljcina zapadne nevladine udruge pisale školske kurikulume. Tako je bio slučaj s „Dnevnicima Ribkovsog“, čija autentičnost ni danas nije potvrđena, ali su „sveti izvor istine“ za autora komedije o opkoljenom Lenjingradu koju je režirao Krasovski i druge estetske i akademske vratolomije.

Među „dokazima“ su se pojavila i djela  drugog povijesnog izvora, a autor je preživio opsadu kao malo dijete. U tom dnevniku piše kako je kao dijete od gladi tumarao ulicama Lenjingrada i prošao pored kuće Ždanova, gdje je ugledao okruglu krafnu, tek ugrizenu i bačenu na ulicu. Ali ponos nije dopustio njegovoj majci da je podigne, jer je, za razliku od „sovjetske stoke“, on je već tada znao što je ponos, a on se ne prodaje za krafnu. “Kolači” dijabetičara Ždanova su postali poznata priča u Rusiji, iako ih nikada nije jeo.

Naravno, nisu svi vojnici dobivali propisanih dali stotinu i dvadeset pet grama kruha za vrijeme opsade, već samo zapovjednici i oni koji su donosili odluke, koji su bili odgovorni za grad. Tako su “funkcioneri partije” jeli do iznemoglosti, gušeći se u kolačima, koje su napola pojedene bacali kroz prozor.

Jednako tako se citira uredni rukopis stare žene koja se sjećala svog djetinjstva i opsade.

“Ujak Pavel i njegova supruga živjeli su u našem stanu. Radio je kao utovarivač. Nisu gladovali. Ujak Pavel je krao brašno, a supruga je pekla kruh u pećnici. Imali su i drva za ogrjev. Kad je pekla kruh, osjetilo se po cijelom stanu, a u ustima smo imali konvulzije. A onda je jednog dana supruga ujaka Pavla, tetka Nastija, dala mojoj sestri i meni naredbu da joj izvezemo stolnjak. Plele smo ovaj stolnjak na Optilki, smrznutih ruku, danju i noću. Svi smo se pitali koliko će nam kruha dati teta Nastija. A kada smo završile, stolnjak je bio dug jedan i pol metar. Tada smo dobili 200 grama kruha. Teta Nastija je pekla kruh, a stric Pavel ga je prodavao na tržnici, odnosno, mijenjao ga je za zlato. Djelatnici službe su ga „uhvatili“, izvršili pretres, oduzeli hranu i odnijeli sve. Nikad ga više nismo vidjeli. A teta Nastija je živjela oprezno tijekom cijelog rata, ali joj nije trebalo ništa”, piše u tom rukopisu iz „Dnevnika Ribkovsog“.

Ali kakva je korist tvrditi da je beskorisno iznositi argumente ljudima koji se pozivaju na „Dnevnike Ribkovsog“, koji kao argumente navode prekoračenja od 20-45%, pozdrave stricu Pavlu i drugima poput njih? Ti ljudi ne čuju, jer su čuli ono što su htjeli čuti, bez obzira koliko to bila besramna laž.

Kao argument iznijeli su na svjetlo Boga tvrdnje pravoslavnog svećenika Nikolaja Savčenka, da bi u sjaju znanstvenih dostignuća rekao istinu. Pogledajmo popis znanstvenih dostignuća pravoslavnog svećenika Savčenka, kojim se služi „Radio Sloboda“ i polako ćete doći do Wikipedije, koja opisuje njegove „zasluge na polju povijesnih djela“.

Diplomirao je na državnom sveučilištu St. Petersburg s diplomom tehničke kibernetike, a potom izgradio crkvenu karijeru, pokušao je ostati u Londonu u Ruskoj pravoslavnoj crkvi u inozemstvu, ali mu iz nekog razloga britanske vlasti nisu produžile dozvolu boravka u Velikoj Britaniji.

Izdao je tri publikacije. Dvoje o crkvenim temama, a jedna je o gubicima Sovjetskog Saveza u Velikom Domovinskom ratu, djelo “Prava cijena rata”. Ima i nekoliko intervjua u kojima se svećenik žali da mu crkvena karijera pati zbog poziva na “mir u Ukrajini”.

I jedan povijesni članak u jednom časopisu, ali internetska stranica Wikipedije navodi da je članak objavljen na portalu „Radija Sloboda“.

Je li to izvor informacija? „Radio Sloboda“ je vjerodostojan izvor samo ako samo kaže „ispravne“ stvari i zauzme „pravi stav“ o Krimu, Donbasu i Sevastopolju.

Prošle godine, nakon “komedije” koju je režirao Krasovski, sramnu predstavu  “Ždanov je jeo kolače dok su ljudi umirali od gladi”, čini se da je radio propao. Tko svoju sreću misli graditi na crnom vrtlogu tuđe nesreće, završit će na smetlištu povijesti, uz popratno pljuvanje u lice. Ta kombinacija obično smiri ovakve „publiciste i povjesničare“.

Međutim, oni koji su Rusiji isporučili  „Dnevnike Ribkovsog“ i pisali programe za „novo obrazovanje“ tijekom ’90-ih  uspjeli su zatrovati manji dio populacije i plaćenik „akademika“ i novinara.

Svi oni dočekaju trenutak slave, koji u svojoj gadosti traje dok pijetao triput ne kukurikne.

Ali ljudi znaju istinu, i zato su još više ogorčeni.

Oni koji se boje sadašnjosti, boje se stvarne boli, čak i ako je to bol njihovih pradjedova. Lakše im je djedovu bol zamijene sadašnjost fikcijom i oduševe se zato što je to bila „izmišljena tragedija“, jer se lakše radovati izmišljenoj tragediji, nego gledati u lice stvarno junaštvo, stvarne nesreće i stvarne pobjede.

Pakao nije blokada. Blokada je mučeništvo stvarnih ljudi, a to ih mučeništvo dovelo do neba. Pakao, to ste vi, gospodo s „Radio Slobode“, za Novinarsku istinu piše Ana Dolgareva.

Kako je Ribkovski došao u Rusiju?

Dotični Ribkovski je navodno bio partijski radnik u Viborgu. Došao je u Leningrad i nije imao posla, živio je oviseći o kartici, da bi u prosincu 1941. dobio mjesto instruktora gradskog odbora partije. Vodio je dnevnik, zapisnik od 5. ožujka 1942.

“Prošla su tri dana otkako sam u bolnici gradskog odbora partije. To je samo kuća za odmor. Ovdje je hrana kao u mirnom vremenu, raznolika, kvalitetna i  ukusna. Svaki dan jedemo meso, janjetinu, pršut, piletinu, kobasice, ribu, smrznutu i prženu, kuhano i sok. Ima kavijara, balijka, sira, pite, a to su i kakao, kava, čaj, tristo grama bijelog i jednaka količina crnog kruha dnevno, trideset grama maslaca i, uz sve to, crveno vino za ručak i večeru”, piše u tim dnevnicima.

Nigdje drugdje na internetu, osim beskrajnih citata iz “dnevnika”, Ribkovski se ne spominje. Fotokopija ili skeniranja „dnevnika“ nema. Nitko nije vidio ni cijeli tekst. Citate uredno objavljuje Kozlovova, a njega citira autor najovineg teksta Oleg Nazarov.

I sada dolazimo do konačnog otkrića. „Dnevnici Ribkovskog“ su pronađeni u privatnom „Narodnom arhivu“, koji je stvoren uz podršku “Zaklade Soros“. Ali na telefone dostupne na internetu više nitko ne odgovara. Čini se takozvani „Narodni arhiv“ završio s propagandom.

Navodno je netko tko nema nikakve veze s Ribkovskim prenio njegove radove u ovaj “Narodni arhiv”, a među kojima je bio i “dnevnik”. Navodno je na kraju rata Ribkovski radio u današnjem Sankt Peterburgu u gradskom odboru sindikata. I što, Ribkovski je osobni dnevnik predao ovom arhivu? I ispada da je iz nekog razloga taj dnevnik ukraden iz arhiva, netko ga je odnio kući i više od 40 godina držao da bi ga vratio s padom Sovjetskog Saveza i dolaskom Sorosa u Rusiju.

Zašto? I kako se zna da je ovo baš dnevnik Ribkovskog? To nije školska bilježnica kojoj je na naslovnici napisano ime učenika. Osim toga, Ribkovski čak navodi mjesto na kojem se “bolnica” navodno nalazila. To je bio Mlinski tok, poznato mjesto u Lenjingradu.

I tako je „Dnevnik Ribkovskog“ i ove godine izvučen za dokaz da je u Lenjingradu tijekom nacističke opsade bio relativno dobro, ali za uski broj ljudi, uglavnom partijskog vrha, a to kaže „djelo“ koje se pojavilo niotkuda u „Narodnom arhivu“ kojeg je pomogao otvoriti George Soros, koji je kasnije protjeran iz Ruske Federacije. Ipak, dio pete kolone je ostao i još jedno vrijeme će se Rusi zgražati ne samo nad izjavama poljskih i ukrajinskih političara, nego i tvrdnjama njihovih „povjesničara“.

VIDEO: Kratka povijest opsade Lenjingrada

RS/Bitka za Lenjingrad / Ecsocman / Народный архив

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Nije pronađen nijedan rezultat.

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
100 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Nije pronađen nijedan rezultat.

Izbornik